HIPOKRIZIJA

Zapis pod gornjim naslovom zapisala sam na blogu davne 2016.g. Znam, ne možemo svi umrijeti mladi kao James Dean, no iako mi je zbog toga žao, sretna sam u svom sedmom desetljeću! U njemu mogu reći da su ove moje brojke „zastrašujuće“: brojim više od 50 godina od moje prve menge, skoro pola stoljeća od prve jebačine, 40 i više godina od prvog poroda, 35 godina od vozačke, više od 30 od prvog razvoda etc etc. Pa ipak, upravo te brojke daju mi samopouzdanje da mogu svakom reći kaj got, da nikom nisam ništa dužna (doli sebi) i da mi se jebe za sve druge, što nijedan mladac ne može reći a da ne izrekne laž! Jedino je pitanje, da li ćeš to činit day by day polako se ipak šuljajući kroz život i stati pred sebe nakon pola stoljeća s rečenicom: ŽIVA SAM! I kak netko reče, ni me stra...a ni me nit sram! Što tko misli o tome, meni...lanjskom snijegu...zabole me! Nisam nikad previše prostačila (barem ne tako da mi prođe vrijeme), iako mi riječi...kurac, pička i jebanje nisu nepoznate /ha ha sve češće se ulovim kako u pisanju ličim na Rudanicu)! Dapače, one imaju svoje značenje i uvijek sam ih nastojala upotrijebiti sa svrhom i razlogom. Vrijeđanje razno raznim pogrdnim riječima i vokabularom kočijaša (to sam spomenula još prije više od godinu dana ovdje glede jedne objave novopridošle prosvjetne radnice) drugih nepoznatih ljudi, samo zato što faktor godine ili nedostatak istih ne znače ama baš ništa. Sve to nije moj đir! Nažalost, ovdje na blogu uvijek je bilo dežurnih pljuvača i bukača, koji se čak nisu potrudili barem navući neke rukavice i to pokušali reći malo pristojnije i ljudskije, ili se barem informirati o dotičnim ljudima iz stvarnosti? I što je zanimljivije, uvijek je bilo onih koji su se iščuđavali kad su neki drugi neke druge pljuvali, ali su uredno i sami imali pljuvačke kad je trebalo takmičiti se pljuvanjem u dalj kad su sami bili na tapeti? Uglavnom, ovdje je geslo „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj! Osobito onako čoporativno, pljuvačina i cipelarenje je omiljena disciplina iskričiavog bloga! Rijetko tko bi se drznuo jedan na jedan obračunat već obično takvi trebaju „svoje ljude“, „dvorsku svitu“ , brojanje komentara kao dokaz „ispravnosti“ ali češće, ispraznosti, te ostale „neutralne i brižne“. Broj komentara nije mjerilo pameti i suvislosti bloga, već mjerilo trenutne „vrijednosti“ ovisno o tome tko protiv koga. Ne brinite, kad tad obično izađu na vidjelo neke mutne stvari (dupli nickovi, lažni nickovi i ostali priležnici ili dojučerašnji prijatelji postaju neprijatelji i sl) ili npr smiješni triplikati jedno te istog nicka multiplicirani nekoliko puta! Moram vam jedino reći da dobrano kasnite danas, jer su to prije 15 let puno bolje činili neki drugi kao npr vegina svita? Nisam se nikad držala po strani, uvijek sam pokazala i prokazala neku pojavu (lošu i meni društveno neprihvatljivu), riječ, postupke koji nisu bili u redu! Imala sam svoje mišljenje o društvu, politici, čovjeku pojedincu i čoporu. Ja nikad nisam vrijeđala ali sam najviše uvrijedile neke ljude (koji mi to ne opraštaju), ISTINOM (wega, cyber, wasy, horni, božićnica, krelec, kjele, brkata etc). Gađajte istinom i sigurno ćete pogodit u sridu! Nikad nisam razumjela zašto je druge boljela neka moja objava na blogu, koja je bila neka moja intimna ispovijed (moji orgazmi, moje ljubavne priče, moj zajednički život) i kako su se danima i godinama neki (čak i danas) snebivali nadamnom? Ja eto već pet godina ne živim s jednim blogerom i nas smo dvoje u posve korektnim i dobrim odnosima, ali nam to ne praštaju neki blogeri (cyb, krelec) niti danas. Pa se pitam, imaju li ti ljudi neki interes ili uopće nemaju svoj život da se bave njime ili su toliko isprazni da se uvijek i svagda bave drugima? Pa sam tako pišući npr. o krelčevoj braniteljskoj mirovini sa 20 godina staža šofera konstatirala da je to, za mene, dobro unovčenih par godina ratovanja, i jednako plaćeništvu. Pa sam rekla istinu o meiji pa zaslužila ban (pozivanje da ne proziva nas solere kako i što da činimo dok istovremeno živi licemjerno u braku i na dejting sajtu) uz objavu imena i prezimena, uz njezinu prijetnju da će objaviti moje! Možda sam samo ja bila brža i stoga zaslužila ban i trajnog neprijatelja na blogu! Pa sam pisala o cyberlady i njezinom ništ koristi životu, budući je stalno nasrtala na mene uvredama zbog mog pisanja i viđenja društva (hdz, crkva i ostale HR gluposti potrošačkog mentaliteta). Taj „ništ koristi život“ sam poduprla istinom da nikad ništa nije stvorila, živi kod roditelja, nema supruga, djecu, posao (tada je to s poslom bilo aktualno) a sebe predstavlja kao vrhunaravnu božicu, maltene magistru? Istina, bila je to lavina njenog bijesa (nazvala me droljom, četnikušom...i gle čuda...nitko na blogu nije rekao niti slova da to nije primjereno) izazvana mojim slaganjem na blogu jednog drugog blogera (HBS, ex lover cyb) što je bilo neoprostivo? Pisala sam istinu o wasyx te iznosila činjenice i njegove laži, tko je i tko nije, gdje je i sve što je u stvari i dovelo do našeg kraha i njegova odlaska iz našeg zajedničkog života! Uvijek sam smatrala da je iznošenje „prljavog veša“ između bračnih partnera samo njihova stvar i da to ne može biti briga drugih? Osim ako se radi o fizičkom ili verbalnom zlostavljanju, što ovdje nikako nije bila riječ. Ako ste primijetili, taj čovjek nikad ništa loše o meni nije napisao, dapače, ne slažemo se oko puno toga ali smo ostali ljudi! Pisati istinu o nekom odnosu i vrijeđati ili lagati, nisu iste stvari. Ja nemam niti sam ikad imala svoje ljude ali sam puno ljudi pozvala na druženja u Armani, Hoolywood ili pak u Pivnici, gdje smo se dosta dugo družili in vivo. S nekima sam bila dobra znanica, ali čim nisam bila korisna u njihovom PR-u dotični „dobri“ su se nekim čudom preobratili u „zločeste“ ili ako već ne to, onda u izostanku osude loših ponašanja? Ta metamorfoza ljudska nikad mi nije bila jasna i uvijek mi je bila strana, jer uvijek sam imala svoj stav o lošim postupcima, rijiečima i nikad se nisam libila to reći u facu? Moj životni moto je bio: il sa štitom il na štitu! Pa sam stoga i napustila sva ta druženja. Moj najveći grijeh je što nisam znala (tako i u real life) prešutjeti istinu! Pače, bolesno sam iskrena? Znam, ponekad je to bila „moja istina“ ali ionako nema objektivnog. Znam samo jedno, nikom nikad ne treba reći...kozo, babo, kretenušo, droljo, četnikušo, glupačo,žena sa psihičkom dijagnozom i ostale još gore „pridjeve“ koje sam se svih ovih godina naslušala od ljudi koji me uopće ne poznaju ili me poznaju samo ovlaš. Jedan najuporniji (horni) godinama je bio toliko i tako zločest ovdje na blogu (samo zato što me nije mogao imati), no ipak sam mu pružila ruku, prije no što je otišao zauvijek! Znala sam da je jadan i da su svi takvi koji sipaju uvrede i laži o drugima, u stvari, jadni! Svoj jad, tugu i bol izražavaju tako da povrjeđuju druge! Kad doživiš moje godine i kad preživiš da ti i vlastito dijete kaže: „....dao bog da krepaš...“ shvatiš ovu prethodnu tvrdnju da su ljudi koji povređuju druge, sami loše. Dobro sam, iako sam stara i toliko toga više ne mogu. A niti želim! Ono što želim, imam i imat ću. Zajednički, miran život s rukom u ruci s dragom osobom, bez bilo kakvih materijalnih upitnika. Partner je važniji od djece, stoga vam predlažem da se pobrinete za dotičnog. Ili pak pomirite sa samotnošću. Nas dvoje smo već postavili upit za apartman za dvoje u jednom od boljih staračkih domova, tako da smo mirni, kad nam dođe vrijeme. Starost (kada služi zdravlje a za sada to mogu reći) može biti tako lijepa! Kada odu svi, ostanemo mi! Istina, dugo sam čekala takav sklad, dugo sam čekala čovjeka koji nikad nije došao (upravo jedan takav danas piše o čekanju i starosti), ali, dočekala sam sebe, pa je došao i on. Stoga jedino što mogu reći na ovom svom javnom, zakupljenom prostoru, jest da se svaki čovjek treba pomiriti sa sobom. I ne povrjeđivati druge, jer time u stvari povrjeđuje sebe. Tražeći vlastitu sreću i podnoseći vlastitu nesreću, ne smeta nam tuđa sreća. Ne smijemo nikad tuđu sreću uzeti kao svoju prepreku, već upravo motiv da ju dosegnemo, na svoj način. Ne znam da li ste primijetili da se nikad ne bavim mladim ljudima (za razliku od npr brkate koja se stalno bavi „bapcima“ ala ja, koko, đusi) jer se mladi ljudi dovoljno bave sobom. Onako kako znaju i umiju, iako često pogrešno. Što ću im ja? Ta ja imam svoj život i uvijek sam se bavila njime. Susjedovo prekrasno cvijeće nije nimalo pomagalo mom cvijeću (živom) koje je uvijek uvenulo? Zato mi je kuća puna suhog. Svakom njegovo!
Meni, moj zajednički život koji mi se smiješi. Trebalo je proći mnogo godina, veza, vezica, brakova, druženja...uglavnom utaman! Ali, sve je to moje i to sam ja. Zato je starost dobra, jer prigrliš sve što imaš i onda takav kreneš mirno na put bez povratka. Jasno, ne nosiš tamo kamo ideš nikakvu prtljagu, već lagan ko perce, ko nikad u životu. Ovaj dan, iako je posvećen onima kojih više nema, dobar je za susret sa sobom i svom prolaznošću. Tim više nije dobro sa sobom nositi sve te vreće trulog krumpira (vreću predstavljaju sva ta loša druženja, ljutnja i prijepori koje nakupimo kroz život)! Zamislite samo koliko je to težak teret i koliko svi ti krumpiri trule (neki se talože desetljećima) i smrde? A kažu, zrak je u Zagrebu ovih dana jako loš (i bez toga)! Sve u svemu, znam da ću i danas ovim zapisom nekima izvaditi „džigericu“, ali nije niti ona loša ako znaš kako s njom (pečena s češnjakom). Istina, moja nije blago teleća (koja je mekša i sočnija) već goveđa...a zna se da je ona žilava, ali zato bogatija proteinima i zdravija (a možda i pogubnija) za nas!
p.s.
Vidim da je dobar dio zapisa koji su djelomice bili povod ovog mog, koje sam čitala ovih dana i jutros (explicitno navođenje mog nicka od strane brke, cyber, krelca) ili obrisani ili reducirani a radi se samo o nekoliko sati mog izbivanja?Pa bi naoko čovjek rekao da ovaj moj i nema neki smisao? Možda je upravo smisao u tome što dotičnih nema a moj postoji, kao i sve što sam pisala desetljećima unatrag! Tko zna, morti i ja konačno dočekam da mi netko servira neku moju uvredu ili nešto ružno kaj sam nekome napisala i vrijeđala ako mi vi podastrijete? Bit će mi drago da o tome razgovaramo, iako znam da dugo već nitko od vas ne može (neće) samnom razgovarati! Strah od jedan na jedan ukorijenjen je u čovjeku, dok bahaćenje u čoporu daje neslućene i nadnaravne visine. Eto npr krelec je tipičan primjer takvog djelatnika koji je sam za sebe benigan i krotak ko poljski mišić i nikad nisam od njega ništa uvredljivo pročitala na njegovom blogu koji je on napisao (ne bih ga čak niti nazvala blogerom, već komentatorom jer doista sve što i napiše, nije njegovo već ili c/p ili fotka), ali zato se uvijek osili kada je dio čopora (poznat je kao pobočnik wege,božićnice i styxe, a često i drugih koji napadaju coco i saru-mai). Reklo bi se da je većina nas ovdje već davno...BRENDIRANA! Takvi, brendirani....Bitno je da vi razumijete sebe, a ja sebe!

PROJEKT ZAJEDNIČKI ŽIVOT (zapis, 2/2016.)
Danas sam započela jedan projekt koji smo dogovorili jučer pod radnim naslovom: zajednički život. Čak smo ga i zalili…ti šljivom ja bailyesom. Istina, dogovoru je prethodila burna šutnja. Tvoja! Što reći? Oće li i to biti priča: put u pakao popločen je najboljim namjerama? Nadam se ne. Ili bi to možda mogla biti Casablanca: Ovo je početak jednog divnog prijateljstva? Nazvao si me cimericom, što u neku ruku i jest to. Suživot! Bit će zanimljivo čut i komentare djece…možda će i ona misliti da je…prerano? Jer i sami nismo sigurni je li trebalo ili nije trebalo? A kako ćemo znati ako ne probamo? Nema pokusa, nema probe…samo stvarnost. Za istač me ljubiš, držiš, miluješ…činiš sve što sam ikad željela. Čak i ono što nisam. I lijepo i ružno. Biti skeptik (znam, reći ćeš pa ja sam ionako član grupe skeptika u PUB-u) ili optimista? Nadam se s pokrićem! U stvari što možemo izgubiti? Ja samo još jednu nadu, želju, čežnju zvanu…ljubav. Ti nešto više, ako je imati dom više? Na koncu, već ti rekoh da je dom tamo gdje si ti , iako mi ne vjeruješ? Toliko života je bilo i prošlo. Prokrstarilo čak mojim obalama. Možda se ova zadrži? Možda nakon oluja, valova krene… bonaca? Ništa ne prejudiciramo, ništa ne garantiramo, nema potpisa, nema pečata…samo želja i volja za biti zajedno! Koliko i kako dugo? To the end? No, valja svaki dan iznova započinjati kako ne bi završilo! Ovo je ipak samo…uvod!

draga sara, vokabular koji rabim na ovim i ovakvim stranicama ne znači nužno da sam jednako govorila dok sam radila u školi....
nikada u razredu nisam rekla ružnu riječ, nikome, niti sam ikome išta psovala, ni učeniku ni roditelju ni ravnatelju ni stručnoj službi... nikada, nastojala sam biti argumentirana, očitovala sam se mnogo puta na kojekakve događaje, vrlo elokventno i bez psovki... asertivno i s nadom da ćemo pronaći ajedničko rješenje problema... ponosna sam na svoj rad u školi

mislim da me uopće ne poznaš i da bismo na nekoj kavi čak ugodno razgovarale, ali ovaj virtualni svijet čini nas prgavima, ranjivima i kojekakvima...

moj rad u nastavi, 30 godina, nikada nitko nije doveo u pitanje, ni učenici ni roditelji ni ravnatelji, a riječi koje ovdje povremeno rabim nisu nikome nepoznate, pa tako razgovaraju i moji učenici i njihovi roditelji

neću nikada zaboraviti svoje prvo službovanje u Zagorju - tata je došao po sina pred školu, galamio je iz automobila, izrekao je salvu psovki, onako usput, da mu Bog mater i pas mater, da nek se požuri, da mu jebe sve po spisku i da ne nabrajam...

skamenuta sam to slušala i htjela sam reagirati, onako samouvjereno, puna netuzijazma, nova, gušter, a onda su mi drugi učenici rekli da je sve okej i da je stari došao po sina i da se oni tako razgovaraju pod normalno... bula sam užasnuta rječnikom, slomljena i nemoćna... nakon toga pokušala sam tijekom nastave ukazati na problem psovanja i prostačenja, ali me nito nije doživio ozbiljno...

nakon 30 godina rada u školi dala sam otkaz

eh, bugo...ja ti doista vjerujem i nema razloga da ne vjerujem na riječ! i sama sam u stvarnom životu rijetko prostačila, jer sam uglavnom bila med ljudima gdje se to nije niti toleriralo. a i moja djeca su me sprječavala u tome iz razumljivih razloga. pa sam onda otkrila blog i tu se prosula...često i ponekim prostačenjem! Ali, i u tome valja imati mjeru. Ne zamjeri, ja sam starog kova i mislim da prosvjetari moraju biti osobito ispravni i pravi, jer meni su takvi moji profači bili! Gdje se i kada to izgubilo, ne znam, samo znam da danas nitko nikoga ne poštuje, djeca roditelje, učitelje...ne poštuje se struka npr liječnika, ne poštuje se dobar obrnik etc etc...sve je nekako postalo profano i jeftino! mi pojedinci trpimo posljedice te devastacije struke i čovjeka, ali nek se svatko zapita koliko je sam doprinjeo (svojim nečinjenjem ili pogrešnim činjenjem) ovom trulom društvu?

u stvari, žao mi je što ljudi takva kalibra (stručni) daju otkaz u školi iako mislim da si imala razloga i s pravom otišla. nažalost, odlaze dobri a ostaju loši i to je sva nevolja ovog društva. ako je školstvo i obrazovanje na aparatima, jasno je na kako niskim granama nam je i etika i moral društva kao cjeline. nema više boraca za pravdu (ostarjelli su) a mladi nisu još to niti naučili ili ne haju? anyway, uzalud nam trud svirači!

deset godina bila sam predsjednica nastavničke udruge, mislilo smo da možemo nešto promijeniti, došli smo do plafona (ministra, premijera) i skužili da riba stvarno smrdi od glave... bila sam omalovažena, izvrijeđana na način na koji nikad nisam pomislila da bih mogla biti, pokušali su nas ucijeniti, zatvarali su nam usta, ako me itko ikada javno oblatio onda je to država u kojoj živim, i to svojski, na sav glas, u medijima, pitala sam se što radim krivo, zašto... e pa zato što govoriš istinu glupačo

Saro, ono što cijenim kod tebe je da si autentična. Po mojem ukusu ja bih radije da nisi toliko dovoljna samoj sebi, da pustiš bliže druge ljude, no to je moje..

hvala koko, i ja sam uvijek cijenila tebe i to kakva si, originalna i takva svoja kakva jesi, a ne prijetvorna! vidiš i ti svakim danom sve više, kako djeca odlaze, da si sama sebi dostatna? tako je to po prirodi stvari, reducira nas život s godinama ali i mi reduciramo život (djeca, posao i sl). uživaj sa svojom pesicom i želim vam puno šetnji zelengajem!