HIPOKRIZIJA

Ovih dana minula su i četiri mjeseca kako te nema! Bje to najtužniji dan u mom životu, jer do tada nisam nikog ispratila u vječna lovišna na svojim rukama. A tebe jesam, moj druže! Trinaest godina smo nas dvije bile drugari, kak samo čovjek i pas može biti. Ili još bolje, žena i pesica! Iznenada, kako si ušla u moj život tako si i otišla. Reče vet, odite doma i pomazite se s njom, dajte joj da jede sve kaj želi i...pozdravite se. Dođite sutra da ju otpratimo u vječna lovišta. Nekako sam sve to herojski kak sam i inače u životu sve srčano obavljala...pa djeca, pa jedan brak, pa drugi...pa posel. Sve sam ostavila iza sebe, al kod tebe se slomih. Naoko, sve je ok. Dragi me tješio, djeca su imala empatiju, znanci uredno lajkali na fejsu...svi su bili tu, ali tebe ne bje. Otada nekako više ne odlazim na Savu. Bila sam svega dva puta. Bolno je. Idem svaki dan u šetnju, uglavnom solo. Nekako mi ne paše ničija blizina otkad tebe nema. Kažu, nabavit ćeš ti drugog psa? Neću. Ne samo zato što sam stara i pitanje je hoću li moći i u o sebi brinuti? Uvijek sam bila ludo romantična i razumna. Nejde to dvoje ruku pod ruku, zato sam valjda još i danas u raskoraku najviše sama sa sobom. Što i kako dalje? Reče mi frendica da mi se divi kako sam ja to odrezala, glede Sare. Tri dana sam jezivo jaukala u sebi i patila zbog nje, a potom sam odrezala. Precizno, kao kirurg kirurškim nožem. Tako čine to škorpioni, moćni i snažni kad treba! A onda dođe moj vodenjak pa to umota u nježne ode i otprati te u vječna lovišta. Sve u svemu, sjećam se davne 2001.g. kada sam prestala pušit. I konstatirala da život nakon toga nije isti? Nešto fali, ali ne mogu reći kaj točno. Tako i ovo sa Sarom. Njezinim odlaskom nije isto, iako i dalje imam sve ovce na broju (moju djecu, partnera, unuku, prijatelje)...ali nedostaje onaj pas čuvar koji sve te raštrkane ovce skuplja po padinama pašnjaka zvanog život. Pasem ja i nadalje, brstim pače svakodnevno...malo partner, malo djeca, malo unučica...eto pomalo i ova sara na iskrici...ali, nema nje! Ostavio me i zadnji moj drug. Ona je to bila. S njom sam mogla o svemu i svačemu. O onome što nisam mogla niti partneru, niti kćeri niti prijateljima. Nikom. Moja Sara. Sjećam se kad sam davnih dana, prije cca 13 ljeta otvarajući ovaj nick (koji mi je tada bio rezervni i za sprdačinu) razmišljala što reći? Pa je sara bila za moju Saru a tera za majčicu zemlju. Sare više nema (btw to je bilo nesuđeno ime moje unučice, ali kako se bake uglavnom ne pitaju za želju, Sara je završila na pesi) ali ostaje tera, personifikacija majčice zemlje!

Meni je to jako tužno, ali kako se kaže, ono što nas ne slomi, ojača nas...i to je točno.

Sada dok sam te čitala..nekako mi je stalno jedan film prolazio glavom...Sara koja trči zelenim oblacima i onako,,,veselo laje i maše repom...bas jedan sretan filmić....mislim da joj je dobro tamo gdje je:-)

Hvala Đusi, znam da si i sama imala gubitak ljubimaca pa znaš kako je.

Tnx arapo, tako nekako se o ja stalno sjećam! Jer. U stvarnosti smo godinama išle na savsku pustopoljinu... Ljeti se znala spusti do korita i okupat a zimi je skakala u vis za grudama koje sam bacala. Godinama sam svoj život njoj podredila (išla uvijek na isto mjesto u kuću s vrtom na moru, sljeme, maksimirska šuma, dotrščina, glavica). Sad kad se sjetim da godinama nikad nakon posla nisam išla na cugu kao mnogi moji kolege s posla jer sam jurila doma da nju prošećem, jurila s dočeka novih godina da ju herc ne strefi zbog pucnjave... Ma bio je to jedan pravi suživot. Jasno, jedan se uvijek više žrtvuje... Al nije mi žao

I da, što smo stariji rađe smo više sa životinjama nego li sa ljudima!

Ja se sjećam da sam za Božić, bili smo u Italiji te Božiće, pjevala sam joj u uheko, ljubila, mazila i držala je čvrsto jer je imala napade panike od straha od vatrometa...ljubav moja, nikad je neću zaboraviti, a prošlo je puno godina.

Pozdrav Sara , ja sam prošla kroz istu priču, 15 godina je bio uz mene, teško je proživjeti sve to ,
tužno

da, đusi...to se nikad ne zaboravlja!

bok alis! onda znaš kak je...15...13...to je cijeli pseći vijek, ali bome ni za nas ljude to nije malo. tim više što su nam oni utjeha i kad odu svi? kakogod, nikad nisam mislila da je to tako veliki gubitak, pače, mislila sam da ljudi pretjeruju...dok sama se nisam uvjerila. odgojila sam dvoje djece, jednu veliku dugogodišnju ljubav ispratila i supruga sahranila, ali nekako mi je ovaj gubitak hm...bio najteži? ili možda zato što smo stariji pa nam je svaki gubitak teži, ne znam? znam samo da mi fali...i da nitko nikad neće moći nadomjestiti taj gubitak. pas je ipak samo pas, pa ipak...meni je ona bila drug kakvog znam da više nikad neću imati!