HIPOKRIZIJA

Nekako ovih dana onomad, sretosmo se po drugi put na jednom trgu! Prošlo je sedam godina otada. Možda se ne bih sjetila, ali podsjetila su me neka druga događanja ovih dana kao i tvoj dugi, crni kaput. Nekako baš kad je strijelac ušao u nekog jarca (tak mi reče moja frendica koja se bavi tim okultnim stvarima) ovih dana, pospremala sam stvari. Rano je mrak, vlaga, magla i sve što nosi zimski solsticij, a i moje misli koje više nisu ovdje. Pa je valjalo počistiti i pročistiti što više toga. Uskoro se selim. Natrag k sebi! Tamo gdje je onaj stol na kojem smo se pojebali! Mučili su me tada ti kuhinjski zastori i rolete koji nisu bili spušteni? I susjedi, kaj će reći? I tako, spremajući stvari našla sam tvoja jedina dva pisma (oproštajna) koja si mi napisao! Svaki put kad si odlazio. Imam i pregršt drugih pisama, ali neki su pokojni pa im ne mogu pisati odgovor ali sam i njih spremila. Ona idu samnom, jer nisu samo sjećanja već moj život. Ti si živ al ne bih rekla živahan? Iako kažeš da jesi. I ja se trudim. Očistila sam ormare od mojih više od 15 godina pisanja na blogu! Bila je to cijela knjiga blogova koje sam onomad čak namjeravala i objavit. Pa sam odustala kao i od toliko toga. Neki su odustali od mene i nas? Dobro je đuro danas napisao blog da nema boga. Ili nam se sprda svaki dan. Pa nas uzvisi pa nas unizi. Kao i ljubav, ako nam se uopće dogodi. Razlozi tvojih odlazaka danas kad ih čitam, čine mi se tako prozaični? Pa ipak, odlasci su bili tako stvarni i bolni. Posljednji put se nisi vratio, a ja nisam niti bila u prilici da te opet primim. Bilo je tu i toliko mojih drugih pisama…moj rukopis ali tako tuđe moje misli. I tuđih misli koje su mi u jednom trenuku značile kao da su moje. Nisam ih čak niti čitala, tek ovlaš pogled bio je dovoljan da ih stavim na hrpu. Jedna ide a druga ostaje? Dugo sam to odgađala, svaku svoju selidbu preseljavala sve te papire i papiriće kao nešto jako važno! Nemam nekretnine ali imam dušu upisanu i otisnutu u tim hrpama „knjiga“. A neka osobna pisma starija su od 30 godina, nadživjela su svoje autore, neki su u međuvremenu od djece postali odrasli ljudi sa svojom djecom. Ima to svoje značenje i težinu. Hrpa za out (stari papir) je bila velika, a mala hrpica pisama i misli preživjela je taj egzodus. Eno je u jednom fasciklu. Sele se (opet) samnom! Danas sam gledala jedan film sa dobrim sexualnim scenama. Ne sirovi seks gdje ga on metne u istoj sekundi kad se dograbe kako to obično biva u modernim filmovima. Iz prve ruke sam pitala muškarca da li mu se ikad digao odmah u prvom minuti, bez ikakve predigre. Ne, draga…to ne postoji. Ali ovo drugo o čem pišem, postoji! Eto, čak i preko ekrana može izazvati želju, nakon dugo vremena, pojebati se…onako obljubiti i bit obljubljena. Kada krenu jedno drugom od hrpta ka puti, pa od palca do korijena…kose, njega…nje! Obradovala me spoznaja da još uvijek mogu svršiti sama sa sobom! Wow…ima me još, iako je tako nebitno. Jer mi ništa više nije bitno. Jer takav je naš seks bio. Možda je to povod da sam opet uplatila premium i napisala jedan dobar blog? Vrijedilo je ako ničeg, toga! Sve u svemu stižu dani ispunjeni maničnim kupovinama, krkanjima i ostalim…imanjima! Nekoliko godina sam par gotovo polubeskućnika zvala k sebi na božić uz patku i mlince! Dobar je to bio osjećaj da s nekim podijeliš nešto dobro! Jer, moja obitelj više ne postoji pa tako niti obiteljski blagdani. Kćeri su daleko, makar poneka i vrlo blizu i imaju svoje obitelji? Napustio me i moj dragi. Dobro je da u miru skupljam svoje stvarčice, nižem niske svojih bisera utekle pred svinjama i nikako da razumijem: u čemu sam opet pogriješila? A nisam! Samo sam stavila srce i razum na hrpu i zakoračila! U bolji i sređeni život to the end, koji se pretvorio u korak u prazno! Ima jedna pozitivna stvar. Konačno, nakon pet godina opet kupujem nove stvari za svoj stari stan. Čekam da se isprazni od podstanara. U novu godinu ulazim sa starim stanom! Bilo je vrijeme da se vratim kući. I ta novo stara kuća me podsjeća na tebe i nas, ali osim zidova sive boje gotovo me ništa ne podsjeća na nas. Spavaća soba je i dalje orange. Nekoć sam puno i često pisala da je to moja pobjednička boja. Čak i ovalna kada više ničemu ne služi. Dugo već samo se tuširam! Kao što vidiš, nemaš samo ti sjećanja. Ali, od sjećanja se loše živi! Zato valjda i učinih pokoji iskorak i korak u…prazno! U praznini nema sjećanja, a ta punina praznine odvodi nas do boga? Ja niti njega nemam! Ali ima valjda mene u njemu? Na jednom od tih papirića mudrih izreka stajala je i nečija misao koja glasi otprilike ovako: “svaka izgubljena ljubav je jedna mala smrt“! Mene tako ovih dana najviše boli jedna takva „mala smrt“! Je li to kćer, unučica, moja pesa Sara, moj ex dragi…jedna moja davna ljubav…ili samo…bog zna? A ne mogu niti njega naći! Ušla sam u svlačionicu (nadam se ne kokolinda nekoć), ali neću zaigrati. Malo je ovih dana kruha ali zato ima igara za puk, od kojeg se očekuje da dok gleda, nešto i utrži? Kokice, kikiriki…. Ja se i nadalje igram radije sobom i svojim staklenim perlama u očekivanju nekog Knehta? Ili možda da ponovo pročitam kontrapunkt i pokušam shvatiti Rampiona?

željela sam dodati sliku čopora golih starih žena (koju sam jednom već objavila na svom blogu) ali ju nisam uspjela pronaći na googlu? a sa svog bloga sam većinom obrisala sve ranije fotke!

no, kako je ovih dana bilo i puno previše "golišavih" da ne kažem ogoljenih fotki ovdje, dobro da je to izostalo! dovoljan je i golišavi naslov.

priznajem, neću glumiti kokolindu ko na prošlom svjeckom, već ću i nadalje uporno tragati za smislom riječi...djela i ponekog nedjela?

btw ako mi netko pronađe dotičnu fotku, bit ću mu jako zahvalna? pače, mijenjam kraljevstvo koje nemam za konjsku glavu od slike? na ovom brdovitom balkanu tako je normalno da neki ljudi poklanjaju i daju ono što je naše, ali ne i njihovo?

žo mi je kaj je u svlačionici tajac i muk, al bit će bolje? drugi put kad zabijemo tj kad oni zabiju, nama će se dići...moral, imovina, sve naše i njiovo...bićemo veći i od rvacke ne do drine već do bajkala! makar nam precjednik i premier zabili do...balčaka?

idem sad vidjet gdi je bajkal? u menopauzi dok čekam knehta i otpravim rampiona od šampiona!

eh, danas slavim godišnjicu! nije baš za slavlje ali čovjek treba obilježavat i svoje neuspjehe? ako ništa, da ih ne ponavlja!

pa ipak, pozvah sebe i frenda! kod nas to ovako ide...najprije kava, potom ručak, pa torterie čiz od borovnice, pa opet kava! malo sam napasala oči u family mallu! talijanski namještaj skup do bola! kuhinje ko moj stan. frend i ja smo se zezali da bi nama, svakom u njegov stan, stao veliki bračni krevet (na tri kada, ne kužim zakaj su ovi današnji kreveti tak visoki da se jedva popneš) taman u cijeli stan! o otocima kuhinja da ne govorim! bilo je zabavno sve to obići i vidjeti koliko nepotrebnih stvari čovjek u životu treba? moj komentar na sve to je bio otprilike: takav skupi namještaj kupuju ljudi koji rade od jutra do navečer tako da ne uspijevaju ništa niti koristiti..sve je ko u izlogu! povremeno dovedu svoje snobove da se pokažu, i onda opet žive život bez života!

osim toga, čovjek što je stariji sve mu manje treba! s jedne strane ne paše ti ta redukcija, osobito ne dedukcija, pa kad kreneš..silogizmom:"...Svi ljudi su živa bića....Hrvati su ljudi....Hrvati su živa bića..."
gotovo da se osjetiš...živim mrtvacem!
a onda shvatiš da si samog sebe prikratio za glavu, pa takav obezglavljen odrekneš se sam sebe i prihvatiš: svi ljudi su živa bića! još samo da počnem slušat narodni, gold i ostale "muzičke" radio stanice! zašto me boli ta seljačija? možda zbog "male smrti"? kiki riki sam pojela, pasijans otvorila...predrasude a bome i ponos ostavila također iza sebe...preostaje blago u gospodinu...zaspati?

eh da, zaboravih pitati vrle mi sugrađane i sunarodnjake kak su oni prošli danas? ja onak, naivna kakva jesam povjerovah vlasti da zaozbač oće u EU i da od 1.1. ide EU kao nacionale valuta? i da danas, kako rekoše u svim finama, poštama i bankama može običan čovo kupit dukate oliti kovanice EU? a kad tamo, pošta već u 10uri ujutro više nije imala vrećice s kovanicama? pa se pitam rajo moja, kako li ste se vi snabdjeli? jel opet po švercu i kojim kanalima? ja se uvijek držala reda i ostala obično bez reda? pa tako i danas...pa ću sutra jopet...i tako ostalih 29 dana! nikad nisam mislila da ću ikad požaliti za tom endehazijevskom kunu, pače potpisala sam i peticiju da se ne uvodi euro, ali ne bje vajde od toga. tko je vidio da narod odlučuje na referendumu? jebeš mene, ja opet pred ove svete blagdane o politici. ko da živim u ne u ovoj vež u nekoj drugoj državi? tko je vidio od države ištat da joj bude sluga i da je država samo okvir za volju naroda! bit će jednom i naša demokratska trava zelena, kad ju prestanemo pasti?

zavidim ti
iako to nije fora reći, (al ovo je ona zavist - dobra)
well
zavidim ti na ovom koraku u..prazno

treba hrabrosti za to

ja je sakupljam i sakupljam
a baš sam si neko vrijeme tepala da sam si drćna
al al al
prvo sam morala čekati, jer jesam, bila mi je dužnost
obavih i to
no raspad untarnji događao se cijelo vrijeme

onda je došlo još samo kratko ovo
pa još samo kratko ono
a ja sam se cijelo vrijeme dok je to još kratko ovo i ono trajalo, odvijalo se
cijelo se vrijeme podsječala
da moram zakoračiti u.. prazno
da želim zakoračiti u..prazno

pa da se uvjerim dal i dlaje Znam plivati
pa znaš onak ili plivaš ili potoneš

fali Č, fali još koje slovo
slovojed

uglavnom sad sam u još nekim kratkim al zbilja kratkim, još ovo, još ono
i možda dajem šansu
nekome/sebi/sudbini/životu
a zakaj?

jel zato kaj još nemam tri čiste da zakoračim
ili zato kaj je šansa eto ipak šansa
pa nek me život lijpo iznenadi

držim fige,
iznenađenju, da bude iznenađenje

( i opet pokreneš makar tri teme, al neću danas o seljačiji, neću o politici, neću o svemu ostalome)
danas me "korak" zaokupio

tnx :*

a onda simislim da bu sve u svoje vreme, taman kad mi treba
kad bum znala zakaj više ne stojim i nema smisla stajati na jednoj nozi, zakaj mi je potreban taj ...korak
osim i da prestanem izigravati sivu čaplju
jer kad sam tak išla, i opće nije moralo doći do ibera, do grla, zapravo nikad mi nije došla voda baš, al baš do grla
al do skoro ramena je
uvek je ispalo taman kak mi treba, dokle mi treba

neki ljudi idu svaki puta baš do te dubine, do pola prsa, da počnu plivati (u moru)
ja se obično okrenem i onda se hićem na leđa, dok sam do riti već u vodi
(samo uspoređujem, primjeri i to, zapravo lamentiram)

i onda mi se sve počelo fino odmatati
pa si mislim da sam možda sad onak, nestrpljiva, oću da se sve brže odvija?
možda
ni to nije isključeno
al svejedno
hrabar je taj korak, korak u hrabro
kaj je, je

dobro jutro svijete! i tebi dono!

lijepo je jutrom uz kavu čitat kad netko nešto dobro i zanimljivo napiše! drage su mi tvoje lamentacije...i općenito, ljudi koji imaju što reći uvijek su dobro došli!

nažalost, takvih je sve manje. često sam se /ovo tvoje razmišljanje da ili ne/ pitala u životu gdje je granica tolerancije i kompromisa a gdje počinje tlaka i prilagođavanje tuđem životu? dugo i često sam živjela tuđe živote. iz mog prvog braka sam izašla nakon 13 godina (+pet godina veze) upravo zato jer sam sve više vodila tuđi život a ne svoj? pa kad sam se zaljubila u 30 i nekoj, pokušavala sam se tome othrvati i ostati. hvala mom ex suprugu što me svojim ponašanjem pogurnuo da odem! u drugom braku (veza trajala skoro pa 15 let, a brak samo 2g) sam opet ponovila istu grešku, pa više živjela njegov život nego svoj. volim davati i u davanju vidim smisao! i sve bi bilo super kad bi u tom davanju bilo adekvatnog primanja? dakle, tvoj partner voli nešto i ti nešto činiš iako baš i ne želiš, ali želiš njemu ugodit. reciprocitet (oliti sličnost interesa i sklonosti) je najbitnija stvar u vezi i braku!

e sad, tu dolazimo do pointa! neki ljudi su skloni kompromisima i osobito žene zataje sebe cijelli život? rogobore, traže, žele...ali ne dobivaju. pa ipak ostaju u takvom odnosu, braku, vezi...iako nisu zadovoljne! naprosto je često to neki interes (zajednička imovina, djeca, što će selo reći etc). nikad neću zaboraviti što mi je jednom bivša šogorica rekla (dok sam ja bila već razvedena); radije ću trpjeti da me muž tuče nego li biti razvedena? sic! eto, to je taj mentalitet. a ja nisam nikad htjela biti u iole lošem braku, iako je često moj "loš" brak bio bolji od većine postojećih. zašto ljudi ostaju u tome? osobito žene nakon prijevare supruga, fizičkih ili psihičkih maltretiranja? nažalost, takve smo. ima nešto istine u tome...što zbog odgoja, što zbog društvnenog statusa etc etc

kako mogu tako ranim jutrom brbljati toliko? doručkovala sam, pijem kavu i tipkam. brzo tipkam...a još brže mislim ha ha

općenito, sve što radim u životu, radim temeljito i solidno! takva sam. teško me pratit. i onda kad me netko nije u stanju pratit, ja radije odem nego da otaljavam? nisam sigurna je li ta riječ mnogima uopće jasna? e to je taj moj korak u prazno! svaki put kad sam odlazila (iako sam uvijek ja fizički ostajala) zakoračila sam u nepoznato u prazno. i normalno da sam se pitala, kud ću ja to? i strah je bio ogroman. ali i pokretač. jer ovo što sam htjela napustiti činilo mi se najgore što postoji. a tamo kamo sam išla bilo je gore...ali nisam znala. je li to hrabrost? ne, više odlučnost. ako nisi zadovoljan sobom (ili parnterom) treba iz toga izaći. to je moja najveća sloboda koju sam izgurala u životu. napuštala sam siguran i dobar posao u želji da odem u bolji. nije lako počinjati ispočetka, ali iako se sve zronda, ima neka draž u novom početku. rekuperaš se i obnoviš. ko feniks. zato valjda i imam još tako mladalačku kožu bez bora. mi ratnici ne stignemo stariti...ha ha

ovaj put prvi put (osim kad sam otišla od svojih roditelja i roditeljskog doma) ja odlazim i fizički! novo iskustvo u šezdesetinekoj? wow...nije baš nešto. ali odlučila sam. ne želim otaljavati zajednički život i ovo malo vremena što je ostalo prilagođavati se...ničemu. tuđim običajima i navadama, neinventivnosti, ležanju pred tv i svršavanjem s daljinskim od jutra do navečer. ne želim. i ne moram. što moram? otići da bih se vratila sebi. eto, to je taj imperativ. možda ja previše volim sebe, možda sam egoista pa sebe stavljam ispred drugih? nisam gotovo nikad doživjela da su drugi mene stavljalli ispred sebe? to niti ne želim. glupo je voditi tuđi život. imamo samo ovaj jedan i trebamo ga dostojno (a i dostojanstveno) odživjeti.

blago vama, kako je vama lijepo kad možete ovako uz jutarnju kavicu čitati neko zanimljivo štivo? ja ga moram pisati. a voljela bih i ja čitati. zašto nema takvih zanimljivih štiva? zašto ljudi llijepe sličice (i to uglavnom tuđe) nego li da pišu o svom životu? onome što vole, što imaju ili što ih tišti? što želite? nemojte se bojati svojih želja. one vas u najgorem slučaju mogu odvesti u ništa? ali, to već ionako imate! dakle, možete samo profitirati!

i tako, skinuh se u ovoj svojoj svlačionici a da se niti oznojila nisam! niti umorila...samo sam ćaskala sama sa sobom. probajte i vi, vidjet ćete kako je to dobro. bar znate tko vam je s druge strane. lijep pozdrav i tebi dono...do tipkanja!

a sada plac...po mogućnosti ribice, blitva i sl. kiša je neumoljiva. ne bojte se, nećete me prepoznati na placu i pomisliti: gle, to je ona koja piše o svojim svršavanjima. važno da vi znate svoje, a ja svoje

opet sam u svlačionici! ali ovaj put neću pričati o strahu koji nas općenito okružuje u životu i zašto ostajemo u lošim pričama. već ću pričati o onom strahu od "letenja". ne erice jong već našem strahu, nakon iza sebe imamo propali brak, vezu i toliko pokušaja koji nas upozoravaju? toliko puta smo "poletjeli" a onda tresnuli o pod. više se ne usudimo ili smo zaboravili ili mislimo da više niti ne znamo letjeti? a možda su nam krila doista i zakržljala od silnih priča o tome kako ne možemo? 90% iskričara i iskričarki pati od tog sindroma. svi smo se opekli, većina puše i na hladno. zato i jeste toliko uspješni ovdje. ovdje je sigurno doći. uplatiti (ili pak ne) premium i skriven iza zastora pričati, smijati se, šaliti i glumatati. potom zagasimo komp i opet smo sami sa sobom. takvi kakvi stvarno jesmo. kome treba ta predstava? nama? sumnjam! zašto odna uporno igramo uloge koje smo si namijenili? zbog straha od letenja, straha od iskoraka u prazno...ili naprosto zbog komocije! komocija nam neda da se izložimo. da probamo i ne uspijemo. jbt nije to baš tako lako. ego strada. što još? kome smo išta dužni (objasniti) do li samo sebi? pa hajdmo stati pred sebe i reći...možda ćemo i razumjeti i uvažiti svoje razloge. možda će nam to na glas reći pomoći da čujemo i sebe?

Sara!
Uvijek te pročitam i bez obzira kaj puno puta i ne komentiram...volim te pročitati.Pardon..tvoje uratke!
Da....ide ovaj ludi život...dan po dan.Borba je to nekakva sa kojom ja više zaista ne želim imati veze osim one nužne kada moraš kod doka ili nešto sa birokracijom ..no...ovo drugo je rijetko.Stvari u pravilu rješavam na vrijeme i poštivam zakone ove Države ma koliko znali biti čudni jer...mogu biti još čudniji!
Volim ovaj svoj mir za koji sam se borila lavovski godinama ..a ..sama sam se u stvari borila sa svojim demonima dok su drugi tako lijepo živjeli svoje živote.Nisu oni krivi..ja sam kriva..priznajem otvoreno.Sve sam im dozvolila.
Volim taj svoj fuš jer me malo izbaci iz kolotečine a i donese nekakve šarene papiriće sa kojima se lakše životari.Ne..ne žalim se.Nisam ni gladna ni gola ni bosa.Imam za redovan život ali....skroman.U stvari...kako i sama kažeš....ljudi cijeli život troše na ono što uopće nije potrebno .No..neka troše oni koji imaju.Smetaju me ovi kaj nemaju a troše i onda Državi bude žao takvih"sirotih mrcina"pa svi vraćamo njihove dugove jer im se djelomično opraštaju.Sa time se nikada neću pomiriti.Tako bi mogli svi a to ne radimo..ja ne radim..nikada!
Kaj se dotikavle ove vrećke sa 33 kovanice eura????Zabole me ona stvar za nju.Jučer je prvo kaj mi je mama pokazala ta vrečka jer je sestra v jutro rano bila na pošti.I kaj sad???Ja imam najsitnije po 5 eura jer sam tako kupovala svaki puta kada bi naskupljala 100 eura i ..namjeravam dok se sve ne uhoda...a trebalo bu dosta da tako bude...sve plaćati karticama.Za plac imam ove po 5 i to bu sve ok.Nedam se ja euforiji jer ona uopće nije potrebna.
Tak....budi ti dobro ..neka nam bude zdravlja...neka nebu onak kak je rekla ona nadrkana sestra na telefon"Dakle gospođo..nemojte očekivati da ce Vas za kolonoskopiju itko zvati slijedećih 10 mjeseci a onda ćete tek dobiti datum kada ste naručeni za pregled".Imala sam osjećaj da razgovaram sa nekom jako važnom osobom a ja inače jako cijenim medicinsko osoblje ali moram reći da su se skroz raspopizdili i to mi već ide na kurac...da prostite!!!
Ostaj mi zdravo i dobro i piši...samo piši:-))

post festum, blitva se krčka, oslić ću začas okrenuti...i to je sva poanta! danas, da nisam po ovom slinavom vremenu izašla van na plac, sada ne bih guštala u ribi i blitvi. tako je sa svim stvarima u životu. čovjek se mora pokrenuti, posegnuti, izložiti...ili ostati u zoni svog komfora! zato sam ja danas posegnula za ribom, dosta mi mesa! dobar tek i vama...koji ste posegnuli danas za nečim (nekim) drugim?

bok arapo! ajde drago mi je da ima živih ljudi na iskrici, al tebi ću se vratit poslije...da istresem još pokoju misao dok mi nije pobegla!

sinoć sam spomenula redukcija i dedukciju, koja je danas na djelu! pa tako, šačica blitve s krumpirom, tri ribice (jedna i pol je završila u smeću za što me sram) i to je to! istina, reducirala sam ručak ali ne i desert. plazma ledo slatkač mi je zakon!

no da se vratim na moje lamentiranje na temu sebe i iskoraka i neke veze? pričala sam o nama koji zatomimo sebe da bismo preferirali druge! nije dobro ne vidjeti sebe već samo najmilije..kako partnere tako i djecu!

no ima puno ljudi /da ne kažem i više nego li ovih prvih/ koji u stvari nikad ne čuju druge? oni slušaju ili barem odaju taj dojam, alli nikad ne čuju. jer da čuju, onda bi nekaj i učinili da poprave ono kaj je porušeno? pa sam tako ne jednom čula od ljudi /osobito muških/ da je supruga naprosto otišla...a oni ni danas ne znaju zakaj? ha ha...koliki ljudi žive jako dugo u takvom nekom odnosu...da čuju samo sebe a onog drugog uopće! niti njegove potrebe, niti želje. ja sam malo nagluha, ali pitam kad mi partner nešto kaže ako nisam dobro čula. ili ako mislim da nisam dobro razumjela, tražim da mi ponovi? najveće mi je postignuće bilo u nedavnom životu, ja nekaj pričam a moj partner za to vrijeme surfa po mobitelu? isprva sam se znala užasnut takve nepristojnosti no onda sam shvatila korijene! upravo tako funkcioniraju muškarci koji su dugo bili u braku! pa sam počela i sama koristiti te blagodati "nit čujem nit vidim", ali nije mi išlo! radije onda doista niti čujem niti vidim ikoga!

da se još malo vratim na ove koji ne čuju i ne vide partnera? često vidim da tako funkcioniraj brakovi...on šumom, ona drumom. i to mladi? ne razumijem to? pitam se zakaj su ti ljudi zajedno i zakaj troše vrijeme jedno drugom...zrak? ok, lakše je plaćati pola stanarine, lakše je kuhati za dvoje nego samo za jednog ...ali zar se život sastoji od pragmatizma? lakše je kad ti netko kaže, laku noć ili dobro jutro...ali moram vam reći da sam desetljeće i više posve dobro razgovarala /dobro jutro i laku noć/ sa mojom pesom! a ništa nije očekivala zauzvrat! ali ja sam joj davala sve što sam imala i mogla!

mene npr nazove tip i dogovorimo prvu kavu. ali, u međuvremenu dok se ista ne dogodi, on očekuje da sam ja cijeli dan na stand by...da mu cijeli dan pišem ili odgovaram na porue? dakle, ja ga ne čujem ali mu niti ne podizalzim niti dajem lažnu nadu! naprosto kad je netko ispočetka tako naporan, bris. što kad je netko naporan već nakon prvog spoja tj kave? isto bris. evo i danas stoji jedna bijela ruža (bila na prvoj iskričavoj kavi nakon dvije godine) u mojoj vazi! kao i obično, dulje traje ruža (iako je i ona na izdisaju ha ha) nego li moje druženje s dotičnim? on čuje samo sebe, on vidi samo sebe. a muškarac nadomak 7 banki ako očekuje od žene da će ona vidjeti samo njega, totalno je zastranio?isto tako i takva žena. koja očekuje da joj npr muškarac s iskrice riješi sve kućne poslove za koje treba platit majstora, da joj dotični glumi vozača jer u pravilu žene nemaju svoj auto, da ih neće pitati za sex jer one se ne sexaju od svoje 40.g. etc etc...još uvijek me najviše oduševljava ljudska glupost!

eh, prije no što odem da se vratim tebi arapo! jesi li čitala ovih dana da je jedna sutkinja (tko će kome nego svoj svome, jer je poznato da su suci i liječnici posebna, povlaštena kasta u društvu) presudila u korist liječnice tj na štetu žene koja mora platiti kaznu za prekršaj, samo zato što je ušla u ordinaciju (koju btw mi plaćamo) i prozvala dotičnu liječnicu i sestru što se uopće ne javljaju na telefon a nigdje nijednog pacijenta. gdje toga ima osim u ovoj jadnoj državici? da sada obiđeš 90% ambulanti po domovina zdravlja i skoro pa toliko po bolnicama, vidjela bi da su čekaonice prazne, ljudi se naručuju za siječanj iduće a možda i one godine iza, a nigdje nikog. telefoni zvone, oni se ne javljaju! tko je kriv? pa mi, koji to plaćamo, šutimo i dopuštamo! ja ne mogu šutjet, ja javno prozivam /najčešće na fejsu/, odem i na neki prosvjed, obavezno izađem na izbore i ne glasam za hdz-sdp...što više mogu? malo sam razmišljala da se angažiram u nekoj politici, ali kako je ona kurva nisam više za taj posel! ha ha

Da..hvala na osvrtu na moje bljezgarenje no...z nikim se osim sa vama ne družim ovoliko pa vas onda iskoristim i izjadam se.Ma..sve je to za popizditijer....kolonoskopija nije pretraga za kojom se ljudi trgaju i da mi sada nije loše ..koji bi me vrag teral da to idem delati???Dakle....gospođo draga(med.sestra)svoje ste frustracije mogli ostaviti doma.I ja sam vodila 300 poslovnih jedinica i 800 ljudi me moglo zvati 24 sata što su naravno i radili.U 4 u jutro nisam nikada na nikoga vikala jer...da me ne treba ne bi me zvao..ili zvala.Jbg...ovo su Bogovi i mi moramo biti mali i poslušni i nedo Bog kaj reći.No..imam za to sve manje živaca i neće me nagovoriti da posuđujem lovu i idem privatno i tam najdem istog onog doka i sestru z bolnice.Možda i krepam ali...to nebum radila.Jednoga dana bu se nekaj i s tim dogodilo.Da li sam odustala??Možda jer.....živciranje mi još više potencira ovo stanje pa ..bum si dala mira i to je to.
Popala sam si ručkić i pretjerala ko i obično...sad se idem malo komodat.
Imaš hagić i :-)))

mislim da ovo još nisam doživjela u ovih 16 let kak sam tu na blogu? cijeli dan bez ijednog bloga! svaka čast, blogeri! btw opet tebi pozdrav arapo...i sam se ti ljuti. često mi je u životu upravo blog bio vreća za boksanje...kao i rame za plakanje. radije se tu istutnjim nego li na neke žive ljude! sve u svemu, ovo je postalo tako tužno mjesto kao i sve ostalo u ovoj državi. da nisam tak stara otišla bih živjeti u češku. čak i slovenija je duplo bolja po plaćama i penzijama, a cijene su kao kod nas a dosta toga i znatno niže! znači da bi čovjek bolje živio sa svojom bijedom od HR penzije ili plaće (osim onih povlaštenih) u janeziji nego li u vlastitoj domaji? sad mi skoro pa žal kaj nisam devedesetih uzela dvojno...svoje i slo državljanstvo!