HIPOKRIZIJA

ETIMOLOGIJA ZAGREBAČKOG POZDRAVA 'BOK'


Zagreb je bio dugo godina grad pod Austrijom i Austro-Ugarskom. Tu su bile austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci se obraćaju mušterijama arhaičnim austrijskim pozdravom:

"Mein Buecken," što je iskvarena verzija austrijskog njemačkog, koja se u
Zagrebu čitala kao "Majn bokn " ili Moj naklon. S vremenom, paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija: "Bokn" ili Naklon, a u susretu i skidanjem šešira. Od tog skraćenog "Bokn" nastao je tipično zagrebački pozdrav "BOK", s kratkim o ili ponekad dvostrukim o.


Obje su se verzije mogle čuti kod trgovaca još '50 godina ( kao i
obraćanje mladićima sa npr: "Mladi gospon" ). Utjecajem pridošlica sa raznih
strana pozdrav "Moj naklon" polako se gubi i gube se građanska obilježja
samog grada usred burnog miješanja stanovništva.
Pozdrav i odzdrav "Bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo
su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa je tamo "ciao", "adio" i sl.


Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20 godina, zatekli su pozdrav
BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim
austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila
da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti
izraz "Bog", koji nema nikakve veze s pozdravom "Bok".


Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u
obliku "s Bogom", kasnije "Zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog
čuva. Javlja se i verzija "Bog daj" koja isto nema veze s "Bok".


A iz razloga straha, da se ne spočitava vezanost za srpski jezik,
izbjegava se hrvatski pozdrav i odzdrav "ZDRAVO" jer je to kao "srpski" ? !
A nije ! Jer i najljepša hrvatska molitva počinje sa "ZDRAVO..."

bok! u ovo kišno, tmurno zagrebačko popodne uz popodnevnu kavicu!

ovaj zapis sam "skinula" negdje davne 2010.g. i reklo bi se skoro pa će biti punoljetan! bok ću vam reći za dolazak a i za odlazak! naime, kao što se vidi, to je samo naš pozdrav!

wow...a evo što sam danas "skinula"...ha ha...sve potpisujem! bravo ženo, istina je neumoljiva!
https://www.rudan.info/jesmo-li-svi-kockasti/?fbclid=IwAR0w26qD9WsvmJn2Cd9D
oQ2oLN0nRGvsfgGrGNSaHwZCLBmq37OM_0Bj4_k#more-10233


Jesmo li svi “kockasti”?

Na današnji dan umro je drug Tuđman. Ušao je u hrvatsku povijest kao otac ove i ovakve domovine. Hrvatske su ulice puste. Nema demonstranata koji bi urlali istinu o ovoj i ovakvoj domovini, prozivali pokojnoga druga, tražili promjenu. Sad i ovdje. Naprotiv, ako je vjerovati medijima, Hrvati su sinoć još jedanput kolektivno svršili urlajući: “Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska…”

Uvijek je tako kad “Kockasti” Hrvatskoj taknu klitoris baš tamo gdje treba. Može li više? Ima li bolje nego kad ono nešto “kockasto” spraši komad kože u nečiju mrežu ili kad protivničko nešto spraši komad kože u stativu? Ne, ne može više. Ne, ne može bolje. Zato Hrvatska danas slavi. MI SMO POBIJEDILI!

Tko smo mi, djeca druga Tuđmana?

Mi smo prodavačica koja mjesečno zarađuje tri i pol tisuće kuna, pet stotina eura, sve su subote radne i poneka nedjelja. “Gospođa” mora bez pitanja platiti djetetu izlet u Zagreb, škola naređuje. Cijena sitnica. Četiri stotine osamdeset kuna. U cijenu je uključen i posjet Saboru. Prodavačica ima dvoje djece, pitala me kako će to platiti. Rekla sam joj, bunite se. Bunila se. Pa su joj dali pedeset posto popusta.

Mi smo i stotine tisuća umirovljenika i umirovljenica koje nije pobila korona pa sad mjesečno dobivaju, oni sretniji, tri tisuće kuna. Veseli umirovljenici i umirovljenice raduju se Božiću, za unučiće će ispeći kolače, to je najjeftinije. Je li to jeftino? Komadić putra trideset kuna. Struja, voda, lijekovi…

O hrani neću. U kontejnerima se uvijek nešto nađe. Ili komad mesa ili koja boca. Boca po boca, boca po boca. Boca po boca… Ubosti plastičnu bocu. To je hrvatskom umirovljeniku gotovo isto kao ono što se hrvatskom nacionalnom spolnom organu dogodi kad Marquinhos pogodi stativu.

Današnji Večernjak piše da “četveročlanoj obitelji za mjesec dana normalnog života, bez luksuza, treba 17.000 kuna”, to je otprilike 2300 eura. Koliko građana Zagreba koji su sinoć urlajući svršili ima tu svotu?

Mi smo i mi žene. Nikad, koliko se ja sjećam, ženama nije bilo gore. Hrvatska je za njih pakao. Partneri i sinovi ih ubijaju, one se urlajući na hrvatskim cestama bore za prava Iranki. Pa se onda Iranke, urlajući na svojim cestama, izbore za svoja prava. Pa onda to Hrvatice slave. Može li gluplje?

Zašto su hrvatske ceste prazne? Zašto nam je normalno da je silovatelju olakotna okolnost kad je branitelj? Smije li biti olakotne okolnosti za suca ili sutkinju koji silovateljima brani da odu na višegodišnju robiju? Zašto hrvatske žene iranski suci izluđuju, a ne pada nam na pamet zazivati robiju za naše suce i sutkinje koji su jedno od većih hrvatskih zala.

Mi smo i promatrači radnika Rumunja koji jedini urlaju na hrvatskim ulicama i traže plaću koju nisu mjesecima dobili. Puni prijezira gledamo na došljake prostake koji ne znaju da je urlanje potpuno neprimjereno osim kad Petković komad kože ubaci u brazilsku mrežu.

MI, mislim, mi Hrvati, znamo kad treba dignuti glas. Vrisnuti treba, vikati treba, urlati treba, režati treba samo kad grupa onog nečeg odjevena u crvene i bijele kvadratiće koje mi od milja zovemo “kockicama”, jebeš geometriju, izvede, kako to nadahnuto zna reći njihov vođa, “domoljubni čin”.

Ništa nemam protiv nogometa. Kužim da je to kriminal u kome neki zarađuju više, drugi manje. Utakmice se namještaju, političari korumpiraju, trgovci nogometnim mesom znaju cijenu svakog predsjednika svake države na kugli zemaljskoj ili preciznije, vladari država znaju cijenu svakog nogometnog funkcionera.

Nogometaši su u zlatu plaćena bića kojima baš nitko ne bi trebao zaviđati. Već kao djeca ulaze u svijet u kome postoji samo trčanje, guranje kože, pucanje i trenerovo urlanje. Neobrazovani odlaze u mirovinu u tridesetoj da bi im onda lopine oderale kožu i oslobodile ih i jahti i kurvi i vila i keša.

Pitam se, dok gledam kako “Kockasti” jure i na mom ekranu, da li bar jedan od njih misli na Domovinu ili se sve ipak može svesti na genijalnu rečenicu koju je izrekao “kockasti” Lovro Majer nakon pobjede nad Brazilom: “Konačno će se Dominik Livaković dobro prodati.”

Na današnji dan umro je drug Tuđman. Da je živ bio bi oduševljen i Hrvatskom koja je u šapama 200 famiglia, njegov mokri san, i hrvatskom veličanstvenom pobjedom.

A mi? Mi? I mi smo zadovoljni. Sve je dobro kad se dobro svrši.

eto me opet malo u obisku same sebe! he he...kad je ljubav u pitanju, sve sam više promatrač, što je dobro! evo i večeras sam otkinula dva fejs frenda...jebuckaju me nasitno već nekog vrijeme, onak opaske ko šakom oko...pa sam večeras objavila i na fejs v. rudan...i eto opet njih...a ja...šlus! jebeš te fejs frendove...treba poštucat sve suvišne grane kak bi drvo bolje prezimlo! eto, čak sam se u vrtlaricu dela! danas uglavila vikend u beču sa kćeri...ali iza nove. lijepo je kad te se djeca sjete! zato ja kažem da uvijek trebaš imat barem dvoje djece, ak te jedno zaboravi, drugo te se sjeti! vani kijamet ali čini se da tek dolazi...netko me na fejsu sjetio da je prije 10 let bilo pol metra snijega (sjećam se i sama kak sam pješačila do posla)...sada malo pasijansa...i put vječnih lovišta! volim ovakve mirne i tihe dane, a i ono što je bilo ev. burno...pospremila sam po kratkom postupku. sve manje imam volje i vremena za sve više ljudi!

jel pala koja disertacija na tu temu na fakultetu stranih jezika i narodnih običaja (filozofskom)?

Šišaš penzionere (ja sam u invalidskoj). Bito da Vatreni budu prvaci!

o da, nisam objavila jučer događaj dana? dakle, ošla ja i frendica put slavoljuba penkale! naša buduća destinacija? ako bog da (i grad zagreb koji to financira) kak veli socijalna radnica, za 12 godina jednokrevetna a za osam dvokrevetna soba? a kako sam ja zainteresirana za jednokrevetnu (dobra cijena od 3,5 tisuće kn) predala sam zahtjev! pa nek stoji...valjda bumo to i doživjele...ha ha...takva je ta naša stvarnost! sve smo starije stanovništvo (vidim ja to i po iskrici, nekoć su ovdje bili dečki a sad sama starčad, uključivo i mene) i najmanje ima ovih ispod 50 godina života, manje od pola stanovništva...dok je najviše upravo stanovništva od 60 nadalje! popis 2011. bilo je najviše ovih sa pet banki, a 10 godina prije najviše ovih sa 40, a prije toga ovih sa 30...dakle, svakih deset godina starimo za deset godina...ubitačno!

ricambi, kad ćeš ti u dom kaki? ili si još premlad i možeš sve sam? šalim se, znam ja da si ti mlad dečko!

Ovaj tvoj komentar od 17:33 ću si sinimiti! Prava stvar!

ne disertiram više, a bome nit ne desertiram...reklo bi se da je došlo na isto? naime, znaš da ima najviše žena sa diplomom a još više (spram muškaraca) onih sa doktoratom! jbt žene su stvarno blesave...i ovako su preobrazovane i pametne za muške, kud još i tolki mr dr i sl pertinencije?

ovo kaj veliš, ricambi, nije moje...to sam copy/paste sa stranice vedrane rudan...ali to je ona od mene prepisala ha ha

uzburkala se prašina poradi rudanice? nije mi osobito draga (dobro je neki dan netko mislilm lupiga, napisao da šteta kaj se tak medijski eksponira jer izvrsno piše, osobito knjige) ali ponekad napiše takav članak da bi ga izmislio (barem ja). često su me kroz ova skoro dva desetljeća pisanja poistovjećivali s njom (nije mi to baš posve komplimnet) ali, iako sam se puno puta slagala s njom, bilo je dovoljno i neslaganja! no, voljela bih svakog tko kritizira druge neka sam uzme pero u ruke i napiše štogod?

pijem kavu (ovaj puta doma i solo) i hajdmo baš raščlanit kaj je to ona grozno rekla? npr da je tuđman drug? pa notorna je činjenica da je dotični bio general...one yugo vojske! e sad ne znam kako vama, ali meni generalčina nikad nije mogao glumit demokrata? kao ni maršal! možda neke žemske padaju na uniformu ali ja nisam. dapače, uvijek mi je svaka bila mrska. jer kad nosiš uniformu moraš objavit abdikaciju uma. ne smiješ mislit svojom glavom, moraš raditi sve što ti netko zapovijedi i sl.

o komadu kože i kockama je rekla sve! baš me nasmijala...jer doista, gdje je pismenost nazvati kvadrat kockom? to mi ga dođe kao za sunce reći da je mjesec?

jel istina da umirovljenici kopaju po smeću? jest! jel istina da većina njih ima manje od 3 tisuće kn? jest! pa čemu se onda zgražate? toj istini pa ste zato otišli u prosvjed protiv vlasti jer je upravo tuđman i svita kumovala tako malim penzijama i plaći?

čitam i ja da je potrebno cca 17 tisuć kn za četveročlanu obitelj? ja imam tih cca 5 tisuća po čovjeku! a vi? sumnjam jer jasno je da 80% stanovništva živi na plaći cca 5 tisuća kn! dakle, i ako dvoje rade, i imaju dvoje djece, ispada da je po čovjeku 2,5 tisuće kn! statistika tj matematika je neumoljiva. istina, onih uprosječuju plaće radnika pa onda ispadne da saborska plaća ili onih u državnoj vlasti (a ima preko 300 tisuća uhljebljenih u državnoj i inoj upravi i službama) koja je 15 tisuća sa onih kojima je 5, prosjek ispada 7,5 tisuća prosječna plaća u hr! jedino kaj tih 15 i više ima cca 10% stanovništva a ovih 90% ima 5 i manje od 5!

to što je rekla o pretučenim i ubijenim ženama je također istina! a gdje su sve te žene koje čine 50% stanovništva? ne sjećam se da je ikad bio prosvjed za naša prava...istu plaću za isto obrazovanje (žene su obrazovanije po strukturi od muškaraca), pravo na pobačaj (drugi gospodare našim tijelom) i sl! opet samo istina!

a isto je istina da je nogomet kriminal! pogledajmo samo gdje je mamić? gdje ćete se vi sakriti ak vam pozvoni policija? ja nemam rođe vani, osobito ne na istoku u susjednoj državi niti sam ikad imala! nemam dvije domovine...jednu u srcu a jednu u džepu! kak je jučer pala i ova potpredsjednica eu parlamenta na kataru...ha ha...puna joj kuća katarskih dinara?

a suci i sudstvo. dajte, nemojte me nasmijavati!

i da istina je cit:"... “Konačno će se .... dobro prodati.” jer oni će svi zaraditi na svojoj pobjedi! mi smo dobili malo adrenalina, pokoju pivu više i euforiju...koja kad se ispuše ovih dana, bit ćete još jadniji, još bijedniji...no, svakom njegovo...valjda po zaslugama? eto, i ja sam jutros "svršila" na ovom tipkanju! osjećam se korisnom kad mi mozak radi!

i za kraj jutarnje epizode, voljela bih kad bi mi netko smisleno s argumentima secirao ovaj rudaničin članak...što je to u njemu pretenciozno, neistinito, uvredljivo...bilo kaj osporavajuće? volim kad ljudi razgovaraju argumentima...ako treba posut ću se pepelom? do tada, ugodna vam nedjelja!

he he....kažu,tko traži taj i nađe! volim ova jutra kad mogu čituckat pomalo po svijetu...a evo jedan biser koji sam našla i podijelila na fejsu...pa ću i ovdje! to je prava stvar (rudanica je zajebancija) i za ovo se zalažem! nisam prosvjetiteljica...al nek se nađe i ovdje na javnom portalu

c/p
autor:
Katarina Peović
Vidim da se neki čude zašto navijam za hrvatsku reprezentaciju, o tome sam davno pisala na portalu H-Alter koji je na žalost, iz meni nepoznatih razloga, taj moj tekst maknuo sa svojih stranica. A rekla sam ovo:
Ljevica, nacija i nogomet
Objavljeno: 19.07.2018, 08:08h
Piše: Katarina Peović
Neki na ljevici su ovih dana artikulirali svoju nelagodu priznavši da se ne mogu poistovjetiti s nacionalnom reprezentacijom jer su traume iz devedesetih kao i sadašnji nacionalizam toliko jaki da i u nogometu vide te ratne zločine i neuralgije sadašnjosti. Zbilja, kako ćeš navijati za reprezentaciju ako si žena, primjerice, a na televiziji komentatori kada netko slabo igra kaže da igra kao “pičkica”, ili kako ćeš kao Srbin navijati za Hrvatsku ako navijači pjevaju ustaške pjesme koje pozivaju na ubijanje Srba?
To su realne neuralgije nacionalizma koje desnica jednostavno negira i prikriva, jer u njezinom temelju stoji nejednakost, mržnja i agresija. Zastupati ideju da su jedni vredniji od drugih po nacionalnom ključu znači zastupati nejednakost kao temelj političke logike. Za desnicu tu nema problema. Ljevica pak te neuralgije detektira, ali ima li ona na njih ispravan odgovor?
Sasvim je razumljivo da ljevica ne može imati takav jednodimenzionalni odnos prema domovini i naciji – a pogotovu da ljevica ne može zastupati nejednakost. No, odgovor na takve neuralgije svakako nije inzistiranje na blaćenju onih koji se s nacijom identificiraju – svojeg naroda koji veseli u pobjedi nacionalne reprezentacije.
Nacije su imaginarne zajednice koje proizlaze iz potrebe ljudi da se identificiraju s pojedincima s kojima nemaju neposrednu interakciju, pri čemu je zajednički jezik jedna od temeljnih identifikacijskih točaka s kojom nas vezuju i naše porodične i sasvim intimne sfere, zbog čega je ta homogenizacija jača od mnogih drugih. Osvijestiti imaginarnost takvih zajednica znači dosta – to jest civilizacijski napredak da se osvijesti kako je svaka zajednica proizvod nekog napora da se previde razlike, pa čak i fabricira zajedništvo. Iako je to lakše učiniti s onim s kojim dijeliš jezik, nego s nekim s kim dijeliš neki specifični afinitet. Nacija jest imaginarna, dok su materijalni uvjeti života – stvarni.
Ali političko-ekonomska karta svijeta koja jest nacionalno definirana ujedno je postala mapa na kojoj se reflektiraju nacionalne nejednakosti koje proizlaze iz političko-ekonomske dominacije bogate manjine nad većinom – a ta podjela ima i geopolitički karakter. Siromaštvo istoka i juga Evrope je povezano s bogatstvom zapadne Evrope. U homogenizaciji kroz očitu pobjedu “slabije” nacije koja pobjeđuje kudikamo veće kapitalističke nacije narod artikulira ujedno i svoju polit-ekonomsku poziciju naroda u kapitalističkoj zemlji na periferiji EU. Tu je zadaća ljevice jasna – da sudjeluje i prati artikulaciju te asimetrije zbog koje je “prirodno” da u finalu svjetskog prvenstva igraju Engleska i Francuska, ali ne i Hrvatska, Slovačka, Slovenija, Srbija ili Rumunjska.
Ne vidjeti političko-ekonomsku kartu svijeta kao mapu na kojoj se reflektiraju nejednakosti koje proizlaze iz kapitalističkog načina proizvodnje – teški je propust ljevice. To je pogotovu tipično za “svjetonazorsku ljevicu” koja svoju politiku često ne utemeljuje na kritici političke ekonomije, već se zadržava na pojavnostima i posljedicama tretirajući ih kao uzrok problema (nepoštivanje ljudskih prava, prava manjina, šovinizam itd.). Ta je pak ljevica, inače zainteresirana za kritiku seksizma, sasula cijelu paljbu seksističkih uvreda na predsjednicu države.
Takva ljevica onda često krene čak i hvaliti ono što je nehrvatsko – zapadnoevropsko – kao civilizacijski naprednije i bolje, dok je sve hrvatsko primitivno, korumptivno i jadno. (Pa im je i predsjednica bila meta upravo jer ih je “sramotila” svojim navodno seksualiziranim tinejdžerskim ponašanjem.) Na ljevici se ponekad može čudi kako je to tako “kod nas”, a u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji se tako nešto “ne može desiti”, te da smo mi “takav narod”, te da je to ukratko stvar mentaliteta. Takva autokolonijalna perspektiva je temeljno nematerijalistička, pa i lošija od nacionalističke perspektive, jer se oslanja na neku nevidljivu karakteristiku koja nas osuđuje na propast – dok se u potpunosti negiraju materijalni uvjeti asimetrije bogatih zemalja centra i periferije. Ona je opasna jer postavlja temelje za eksploataciju siromašnih i slabih, jer je stanje u kojem se nalaze samo njihova, a ne tuđa greška.
Često se tako može čuti da EU ne može napraviti ništa za nas ako se sami ne odlučimo za “bolne rezove” kao da EU ima samo jednu želju – da Hrvatima bude bolje, ali mi sami sebi ne želimo pomoći pa nam je zato loše. Ignoriranje političko-ekonomske asimetrije i imperijalizma velikih kapitalističkih zemalja, političko-ekonomskih okvira u kojima se slabi nisu u toj poziciji zbog svoje greške već zbog okvira u kojem ni pod kojim uvjetima hrvatska ekonomija ne može biti konkurentna njemačkoj ekonomiji – predstavlja jedan od zamašnjaka reprodukcije nejednakosti u Evropi i svijetu.
Naravno kako nacionalni okvir nije konačni cilj ljevice jer, kako su to sročili Marx i Engels “radnici nemaju domovinu” a vlast proletarijata će učiniti da te nacionalne razlike još više nestanu. S padom suprotnosti klasa unutar nacije, pada i neprijateljski stav jedne nacije prema drugoj. No u postojećem političko-ekonomskom okviru negirati podjelu i ekonomski nacionalizam je kratkovidno.
Jad i neartikulirana ogorčenost
Tako i sada kada je Hrvatska osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu, kod dijela ljevice prevladava cinizam i ogorčenost zbog nacionalne euforije. Nacionalna identifikacija, koja je razumljivo jaka u trenutku kada je Hrvatska došla do finala svjetskog prvenstva, jednostavno kod nekih izaziva odbojnost. No, ljevica se tako stavlja u poziciju naspram naroda koji se snažno identificira s nacijom u trenutku nogometne euforije, uglavnom ne primjećujući i ne adresirajući sve neuralgije nacionalne identifikacije. Ta ljevica narodu poručuje da joj nije dovoljno dobar, te da će ona ostati po strani – na svojem pijedestalu anacionalnosti, neuprljana primitivizmom nacionalizma. Umjesto te politike začepljena nosa, ljevica bi upravo trebala inzistirati na odvajanju šovinizma i domoljublja, upravo kako bi polit-ekonomski okvir i nacionalni osjećaj spojila na nov način, te tako osvajati prostor koji je ona i imala (primjerice s Hajdukom u Dalmaciji) u primjerima u kojima se narod poistovjećivao s nogometnim klubom a nogometni klub s jedinstvom naroda kroz prevladavanje i ukidanje klasnih razlika.
Animozitete na ljevici da se ljudi identificiraju s nacionalnom reprezentacijom možda treba razumjeti, ali ne primijetiti da se narod identificira (upravo) i na način ponosa u kojem ima i anti-imperijalističkog duha predstavlja tešku kratkovidnost ljevice.
H-alter