HIPOKRIZIJA

ne znam kako vi, ali ja sam se kroz život seljakala. nisam toliko toga bila svjesna, ali neki dan pričam sa svojom frendicom koja je gotovo cijeli život (otkad je doselila u HR) na istom mjestu, gotovo 50 godina? pa sam se sjetila svih svojih seoba, koje su trauma u životu! rođena sam u prekrasnom tisućlljetnom gradu, puli! djetinjstvo sam provela tamo, a onda smo morali /zbog zdravstvenih razloga moje sister/ odseliti u gorski kotar! tamo sam saznala kaj su prave zime i snjegovi po metar! potom sam se uputila (roditelji su došli godinu kasnije) u metropolu, u potrazi kak se veli, trbuhom za kruhom! osam let i prve najljepše trenutke svog bračnog života /deca i sl/ proživjela sam kod mojih staraca u voltinom! ogromna stančuga od 80 kvadrata bilo je dosta za dvije obitelji! nažalost, potom smo ostali samo s mojom mamom! bio je to ujedno i najsretniji dio mog života! potom sam se osamostalila i moja mlada obitelj /dvoje dece, muž i ja/ smo otišli u svoj stan na remizi! nažalost, ubrzo je taj brak propao, no sticajem okolnosti nisam se selila. 25 godina nakon ipak jesam, u vrbane! kupila mali stan za sebe (kćeri su otišle u svoj život). u njemu sam doživjela drugu mladost...nakon pet banki, nakon svih muževa, djece...high life! no, nekako me sustiglo svo to moje prpošno trošenje tak da sam prije pet let iznajmila svoj stančić i otišla u jedan krasan i velik stan! frendu je ostao veliki stan s kojim nije znao kaj bi pa sam ga ja čuvala pet let! i onda sam prije dvije godine upoznala svoju novu ljubav i zaželjela se zajedničkog života. i eto me sad u jarunu! jbt kad zbrojim prošla sam pet adresa u gradu Zagrebu (ak ne računam one gradove prije zgb)? strašno puno. ispada da sam se u ovih skoro pedesetlet selila svakih manje od 10 let? i shvatila sam jedno: čovjek je tako prilagodljiva životinja! vrlo brzo prihvati to novo i prilagodi se. gotovo da zaboravi svoje bivše prebivalište, ali dok je tamo bio, toliko toga ga je vezivalo. i činilo mu se da neće nikad moć otić! vežemo se, ali i prilagođavamo! baš me zanima kako vi stojite s tim? koliko ste često selili u svom žviotu?
p.s. nije tema, ali na temu vezivanja i ljubavi! eto, danas sam ponovo shvatila zakaj obožavam ribu! riba se vratila u zagreb! juhu...pic, prvoklasna i svježa riba uz blitvu...bolje bi pasala skaramuča, ali dobar je i pinot crni /nije mi se dalo vadit čep/ i eto...ja sam uživala kao malo dijete! u klopici, u kiši (bila sam sva mokra dok sam otišla tih pet minuta do placa/ ali vrijedilo je! entuzijazam je bitan! glede svega, pa tako i doma...koje nije mjesto! uvijek sam znala reći, moj dom je tamo gdje sam ja!

Aj živila...

Eh, sumnjam waso da si sve tak brzo pročitao iako me čitaš kao otvorenu knjigu?

Pročitao...
Dva put...

Dvaput...
Je dva put....
Jeldank ...

Slažem se s tobom, al ja sam skromna cura i uvijek sam bila za...jedan ali vrijedan! Btw jel to knjiga (blog) spala na dva slova (tebe i mene) danas?

Kaj bi ti rekel za sebe... Jesi li nomad ili si cijeli život na jednom mjestu i šlus?

Bok, Sara !
Kako mi se svidja ova tvoja izreka ”moj dom je tamo gdje sam ja ”
Potpuno isto mislim i tako zivim.
Trenutno zivim na 18-oj adresi po redu. Nemam jos nikakvih planova za preseljenje. Stan u kojem zivim je lijep i prostran (59 kvadrata), sto je dovoljno za mene. Mada covjek nikad ne zna sto moze biti.

Bok, Saro, sad sam, pročitavši, i ja zbrojila, pa ima toga .. četiri grada , i u Zgb sedam lokacija ..

Hej!
Nisam se micala iz moga malog gradića podno Kalnika...ali sam promijenila 16 stanova i tek zadnjih 6 godina života imam svojih 29,7 kvadrata.Naravno da je bilo i ljubavi...pa ..živjelo se ali....bila sam i dosta orijentirana na dijete tako da sam uvijek gledala da on ima pristojan život.Znam samo to da su stanodavci..ne svi ali veliki dio....gamad samo takva.
I slažem se Sara sa tobom.....uvijek sam znala stvoriti dom i dom je tamo gdje sam ja:-)

ups una, izgleda da imamo rekordera u tebi? tebi svaka čast, ne samo da si promijenila adrese već i državu! nije to lako, ali kao što sam rekla (vjerujem da je to i tvoje iskustvo) čovjek se navikne na te promjene i prihvati to kao stalnost! otuda valjda i ta izreka: moj dom je tamo gdje sam ja!

bok arapo. ni ti baš ne zaostaješ za unom, 16 lokacija je puno! ja sam mislila da je ovih mojih desetak (tri grada) puno, ali vidim da se puno ljudi sele? koliko sam skužila po tvojim zapisima, ti si dugo živjela u kž a radila u zgb...i to je seoba svaki dan?

bome alis, i ti prilično vodiš glede seobe? jedan dio naših svih priča (vjerojatno) je kad nam se roditelji sele pa nas niti ne pitaju jel želimo ili ne, a onda pak dođe naš samostalan život...pa najprije dođe udaja, djeca i sl, pa onda stari roditelji...pa onda opet ostajemo solo! reklo bi se da je logično kako se mi mijenjamo da se mijenja i naš dom!

ja se nadam da ću se opet selit (osim povratka u vrbane) i doživjet odlazak u dom? kad dođe vrijeme, kad više ne budem mogla kuhati, prati, čistiti za sobom i ako mi zdravlje ne bude dopuštalo, otići ću da netko to radi umjesto mene. ne djeca, već osoblje u domu! ne želim ikome priuštiti to kaj sam ja šest mjeseci moju mamu bedinala (nakon doma). pače (sad sam se sjetila na tebe, dovla), ovih dana čitam kako je slavni francuski filmski režiser Godard skončao u Švicarskoj...eutanazijom! reče čovo da život koji vodi (mnogo boleština) nije dostojan čovjeka, pa je odlučio otići! svaka čast!

6 godina sam se svaki dan selila na po 15 sati iz Kž...u stvari..činilo mi se da se dolazim otuširati...frške gaće navući...malo odspavati jer..često od umora nisam ni jela.Baš mi je bilo prekokrasno......majčicu im izrabljivačku:-(((

ajme, ne znam jel bih to mogla? imala sam jednog kolegu u poslu koji je svaki dan putovao iz Karlovca! ubitačno je to...tim više što kad čovjek ode u mirovinu, shvatiš da si potratio polaž i više života...nizašto! tek tada shvatiš koliko si izrabljiivan, ali od nečega se morao živjeti. ne bih mogla ništa ne raditi, ali...blago onima koji ne moraju 40 više godina, 8 sati dnevno...dok dođen na posel, dok dođeš doma...bude to i 10 sati...a u tvom slučaju i gore! kad danas gledam unatrag, iz ove perspektive kada imam cijeli dan za sebe, pitam se kako sam uopće to mogla?

uglavnom, jednom je netko ovdje rekao (mislim đusi, bravo đusi) da žena (čovjek) kad dovoljno dugo živi promijeni mnogo muškaraca! pa bih ja nekako slično parafrazirala i glede promjene adrese! osobito mi "nomadi" koji smo se razveli i tražimo svoj novi i drugi kutak pod suncem?

Draga Sara..ja samo znam da sam bolesna ..i tada sam bila ali sam mislila da je to sve umor...sada znam da je sigurno umor tome jako pridonio ali...eto...koga danas briga za mene...skoro pa nikoga..mislim naravno na one koji su me tlačili:-((
Ma ..neka ih.Koliko znam ..nisu dobro prošli i nisam zbog toga sretna no...vjerujem da se i sjete po nekada nekih situacija koje su mogle biti drugačije i spasiti puno toga.Ali kaj kad moreš glumiti frajera i nemreš se tome odhrvati.Takvih na žalost ima jako puno!

Baš me zanima ...kaj to znači...slovom i brojkom ....promijeniti puno muškaraca???Jel to negde piše......jel neko zmislil nekakav aparatić kaj to meri..određuje....ograničava..upozorava????

slažem se s tobom arapo! svaka žena ima svoj faktor (sjećaš se one dobre reklame za copertone) pa tako i ja mislim...svakom je dovoljno ono kaj je njemu dovoljno! ne bih uzela neki metar i mjerila, brojala i slilčno...no bilo je nekoć ovdje dušebrižnika i bloških "moralnih vertikala" koje su brojale ženama koliko je normalno, moralno i poželjno! sva sreća, uglavnom bilo pa prošlo! žal mi je za tvoju tlaku od radnog vijeka, ali danas je bojim se još i gore nego kaj je bilo u naše doba? danas rade od jutra do navečer ti mladi! užas!

Je...dušebrižniki su u pravilu oni koji niti bi neki broj mogli podnesti...a niti ih je vec dugo neko pital za to.Bude mi ih po nekada žao..no...nisam se s tim preveč opterečivala.:-)

znaš što, iznenadila sam se i ja , kad sam krenula unatrag brojati :))
ali, to seljenje valjda dođe pod normalno ako si podstanar, a ja sam bila sedam godina

Bok, Arapo :)

Bok Ališa draga!
Danas se pitam od čega su mi kosti otišle i sve me boli?Trebalo se toliko puta seliti.Po nekada su to bile samo stvari...a često i namještaj.Hrpu toga sam na svojim leđima preselila i moj sinko je još kao klinac govorio"Zna se ko u našoj kući nosi hlače":-)

Sara, tako je covjek se navikne na te promjene i prihvati situaciju. Ja sam prosla jedan tezak put, iz rodnog mjesta, izbjeglistvo i jedino sto sam vidjela dobrim za mene i moju obitelj je bio odlazak iz one sredine. Predugo smo zivjeli u teskim uvjetima.
Nisam bila naivna da vjerujem da ce biti lako. Cak smo krenuli sa saznanjem da c enas s hrvatskim putovnicama vratiti, bez obzira sto smo cijeli zivot zivjeli u BiH.
Nisam vjerovala tome. Kad smo dosli zaista je tako bilo. Pocelo je vracanje i tako smo i mi dobili rjesenje o povratku. Bili smo samo dva mjeseca ovdje.
Za ta dva mjeseca skupili smo informacije, kako bi mogli izbjeci povratak.
Uz jako dosta ljudi uspjeli smo se ”sakriti”, zivjeli smo ilegalno nekoliko mjeseci.
Netko nas je prijavio i dosla je policija po nas.
Tada je bilo pravilo kad se poslije ilegalnog zivljenja prijavis ponovo pocinje proces azila.
Tako je bilo i kod nas. Imali smo ljude, Svedjane koji su nam pomagali u svemu.
Tri godine smo cekal na stalne papire. Kad smo to dobili bio je to jedan od sretnijih dana u zivotu.
Nije bilo lako izdrzati sve to, ali je bilo vrijedno truda.
Ja ne samo da sam se selila mnogo puta, znam kako je nemati nista, osim nesto malo odjece.
Sva ova mjesta zivljenja donijeli su bogato iskustvo. Upoznala sam mnogo ljudi. I uvijek sam se trudila da nam bude sto bolje.
Sad kad pogledam iza sebe nije ni meni jasno odakle mi tolika snaga i hrabrost u tim mladim godinama za tako velike promjene.
Doci u drzavu gdje ne znas ni rijeci jezika, dobiti rjesenje o povratku nakon dva mjeseca, zivjeti ilegalno i cekati tri godine na ”papire” mozes samo ako nemas gdje se vratiti i zivjeti dostojan zivot. U to vrijeme je bilo jako tesko poceti ispocetka u Hercegovini ili Hrvatskoj, a s rodnim gradom ja sam se oprostila na svoj 22-i rodjendan kad sam uzela dijete i malo odjece i krenula bez povratka, zaboraviti ne mogu odakle sam, to nisam mogla birati ali ovo poslije jesam i uradila sam tako, zahvalna ovoj drzavi sto nam je dala sansu za novi zivot.
Nisam dosla da budem svedjanka, mada je lijep osjecaj imati uz hrvatsko i svedsko drzavljanstvo, dosla sam da budem to sto jesam. I moj dom je ovdje gdje sam…do nekog novog preseljenja :)

Sara, hvala ti na ovoj temi, bas sam se pronasla :)

Jesam cjeloživotni dnevni putnik iz mjesta u mjesto, ali za moju osobnu sigurnost trebam imati bazu- dom.
Bila ta baza 2x2, bila ona stara i trošna, treba me čekati. Onda ja mogu ići i na kraj svijeta. Onda mogu sve.
Volim putovati, nestati na tjedan dva, nekad je to bilo na mjesec-dva i znati da imam svoju bazu, svoj dom, meni je to neprocjenjivo.

Divim se onima koji se stalno sele i to im je pod normalno.
Vjerojatno bih i ja selila da moram, ali u tome nebih bila sretna.

vidim da je ova tema otvorila razne životne priče. jer, na koncu, nismo nickovi...živi smo ljudi koji imaju svoju povijest...sadašnjost, a nadam se i budućnost! nije loše ponekad protresti svoj život i podijeliti s drugima i ponešto drugo, osim zezancije. nekoć smo na ovom mjestu za istač pričali? vremena su takva da nam treba zajebacije više no ikad. no, jedno bez drugog nejde...red smijeha, red misli, red suza! svi smo mi ljudi sa svojim životnim pričama! sinoć sam baš odgledala jedan dirljiv film na tu temu, emigranata (sirijska obitelj) s novim početkom u kanadi! svi mi na koncu smo nekoliko puta iznova počinjali...ili naprosto nastavljali gdje smo stali. dobro je rasti, a ponekad se treba i vratiti koji korak unazad, da bismo bolje i lakše išli naprijed. u cijelom ovom zapisu...komentarima, dirnuo me svaki...i onaj une, arapo, alis, pogni...lijepo je ponekad ovdje samo i pričati! ili zezati, kao wasy. laka noć svima