HIPOKRIZIJA

Ne znam kako vama, ali meni je baš „zabavan“ i simptomatičan ovaj moj život na blogu! U ovo doba nekako, preciznije, na badnjak 2006.g. ukazala sam se na iskrici (prijavila me kćer) a godinu dana kasnije počela sam pisati na blogu! U čemu je kuriozitet? Pa u tome što sam stalno, svojom pojavom i pisanjem, izazivala rasprave i osporavanja? U ono doba, bilo je tu više bardova pisanja i bloganja tako da je moja malenkost bila tek dio te šarene bloške svite! Do sitnih sati u noć smo pričali, raspravljali i družili se. Tu i tamo sam bila dio tog šlagvorta, jer kao i svaka torta i blog je imao…svoje više i niže katove (staleže), one koji su obično dobivali palac dolje od aktualne „vladajuće“ klike! Normalno, svako malo čopori su se posvadili i uvijek je bilo otpadnika, prelaznih perioda i prelazaka iz jedne momčadi u drugu. Sve u svemu, ekvilibrirala sam onak sama među svima. Pa sam se ponekad priklonila jednima, pa onda drugima…pa onda nekom pojedincu! Normalno, bloški „vladari“ i klanovi to nisu dobrohotno prihvaćali. Jer, ili si s nama ili si protiv nas? A ja sam nekako uporno /pa i danas/ pisala o sebi, svom životu…svojim orgazmima (normalno je o tome pisati na dejting sajtu), svojim ljubavima, svojim pogledima kako svjetonazorskim tako i glede dnevne politike? I opet normalno, uvijek sam imala oponente….jer tko je vidio misliti svojom glavom i imati svoj život? Pa su me tako godinama opanjkavale „bloške veličine“ ala vega, božićnica, cyberica. Moja „agresija“ se sastojala u tome kaj sam dobro izgledala pa svaka objava moje fotke izazivala je konsternaciju (ali ne ovu krelčevu, jer mi je dotični nosil tortu za ročkas) med tim bloškim veličinama. Potom je došla veličina od meije koja je postala bandićeva „kraljica“ bloga! Ovdje nije bila prisutna ljubomora na izgled, pisanje ili slično već naprosto, ljudi ne podnose čuti istinu o sebi! A ja sam nekako uvijek bila ljubitelj istine. Ponekad sam i ja znala glumiti dvorsku ludu na blogu ali mi to nije bilo zanimanje. Osobito ne pod radnim vremenom kada sam radila! Potom su došla opet neka druga vremena kad sam bila dio „klana“ koji se sastajao u pivnici, ali avaj…ni ta ljubav nije predugo potrajala? Čopor mi nikad nije ležao jer naprosto sam jedinka! Pa sam ostala zapanjena vokabularom tzv bližnjih blogera (cyb), sramotnom šutnjom bliskih „prijatelja“ i općenito upoznala ljudsku prirodu šutnje! Šutnja je najveća riječ ljudska! Šutnjom se najviše kaže, osobito kada treba govoriti? Godinama otada, mijenjali su se statisti ali su moje priče ostajale iste! I nadalje ljudi tj nickovi koji su se sveudilj skrivali nisu mogli podnijeti moje razotkrivanje…moje fotke iz stvarnog života (sa škampima na tanjuru npr), moje izlete i plesnjake, moje ljubavne avanture, moje smjele misli glede života i sexa…općenito, bila sam crvena krpa većini žena i muškaraca! Nije red pričati i pisati o svom životu, jer treba prikriti i sakriti sve tragove u snijegu. A snijeg nikako da padne! I biti sve osim onoga što jesi? Pa je tako moje pisanje okarakterizirano uglavnom kao neka hvala (tko vama brani da vi pišete o svom životu), moj stav o crkvi i religiji kao ugroza vjernika, mišljenje o greškama političara i otvoreno agitiranje za biti a ne imati, kao ataka na poredak, sustav, društvo…jbt državu samu? Dakle, blogeri su uglavnom glumatali javno a voljeli, jebali i pričali tajno! Vrijeme je blagdansko…vrijeme kraja godine da čovjek napravi rezime i podvuče crtu? Onoga što je činio i što nije, kao i onoga što je postigao ili nije! Meni je ova godina višeznačna baš glede mog uspjeha i neuspjeha! I nadalje ne razumijem zašto drugima smetaju moje priče? Zar nemaju svoje? Pa pričajte ih ljudi, sebi ako već nećete drugima! Ja sam sve svoje priče ispričala…svojoj djeci, svojim radnicima, svojim partnerima. Ali, još uvijek imam potrebu ushitit se i zavapit kad čujem neku ljudsku besjedu! Onu koja pogađa u srce i dušu. Eto, čitam da su djeca invalidi (kao i odrasli) ostali bez mnogih pomagala? Sveudilj se slavi Božić ali oni ljudi (ej, to su ljudi) u kontejnerima kao da ne postoje? I svi oni u dugoj koloni gore na Kajfeš bregu. Jesu li to uspjesi ove države o kojima ovih dana priča premijer? Ili ja živim u nekoj drugoj državi pa ne vidim sve te benefite i uspjehe ove države, ovog grada, ovog naroda…ushićenost na svakom koraku? Odem npr u Prag i tamo se svaki put ugodno iznenadim…tramvaj dolazi svake dvije minute točno na vrijeme, fasade su uređene i nema ružnih grafita, na svakom ćošku mogu pojesti fini ručak za dvoje za cca 200 kn, slušam kako država brine o svojim građanima dobrom zdravstvenog uslugom (nema tamo listi čekanja) i kako oni dobro žive (čitam da je prag jedan od najboljih gradova za život)…pa se sjetim kako je ta ista država prije 30 godina bila jadna i neugledna? Gdje su to oni otišli? Ili smo mi otišli? I zašto ja sve to vidim i o tome pišem? Imam lijepe zelene oči pa biće je problem u boji? Ili je možda problem u mojoj kovrčavoj kosi? Nije to baš normalno…imati vijuge ispod takve kose! Ljubav na sve strane…partner me obasipa, iz svake tv postaje viri dnevno barem pet ljubavnih romantičnih filmova…a ja nekako zebem! U duši, u tilu…no, ne bojte se neću nikom reći da je ova moja jebada samo moja! Vi ste sretni, berićetni i uživate život! Ne daj bog ovih dana reći da si sam i da nemaš nikog (a kamoli obitelj), ne daj ti reć da nisi imao što stavit u tanjur osim onog što ti karitas udijelio! Idem u Novu sa starim novcima (eure još ne računam), sa starim cipelama, starim stanom, starom iskricom i novom….samoćom! Sve u svemu, na zapadu ništa novo!

jedina nova stvar s kojom idem u Novu je kenzo jungle elephant! ha ha...dobro sam se pripremila za đunglu!

nisam mogla ne pohvalit se s ovim kenzom, iako sam svjesna da ću još veći jal i priijezir izazvati! no, kako ne dobivam često takve poklone,moram prizanti da me usrećio! mirna sam jedno godinu dana s tom 100 mililitarskom količinom!

da umirim savjest, valjda sam danas poklonila jednoj starijoj gospođi kaj je u kvartu sjedila na klupi i pitala jel imam kaj sitnog, 10 kn...ona često tamo sjedi i ja često prolazim...i nekako svaki put udijelim! nije to rješenje, ali što da radim? sretna sam što sam svojom gestom još jednog gospona nagnala da i on to učini! srest ćemo se valjda u paklu? ha ha...doć na iskricu na badnjak i to prije više od 15 let je karta ravno za pakao!

a ništ, napričah se do sita pa idem sad malo kartati pasijans! jedva čekam da i ovaj tjedan prođe...too much mi najprije bilo nogometaša, sada božićnih procesija (svake godine isto na tv), a onda bu raspašoj kak ima biti i kak priliči ovom dobu godine o kojem sam pisala na prošlom blogu! sve u svemu, jedva čekam siječanj...kad će ljudi bit mirni ko bubice!

...e pa...šta se samoće tiče (ako već bude tako suđeno,recimo)...ja imam na to neki svoj pogled,pa ne očekujem da će se neko sa mnom u tome složiti ili neće...uglavnom rekao bi da samoća i ne mora biti toliko strašna,odnosno dosadna...jer ako čovijek može sebe i zna organizirati,ako može i zna sebi nečim upotpuniti život nekim aktivnostima,hobijima,a da ga pri tome ne briga šta će neko reći,a i k tome da ga zdravlje koliko toliko dovoljno dobro posluži ukoliko bolje ne može,ako ima optimizma i nije opterećen onim šta bi se moglo desiti sutra...onda samoća može biti,neću reći idealna,ali svrsishodna bi mogla biti....a ako se pri tome desi još i neki dejt,neka avantura,bez opterećenja hoće li se to pretvoriti u nešto ozbiljnije i time ugroziti postojeći mir,samoću i kontinuitet...to može doći samo kao bonus na postojeće stanje..

Dobro jutro mućo! Baš tako i ja mislim. Čovjek prigrli tu svoju samoću! Malo rogobori, kak i je u prirodi čovjeka da nikad zadovoljan nije...ali organizira si život s prijateljima, hobijima i samim sobom!

Bok, davno, davno mi je jedna frendica rekla da je bolje biti sam sa sobom nego sam s drugim...

zato i postoje frendovi da nam kažu ono kaj je dobro! istina, obično to post festum skužimo...ali bolje ikad nego nikad!

upravo sam danas s jednom frendicom vodenjačicom raspredala o našoj samoći i odluci da to tako bude. i da smo predugo solo i da biti s nekim nema smisla u ovim nekim godinama. nije stvar samo do emocija, a niti je do materijalnog...naprosto, teško je graditi sebe i onog drugog u ovim nekim godinama...rasti zajedno s njim, pa da onda rastu s nama i neka naša zajednička postignuća...a djece više nema da nas vezuju i tak...prilično beznadno! shvatiš da bi želio neku ruku u ruci, neku čašu vode u trenutku kad ti treba...ništa previše, ali ne manje od toga!

a trud biva uglavnom uzaludan (osim onog koji smo već dobrano odvalile s djecom, poslom, roditeljima i sl), barem rezultatski gledano?

i složile smo se za dom, da je to najbolja opcija! ona je odgojila i podigla dva sina, ja dve kćeri...obje samohrane. i kad to obaviš znaš da sve možeš, jer kad se osvrneš i vidiš te ljude koje si podigao nekako si i sam velik! a u stvari, sebi dovoljan.

i važno ti je samo da te ne-zdravlje dohvati? iako nas dohvaća svaki dan sve više pa smo sve manji! i sve manje trebamo! dovoljno je bacit pogled na ovaj blog...nekoć se ovdje jebalo, upucavalo, vabilo...iz komentara su vrvjele dvosmislenosti, očijukalo se sve u šesnaest.

i obje smo se suglasile oko mnogo čega! tako je malo riječi dovoljno kad imaš iste poglede, svjetonazor, obrazovanje, porijeklo i slične stvari. kad se odgajaš kao jedinka tako i pristupaš onoj drugoj! ona kiti bor na zimski ekvinocij a ja pišem o saturnalijama, kada kitim bor! i zaželjesmo si sretan božić iako ga ne slavimo! to je ta neka širina gdje ima mjesta za sve. i nas dvije!

u zagrljaju kada smo se rastajale (do skorog nekog puta) bio je cijeli svemir...moj...njezin. naše galaksije se nisu sudarale niti ignorirale...naprosto bilo je mjesta u kozmosu za obje! volim taj dobar osjećaj koji mi je danas dala ta naša kava!

valjda na zimski solsticij, beno! ekvinocij je 21. lipnja...no dešava se

Ovo "beno" je inače bosanska riječ! A možda i turizam, idem provjerit?

Da, turcizam...ružna riječ koju ne zaslužujem, al kao što rekoh, događa se!

A vidim da mi fale i slova? Tak je kad tipkam na mob... Na lapu mi pasijans... Pa malo tu pa malo tamo! Odoh

he he...nema meni napretka na toj iskrici? pijem kavu jutros i gledam moju vipicu...petero ljudi je u njoj i poznajem četvero osobno! a gledam svoj vip status (kad si premium možeš to vidjet) i vidim piše brojka 458? vjerojatno su neki već i pokojni iz te njihove vipice, neki dugo nisu na isksrici i tak...sumnjam da imam baš toliko "obožavatelja" ili znatiželjnika? draži mi je ipak vip status mojih četvero stvarnih prijatelja (4+1). jedno prijateljstvo je dugo skoro 50 let, drugo 30, treće više od deset a ovo posljednje (možda i najbolje) sedam! o partneru da ne govorim, uvijek mi je moj partner bio najbolji prijatelj. kompletan odnos je bitan! ja ili jesam ili nisam...ne skupljam ljude ko šalabahtere usput, ali često mi se događalo da su se ljudi "ljepili" za mene. mi vodenjaci smo takvi...kozeri /zabavljači/ pa ljudi vole bit u našem društvu. no, ja sve manje volim biti u društvu ljudi. nedostaje mi moj pas. tu nikad nije bilo prijetvornosti, laži...sve kak ima biti! mi vodenjaci smo takvi...što na umu to na drumu. mnogi ljudi tj većina nije u stanju to podnijeti...pače, većina podržava konverzaciju bez nje! sva sreća da se mijenjaju godišnja doba pa se ima uvijek o čemu razgovarati! ha ha