HIPOKRIZIJA

moj pametni huawei (kak bi rekel krelec) me danas podsjetio na jednu krasnu fotku prije godinu dana! moji i njezini prvi dani u novom "domu"! bila je to i naša zadnja godina, jer sam je u ovoj izgubila! valjda je tako suđeno sa svim ljubavima...odu. ili naprasno (često smrću, odlaskom ili na neki drugi nasilan način) ili izumru...onako polako? još nisam doživjela da je moja ljubav presahnula, prestajala day by day gotovo da ne primijetiš išuljala se iz života?! uvijek sam baš takvu priželjkivala...da ona traje s nama a onda pomalo iščezne a ostane opet jedna druga ljubav. tiha, mirna ali postojana...koja se nazire u pogledu, u pokretu dok mi pokrivaš nožice, dok mi dodaješ moje tablete bez imalo ljubomore, povišenih tonova, ignoriranja i sl...i tak...naprasno su otišle sve moje ljubavi. opraštam im (i sebi i njima), ne ljutim se, ne žalim...samo ih se sjećam!

:-((( )))-:

da, ja sam jutros ostala bez riječi kad mi je mob ponudio ovu fotku za koju nisam uopće znala da postoji?

Krasna slika .. ona tako sigurna, opuštena

ovo je bilo njeno mjesto u stanu ?

bok alis! ne baš? imala je u sobi svoj jastuk za spavanje ali dugo ga nije koristila kad smo preselile, jer je kod mene prije uvijek spavala na "svom" bračnom krevetu u drugoj sobi. često je znala doći k meni na moj krevet onak do nogu se smjestiti u neko doba noći. no, kako smo se preselile, dugo je tražila neko svoje mjesto? to me dosta mučilo pa sam joj kupila čak dva pseća jastuka (jer više nije smjela na bračni krevet, fotelju ili dvosjed). ona izgleda nije baš razumjela ta nova pravila (teško je pesa nakon 12 godina naučiti nekim novim običajima) pa je često znala šmugnuti (po noći) na ovu fotelju i ujutro bi je našla ovak! i jedan moj pogled je bio dovoljan da zna da tu ne bi smjelal biti...i ovdje na ovoj fotki ona je svjesna da ju ja gledam i samo je čekala da kažem: sara...dolje i već bi poslušala! bile smo zadnjih godina (otkad sam otišla u mirovinu) jako povezane.

a teško je njima , posebno kad već dođu u godine, mijenjati sredinu na koju su naučili..

e da, krevet je bio uvijek ciljano mjesto i mog dečka, imao je 15 kada je otišao.. a imao je i svoju fotelju i ako bi netko slučajno sjeo na njegovo mjesto, nije lajao, niti ništa, samo bi sjeo ispred te osobe i fiksirao ju dok se ne bi ustala i pustila ga gore

ja nisam uzela novoga , premda su me mnogi nagovarali, ti isto nećeš?

Ha ha... Poznat mi je taj pseći pogled! Čovjek puno nauči o i od tih predivnih stvorenja...kao i ti, neću uzimati (i ovu curu sam udomila iz Dumovca) novog pesa jer nakon 13 godina brige, pažnje, obveze... Eto me bez ikakve nove obveze. A Sara mi je bila prvi i zadnji pas. S njom sam svaki dan šetala Savom, zbog nje išla u šumu, sljeme, glavicu, maksimir... Na godišnji na isto mjesto u kuću gdje je ona imala cijelo dvorište za sebe....ja sam prestara za novog psa. Nemam nikog da uskoči kad budem bolesna ili kaj... Naprosto je vrijeme da sam samo ja! Na koncu ako bolest pokuca, čovjek mora u dom, moji nisu tu već 700km daleko... Ne želim uzet pa napustit nekog novog mladog peseka... Sve u svoje vrijeme

tužno je to što se moramo pomiriti s nestankom svega što smo voljeli

Bok ema! O da, gubici su nam sve češći...i nekako teži? Ali druge nema nego se s tim pomiriti. Dobar ovaj tvoj vuk... Ili haski...nosi neku toplinu i mir! A to nam upravo najviše treba

Baš danas sam radila oso buco što inače ne činim osim kad imam goste ili kad nas je dvoje? No, danas sam to učinila samo za sebe... Danas jedan a drugi sutra za ručak! I jedna stvar me uvijek nasmijala kad sam to radila! Moja pesa Sara je točno znala kad ja to kuham i obavezno se sjela u blizinu stola i čekala? Znala je ona da slijedi kost od koljenica... Onako sočna sa komadićima žlundre i žilica te moždinom u sredini! Znala j je satima lizati i gurati po kući kako bi iz takve koljenice isisala i zadnji sok! Danas je (a i sutra će) kost završiti u smeću! Toliko toga nas u životu podsjeća svaki dan na naše ljubavi... Čak i kad ih više nema!

i ja tako sada mislim vezano uz novog psa, svemu ima vrijeme

a ovo s kostima, joj kako je to poznata priča :)
pa taj je držao stražu u kuhinji kad se spremalo neko pečenje
bilo mi je zanimljivo kod njega kako je neke kosti jeo i glodao, a neke je samo čuvao, i nije dao blizu, ono, kao-gle me što sam ulovio
posebna je to ljubav i znam kako ti i koliko nedostaje

znaš ...uvijek sam imala psa ...cijeli svoj život .... obožavam ih ...ali prije par godina kada mi je zadnji uginuo .... umro je jedan veliki dio mene sa njim...i ne mogu više ih imati ...jer ih ne mogu preboljeti ...

calida, nisam prije razumjela ljude koji su toliko tugovali za pesom? sada i sama znam kako je to i gotovo da ju uspoređujem sa gubitkom člana obitelji. jedan od razloga zašto isto neću više imati pesa je upravo taj gubitak...čovjek se dugo godina veže (ja sam svo vrijeme bila sama s njom) i moram reći otkad je ona otišla ima evo sedam mjeseci, meni je duša i kuća prazna.

ha ha alis...ova priča s kostima i inače, uvijek se nasmijem od srca na te filmiće o tim našim pesima...preslatki su kao i sve životinje! svima želim laku i mirnu noć