HIPOKRIZIJA

prođe i deset godina, a kao da je bilo jučer? i danas sjećanje nate!

(zabilježeno 10.11.2011.)
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: blizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!
„....Ali, kad od neke davne prošlosti, nakon smrti mnogih stvorenja, nakon uništenja raznih stvari, više nema ničega, ipak još dugo ostanu miris i okus, sami, krhkiji ali još življi, postojaniji, vjerniji, poput duša, pa čuvaju sjećanje, očekivanje i nadu, na ruševinama, nepokolebljivo noseći na sebi svu golemu građevinu uspomena..."

bio je nedugo još jedan dan mrtvih. nisam pohodila tvoj grob jer znam da nisi tamo. znam da si tamo gdje smo se voljeli, tamo gdje smo tako često obitavali i bili sretni! tvoj prosuti pepeo po kamenjaku u istri, čeka moj dolazak! tko zna koliko ću još godina obilježavati tvoj odlazak? ali, doći ću i ja

i da, sretan nam dan samaca! u mene već tri desetljeća uglavnom samačkog života. nadam se ne i ispred mene?

Sara:-)

Tužno ali lijepo, s porukom da ljubav nikad ne umire.