HIPOKRIZIJA

Bila je jedna sjajna blogerica, CC, koja je nažalost pokojna. Pišući ovu moju priču, sjetila sam se njezinih čestih round robina ovdje na blogu! Pa sam pomislila kako bi bilo zgodno (dijelom me potaknula i preksinoćnja ignorancija na jednom blogu na vrlo zanimljivu temu, ali i bugin blog) da izazovem blogere i „blogere“ da možda i oni nešto napišu (ili nacrtaju) tj izraze se o sebi i nekoj svojoj priči na temu doma ili nečeg drugog osobnog? Jer znate, blog je po definiciji osobni događaj, tematsko viđenje, bilješka o nečem. Znate kak vele, nada umire posljednja pa tako i moja da ću uspjeti pročitati još neku priču, osim samo moje!
Jutros sam usnula san u koji mi je došao dom moje mlađe kćeri! Dom mladih ljudi negdje u srednjoj Evropi koji je uvijek odisao toplinom, ljepotom i skladom! Ne zbog zidova (iako su tapete zelenog lišća prilično upečatljive) ili 90 kvadrata, već zbog ljubavi koja stanuje tamo! Njih četvero, njih dvoje i dva ljubimca, pas i mačka! U san mi nije došao moj dom, jer ga dugo već nemam! Prije 16 godina napustila sam (prodala) svoj dom koji sam brižljivo stvarala sa svojim ex suprugom i djecom! Imala sam valjane razloge,jer ne samo da sam izašla iz prvog već i iz drugog braka, jedna kćer se udala druga je otišla samnom (već kao studentica pri kraju studija) u naš novi dom! Definitivno sam u njemu shvatila da više nemam obitelj! Jer, obitelj nisu djeca i majka, majka, djeca i suprug ali ne i otac…također nisu obitelj! Po meni, obitelj su otac,majka i njihova djeca! No, kad-tad ostanemo svi bez obitelji…djeca odu, roditelji umru, a često i partneri (ili se razvedemo)! Mnogi nikad niti ne uspiju zasnovati obitelj i nisam više tako sigurna da je to hendikep? Život stalna mijena jest. Pa sam tako u novi dom sa kćeri ušla u polunamješten stan (kuhinja) koji nisam baš nešto uređivala jer je to trebalo biti privremeno moje rješenje. Sebe sam vidjela u nekoj kući u nekom predgrađu Zagreba. Gotovo sam to i ostvarila a koliko su moje namjere bile čvrste govori i to da sam pogledala nekoliko kuća u okolici. No onda me jedan moj dragi prijatelj (prilično razborit čovjek) odgovorio od te namjere, rekavši da sama žena ne može živjeti negdje daleko od grada, osobito ne u kući bez majstora! I imao je pravo. Otada više ne sanjam iako sam se nadala da ću naići na neku dušu koja je sklona životu u mirnijem provincijskom gradiću negdje gdje ti je sve nadohvat ruke? Potom sam prije pet godina odselila u jedan krasan veliki stan (koji je opet bio posve namješten) i svoj iznajmila. To je trebalo biti privremeno financijsko rješenje i često sam se osjećala kao da nisam u svom domu! Bilo mi je super, puno nepotrebnih soba i kvadrata, novac koji mi odjednom nije bio problem…ali je bio problem objesiti moje slike na zid? Ili pozvati nekog u goste na dulji period? Pa sam onda zimus, nakon dugo godina (1984.g.) došla u priliku ponovo urediti svoju kuhinju, ispuniti želju za okruglim staklenim stolom, pećnicom na kojoj samo programiraš kaj hoćeš peći bez da razmišljaš koja temperatura, koliko minuta i sl! i konačno biti u prilici da ne moram razmišljati o plaćanju režija i popravcima aparata i sl kao isključivo svojoj brizi! Prvi put u životu otišla sam u „tuđi“ stan i tamo pokušala stvarati svo dom?j! Danas, godinu dana nakon moram priznati da ovo mjesto uopće ne osjećam kao svoj dom. Imam krasne stvari, ne moram brinuti o svim majstorima…ali sanjam tuđi dom! Jer nemam svoj. Vratit ću se ja u onaj svoj od prije pet godina, ostat ću bez 300 eura mjesečno, ali nakon dugo vremena bit ću sretna jer znam da više nemam kud! Niti mogu niti želim više isprobavati bilo kakva zajedništva, tuđa mjesta prihvaćati kao svoja. Moja slijedeća štacija je dom, onaj starački, a potom paljevina kao trajno stanište! Zašto ovo pišem ovako javno? Zašto se „prostituiram“ kak veli ete bugi? Pa možda zato što još uvijek imam potrebu razgovarati sa sobom, ali i drugim ljudima…pretresati svoj život i o njemu javno pričati! Kak reče buga, ne sramim se ničega, pa niti svog „prljavog veša“, jer sve što je ljudski nije mi strano. Osobito nadomak sedam banki ne bi trebalo biti važno što bilo tko, a osobito ljudi koje ne poznajemo, misle o nama! Zabašuriti, lagati, muljati…to je zadnjih 30 let proklamirano i poželjno ponašanje na ovim prostorima! Neki dan me zanimalo koje je struke (osim „šoferčina“L. Rajića i Rojsa, pa i „našeg“ krelceta) „uvaženi“ Čermak (generalčina i ex ministar) pa sam saznala da je dotični bio serviser klima uređaja! Eto, poštenog li zanimanja od kojeg moš kupit viletinu u Opatiji i ostale „bajtice“ i postat "biznismen" par excellence. Pa se pitam tko se to prostituira (moralno, materijalno ili svakojako) osim nas građana koji smo se prostrli u ovoj državi i preko kojih su bageri ili buldožeri prošli stotine puta! Pa tko može više i bolje od tog? Prostituke i prostituiranje su za mene častan posao!

Misao dana na blogu: "da ste k čemu, ne bi bili tu" !

he he

Živim u kući i nemam majstora... znaš Saro koga imam? Imam jednog divnog, ali bolesnog stričeka koji živi sam u nekoj unajmljenoj kući oko Zaprešića.

Nije baš neki majstor ako su u pitanju sofisticirane stvari, ali zna savjetovati, može mi nešto teško prenijeti i podignuti, može mi pomoći a da ni sam nije svjestan koliko to meni znači. Nije ni u snazi jer je odrastao na baušteli, zidanju, žbukanju, na svim onim prvotnim grubim radovima, a danas ima 72 godine.

Međutim, kad sam počela renovirati kuću, on mi je svaki dan bio ovdje u svojstvu moralne, ali počesto i stručne podrške.
Poznavao je ljude, cijela paleta majstora, iako mnogi od njih nisu bili zainteresirani za mali prostor i malo para.
Bez njega ne bih izbetonirala dvorište, bez njega ne bih mnogo toga, da ti sad ne nabrajam, Tesa ga je obožavala i on nju... plakao je ko malo dijete kad sam mu rekla da je umrla.

Bio mi je i majka i otac u vrlo teškim previranjima i na rubu odustajanja od svega.
Čujemo se i danas, u kontaktu smo i pomogla sam mu bezbroj puta i financijski i kao podrška u liječenju njegove bolesti jer znam da nema nikoga.
A on zna da ja isto tako nemam nikoga. Ni oca ni majku ni muža ni djecu.
Moja su mu vrata uvijek otvorena i on to zna, ali ne iskorištava, osim u teškoj nuždi, a ja sam tada sretna da mu mogu pomoći.

Hjoooooj, kak je meni sestrin svekar htjel namjestiti L. Rajića :D to bumo jednom....ha ha ha ha

Ignorancija?(cini se da je tvoja opaska na racun mog zapisa?) Ne, samo Saro, nismo svi isti, ti volis pisati o sebi i to vjerojatno vise treba tebi nego onima koji te citaju.
To je tvoj osobni izbor i meni je to ok ali nismo svi isti i nije realno ocekivati da ce to i drugi napraviti.
Mi smo tu na iskrici i blogu svako sa svojim modelom ponasanja.
Koliko ce tko o sebi pricati i kome mislim da je to ipak po vlastitom izboru.

bok đuro! drago mi je da si se nasmijao!

ne znam jesi li primijetila bugo da mi soleri često imamo razno razne prijatelje? ljude koje godinama nekako "vučem" uz sebe...i uvijek su nekako tu! kad djeca "omanu" i kiksaju i ne učine kaj bi trebala, kad, kad rodbina okrene glavu i sl. prijatelji koje sam skupljala kroz desetljeća...i danas su uz mene ili barem tu negdje! nema ih puno, par ljudi...ali znam da na njih mogu računati! čak i moj ex suprug reče: u pol noći, samo zovi! to je tako dobar osjećaj. valjda sam i ja drugima pomogla u životu i bila drug? a glede L.Rajića bolje da ne kažem kak mi je taj čovjek uvijek zgledal (kao i većina značajnih beznačajnika kaj sam im gledala face i slušala ih zadnjih 30 let, čast izuzecima koje bih mogla na prste jedne ruke nabrojat za ove 30-godišnje vladavine hdz-a). jbt ispada da se natječu (nije nit sdp daleko) tko će naći blesavijeg, jadnijeg, nemuštijeg i slično....ministra, tajnika, glasnogovornika, sabornika? ali, voljela bih čuti tvoju priču o l.r.

kad si već spomenula zrno, da, na tvoj blog sam mislila! i nisam očekivala da vi pričate o svojim pričama (začudilo bi me da jeste) već nisam očekivala upravo to, ignoranciju toga što sam ja pričala i rekla! dakle, možemo se s nekim i nečim ne slagati, ali ponašati se kao da taj netko i nešto ne postoji i da ništa nije rekao, u stvari govori o vama a ne o tome što sam ja pisala! to je očita nepristojnost ili još više, no navikla sam ja to na ovom sajtu. obično ljudi u real life nemaju muda da se tako ponašaju jer svi znamo u osnovi, gdje je kome mjesto? sjetimo se samo kako su crnce segregirali desetljećima a i danas većina to čini na brdovitom balkanu sa svakim tko drugačije misli! to je naprosto takakv mentalitet...čopora. tko se ne uklapa, leti! no, ne bih o tome...vrlo je nebitno jer sam to...an pasan spomenula (ali vidim da se ljudi lako prepoznaju u mojim pikanjima)! meni je bila zanimljiva tema koju si pokrenula i bilo mi je žao što ne možete razgovarati osim bit udivljeni jedni drugima. u pravu si, nije moj đir da se divim ljudima, osobito onima koji nisu to zaslužili? ljude koje ne poznajem mogu cijeniti jedino po riječima i stavu koje možemo sučelit...potvrdit ili...odustat! sve je dopušteno, pa i ignoracija...ali bedasto je to činiti i začuđeno reći: tko ja?

Sara, meni je bedasto kad se neko duri zato jer njegov zapis ili njegova pojava, u tvom slucaju komentar, nisu izazvali paznju koju on misli da je trebao dobiti.....daj molim te pa nismo djeca.

No neda mi se, zivot je pre kratak za ovakve gluposti :)

Ha ha...tko se duri i tri dana nakon piše o lanjskom snijegu?ako post festum pročitaš tvoj blog i sve komentare posve je jasno da se radilo samo o tvojoj ignoranciji i nepristojnosti! Znaš, uobičajeno je kad ti netko dođe na blog (kao ti npr sad) da mu barem nekako daš do znanja, kao domaćin, da si ga vidioiki odgovoriš, po volji? Normalno, ako netko vrijeđa ili što, upozoriš ga? Ili ga ignoriraš, i to je isto ok, pravo domaćina. Ali onda se ne čudiš ko picek glisti kad takvo ponašanje apostrofiram! Obožavam "svetice" na blogu...pa da završimo trakavicu, ja se durim a ti svetica!