HIPOKRIZIJA

ovih dana sam baš nekako bila zadovoljna sobom! istina, ne tako kao jučer, kad sam žudnjom preplavljena (nakon finog ručka kad me obično preplave sexualne želje) poželjela napisati jedan dobar blog o još boljem kurcu? ali nisam. ne zato što ga nemam, već mi je i to nekako pase! dakle, ovih dana sam (obično to činim dva puta godišnje, s jeseni i proljeća) preslagala ljetnu robu i spremila je u spordni ormar, a zimsku stavila u oveći plakar u hodniku! i ništa osobito osim što sam opet maknula dvije velike crne vreće robe koju nisam ovo ljetno niti obukla! uglavnom desetak suknji koje više niti ne nosim, jedno pet haljina, dosta bluza i sl. bilo mi je žao jer je roba uščuvana, malo nošena a o kvaliteti da ne govorim? prije odlaska u mirovinu, redovito sam se skupo i fino oblačila i tako kupovala ljubav! fala bogu, taj period života je iza mene. sada tu i tamo odem u second hand. ili kao jučer odem i kupim onako namah esprit kaput! plavi denver onak baš šik! više nemam pesa pa nemam više niti taj razlog za izaći iz kuće! ali, volim lijepu oblekicu! sjećam se moje pokojne mame, ona je bila u domu i imala pun ormar prekrasne robe...a kad je umrla nisam znala kaj bih s tim? veličina mi nije odgovarala a nit tipično bablji image svih tih oblekica. pa sam sve to podijelila. i neke žene su mi bile zahvalne. pa sam tako i jučer uzela dvije vreće moje robice i to odnijela u H&M. dobih 4x10% popusta (kuponi) za kupovinu! neki dan sam pak bila u second hand shopu i opet kupila nešto oblekice. dolazi zima! i nije mi problem nositi obleku koju je netko nosio prije mene? samo operem i nosim! no, nisam ovaj zapis nazvala po toj second hand kupovini već sam šire razmišljala o tome što izvorno činimo u životu? što je naše? tko smo mi, a što je odraz (dnk) naših roditelja, društva i okoline koja nas formira (čak i ona kokina voda), koliko nam dopuštaju sva ta ograničenja, bilo materijalna, bilo duhovna? kako npr da se ja borim protiv svojih frustracija? kojih često postanem svjesna tek u vidu sna koji mi se već godinama ponavlja: da mi netko hoće ukrasti moje lijekove? koji istina život znače (u nedostatku istih moj bi život vjerojatno bio lošije kvaliteta) ali ipak, nikad nisu bili na tom mjestu s kojeg ga uredno "lopov" želi meni ukrasti? što je to što opsjeda našu podsvjest i što nas u biti čini drugačijm od onih koje srećemo (mi sami) svaki dan? što je vaš credo? osim što je to nekoć bila vrhunska marka za kupaonice, to bi bio i naš životni moto...nešto što nas pokreće, što ima posebnu vrijednost...ukratko: nešto što smo mi? čitam ovih dana na blogu posve suprotne misli:
pa tako npr. reče jedan bloger:
"baš kao što hrabrost ugrožava život,
isto tako ga strah štiti.. -

na to će jedna blogerica, kao antipod gornjem:

Baš kao što hrabrost ŠTITI život,
isto tako ga strah UGROŽAVA.."

pa mi je taj naoko oprečni stav dao mislit? jer, dobar dio toga u našem životu je...second hand (iz druge ruke), a ne upravo naše izvorno! bilo da smo potaknuti nečijim tuđim mišljenjem, bilo da je netko utjecao da ga promijenimo. Knjiga, film, druga osoba (pa čak i voljena) je za nas ipak samo ....second hand!
ja nekako si mislim, da moja hrabrost i strah idu ruku pod ruku! ponekad me štiti strah a ponekad hrabrost! ponekad mi strah ugrožava život (npr strah od operacije da se dogodi) a opet štiti život (strah koji nam brani da se podvrgnemo nekoj operaciji i tako možda spasimo svoj život)! s gledišta nekog vojnika, hrabrost ugrožava život, ali strah npr od neprijatelja ga može paralizirati i upravo mu ugroziti isti taj život? je li sve u životu baš tako jednoznačno? mislim da nije! dojučerašnji prijatelj (bilo čovjek, bilo pas, bilo hrana) postaje nam ljuti neprijatelj ukoliko nam učini nažao i postane opasan po naš život? dobro je imati credo, ali kad dođeš u neke godine sve manje si čvrst a sve se više svijaš! ali, sve si čvršći i sve se manje svijaš! jel to dualizam? nebitno kako ćemo ga zvati...znam samo da samo mijena stalna jest!

https://m.youtube.com/watch?v=0vgp1MOMCEU

Dobar dan, sara:-)


Zanimljiva tema i način razmišljanja.

Ja bih rekla ovako. Ovo moje vjerovanje nije iz second shopa. Nego je plod životnog iskustva.
Naravno, u životu na nas utječu knjige, filmovi, izreke i sve što si rekla. Ipak, ako to ne potkrijepimo životnim situacijama u kojima sam svoj životni moto potvrdili u stvarnosti, sve to je samo naštrebana teorija.

Strah je prirođeni instinkt kad smo u opasnosti i tada reagiramo refleksno. Ili nas intuicija upozori da je nešto za nas opasno. Recimo, refleksno ćemo trgnuti ruku ako slučajno dođe u dodir s vatrom ili vrućom pločom štednjaka. To nam je ugrađeno i ne možemo puno na to utjecati.

Ali govorim o onoj nadogradnji, o daljnjoj mogućnosti izbora, koji onda postaje naše životno opredjeljenje i kao takvo postaje nešto što dokazujemo životom i životnim situacijama u kojima se nađemo.

Hrabrost nije odsutnost straha, već suočavanje sa strahom. Tako da svaki put kad sam odlučila biti hrabra, najprije sam morala pogledati tom strahu u oči. I onda smoči snage da taj strah prevladam. Shvatila sam kada nečemu što izgleda strašno priđem dovoljno blizu, najednom više ne izgleda tako strašno. I onda znam da to mogu savladati. Taj trenutak sagledavanja je kao trenutak tišine koji nastaje duboko unutar olujnog oblaka. Jedan trenutak mira. A nakon toga slijedi pokret, aktivnost u smjeru hrabrosti.

Tako da daleko od da je nisam iskusila strah. Ali biti u životu stalno paraliziran strahom ili se odlučiti za hrabrost je osobna odluka svakog od nas.

Moj život je bio tako težak da mi osim izbora: biti hrabra...ništa drugo nije ni preostalo. Ponekad je to doslovno značilo, umrijeti ili preživjeti. Pa bez te hrabrosti me možda ne bi sad ni bilo ovdje, a možda ni među živima.

I nije to stvar naučena preko noći. Teška je to i dugogodišnja borba, u kojoj padaš i ustaješ nekad i desetak puta u jednom danu. Nekad sam i ležala tamo negdje na podu i mislila, želim li uopće ustati, želim li uopće živjeti.

Ali ako želiš živjeti, stisneš zube, izvučeš snagu iz zadnje koščice u tijelu i nekako ustaneš. I otreseš prašinu i kreneš dalje. Ali svjestan da ćeš možda već sutra opet pasti, ali sad kad već znaš kako to izgleda, skupljaš snagu unaprijed da te situacija ne preduhitri.

Jer ako iz onog prijašnjeg pada nisam to naučila, onda skoro kao da ništa nisam ni naučila.

Pisala bih još, ali i oči me već malo bole od napora i kapaju i teško gledam i pišem.

Pa možda se još netko uključi u raspravu. A ja mogu doći i kasnije.

Pa ako imaš neki komentar na ovo rado bih ga čula. Jer vidim da i ti pišeš vrlo realno i iz stvarnih životnih situacija.

Tako, da do daljnjeg, hvala ti na gostovanju na postu:-)

Vidjela sam naknadno ovo snazi i savijanju. Meni su godine, problemi koje sam morala rješavati i teške životne situacije dale čvrstinu.

Sad mi se čini da sam sa 30, pa možda i sa 40 godina bila nekakav pekmez od osobe, mada sam i tad bila donekle jaka. Ali kad se osvrnem unatrag zadovoljna sam. I znam da ovo nije kraj. Da ću se sa hrabrosti i suočavanju sa strahom opet susretati. Ali sada sa mnogo više iskustva.

Istina je da je mijena stalnost. Ali, za mene, u toj mijeni, kao na olujnom moru moramo zauzeti svoj pravac, kurs, odredište. A ne prepustiti se olujnom vjetru i kiši da nas nose kako im drago. Živjeti u toj mijeni, u toj dualnosti, ne protiviti se promjeni koja naiđe ali se ipak izdići iznad nje, za mene znači umjetnost kvalitetnog življenja.

Naravno ni to ne ide preko noći i imati ću ostatak života da se usavršavam.

Bok I tebi, lana! Slažem se s tobom da je zanimljivao tema, ali kao obično takve ovdje nemaju prođu! Hi ha ho su najbolje štivo! A upravo suočavanje sa strahom jest nadogradnja o kojoj pričaš, jer ima jedna bademasta čudna “biljka” zvana amygdala (a nije naša draga blogerica) u kojoj su smještena sjećanja koja uzrokuju naše strahove. Strah nas tjera na preživljavanje i stoga je potreban i ma koliko to sumanuto zvučalo, predstavlja jednog od najznačajnijih čovjekovih prijatelja. To sam imala na umu kad sam suprotstavila dva različita mišljenja o strahu i hrabrosti! Praveći razliku između novog i straha koji smo već doživjeli, amygdala čuva i vraća sjećanja, proizvodeći emocionalni odgovor prije nego što smo uopće svjesni što se događa? Taj drevni instinkt preživljavanja nas, kad smo dolje na dnu, povede gore! Kako bi znali što je gore a što dolje, a nismo iskusili i jedno I drugo? I sama sam u četrdesetim godinama svog života bila pekmez! Potom sam s pola stoljeća očvrsnula (možda čak i previse) a danas u drugoj polivici šezdesetih pitam se kako sam uopće mogla preživjeti do svoje 50-te? Nema glupih pitanja, samo glupi odgovori pa tako i moje očekivanje da danas znam što sam bila nekoć? Znam iz ove perspektive, ali onda…onda sam bila druga! U pravu si, glupo je baviti se prošlošću jer nas ona neće odvesti u budućnost! Ali, zanemarujući prošlost neminovno ćemo ponavljati greške iz prošlosti! Meni to izgleda otprilike ovako: neke zavežljaje koje smo nosili cijeli život (npr roditelji, djeca,posao, brak, voljeni) valja odložiti uz naš put. Ne ih ostaviti, već odložiti kako bismo bez njih jasnije vidjeli put kojim idemo. Osobito valja odložiti ali I zaboraviti na one koji su npr puni trullih krumpira (truli krumpiri su loši odnosi koje smo gradili i sretali se s njima kroz život)! Meni je ta metafora fenomenalna, jer odmah zamislim tu vreću trulih krumpira kako vučem sa sobom! I da završim s jednim meni jako dragim citatom iz “Umijeća ljubavi”(E.F.) gdje otprilike ovako kaže: nepotrebna je borba mišljenja između muškarca i žene, jer u sjedinjenju sve to nestaje! Dugo već se ne borim mišljenjem, osobito ne s muškarcem! S njim se radije sjedinjujem! Ostali su mi postali nevažni (možda zato što ih niti nema)!

btw nekoć bih ovdje na blogu (pišem blogove već 15 let) pričala satima, ali danas sam sve sažela u jedan podulji komentar! dođem, napišem blog i odem! ne zamjeri na tome što možda nisam gostoljubiva ali tak je kak je! hvala na posjeti i razgovoru...volim pričati s ljudima koji imaju svoje mišljenje i pri tome to nikako ne ugrožava moje! a niti ja nečije...nažalost, ovdje ljudi uglavnom ne znaju razgovarati no prestara sam da bih bilo koga učila...čak mi i unučica ide u prvi razred! ugodan ostatak ove prohladne večeri svima...a morti se i vratim ak me moja amygdala natjera?

Bok, sara!

Eto imala bih i ja materijala za pričati. O amygdali dosta znam iz profesionalne prakse, o "vrećama krumpira" iz vlastitog iskustva, o (ne) ratovanju spolova i sjedinjavanju isto, a i Fromm mi je vrlo blizak.

Uglavnom, sviđaju mi se tvoji komentari i slažem se sa većinom toga.

A za (ne)gostoljubivost ne moraš brinuti.I ja sam znala staviti post u 9 sati navečer, izlogirat se i otići za poslom.
Pa mislim da ćemo se nekako sastati:-)

Zaboravila sam reći, sad idem na ručak.