HIPOKRIZIJA

Slušajući ovaj nenadjebivi blues cijelo popodne ne mogu ne zapitati se: što bi bilo da je bilo? Ne ovo sada, već onda prije? Tada vjerojatno ne bismo niti došli do ovog sada? Ili možda ipak bismo? Je li neminovno da svaka ljubav prestaje? Bilo zbog nerazumijevanja, prijevara…ili naprosto ode! Nije mi se još dogodilo da je otišla. Naprasno, da. Prekinute veze (jasno mi je zašto postoji i muzej takvih) su najčešće veze! Nekako se ne sjećam svojih prekinutih. A nije da ih nije bilo. I brakove sam prekinula a kako ne bih veze. Pa ipak, pamtimo one druge, kako su s nama prekidali! Često pamtimo od tada trenutak, mjesto, boju glasa, čak i riječi…od riječi do riječi! I zašto ovaj blues baš tako djeluje? Valjda je sazdan od boli. Ako ju negiramo, ona nije nestala…samo je negdje zatomljena. Pohranjena sa svim onim lijepim i ružnim trenucima i slikama. Keleidoskop života! Ili još bolje, mrtve slike živih događaja. Kažu da su sve velike ljubavi, one neostvarene. One ostvarene zovu se brak, djeca i svakodnevica. Je li to uz blues žal za nekim danima? Koliko često sam se znala pitati: zašto je baš tako završilo? A onda sam shvaćala da je moglo, bilo bi drugačije. Sve s razlogom. Koji je najčešće u nama. Mi ili možemo ili ne možemo. A i ovo sada je moglo biti, da nije bilo onog prije? Nisam asexualna i teško da bih mogla samo spavati kraj muškarca u mom krevetu. Pa ipak jesam. Jer, slušajući ovaj blues shvaćam da nema ničega. Ne bi me dirao (ne on već blues) tako i toliko da ima nečega. Ima li? Jedino se ne mogu sjetiti na što me to podsjeća? Na koje nešto? Na nekoga? Prije na sebe samu dok sam voljela, žudila, željela…a više toga nema. Nit će biti. Važnije nam je da mi volimo nego li da nas vole, iako svaka jednosmjerna ulica je samo beskonačni pravac koji nigdje ne završava. Pljesak jedne ruke nije pljesak, za to je potreban i dlan druge ruke. Obično sahrane i karmine organiziramo za druge. Kako je s nama? Tko sahranjuje nas za života? Ovaj blues otkida komad po komad…nečega…nekog. Znali su crnci zašto i kako su ga stvorili. Čast bjelačkom, but…znate kako je nastao? Crnci na plantažama pamuka nisu smjeli razgovarati pa su pjevali blues! I ja danas ne mogu razgovarati pa slušam blues. Imam riječi ali nemam kome. A i dok sam imala kome, bile su ugalvnom uzaludne. Interakcija s drugima nam je važna kao i mi sami. Čak i ovakva, sa samom sobom daje osjećaj govora i razgovora. Ako me nitko i ne sluša, čujem sama sebe!


Link

posve neprimjeren tekst i mjuza za ovaj sajt, ali nisam zakupila drugu anonsu!

I koji mi je sad bil klinac da sam kliknula na ovaj link???Pa bacil me je ovaj bluez u takvu bedaru da je to strašno.Ma ...svaki put me baci ali...pred spavanje mi baš i ni trebalo ali.....izvrstan je:-))

https://www.youtube.com/watch?v=71Gt46aX9Z4&pp=ygUFQkxVRVo%

3 sata i 36 minuta, nemam toliko vremena momentalno, ali cu poslusati ovih dana.

sorry arapo, nadam se da si ipak dobro spavala?

tnx wasy na tvom prilogu dobre mjuze!

bok đusi, nadam se da ćeš uživati!

jutro je pametnije od dana...u to ime malo moje vedrine!

https://www.youtube.com/watch?v=37_5D1hXNuA

Odličan link, Saro, preslušala

Pa sjetila sam se kako je u jednom davnom razgovoru Guy rekao
"svi kažu kako je blues tužna glazba, ali ja kad čujem BB-a kako pjeva
"I got sweet little angel " ne čujem to takvim.

https://youtu.be/jwKdClxuNjA

važno je i da volimo i da smo voljeni, sve ostalo nema smisla

aaa @Buga pa lijepo da si navratila :*

bok alis...lijepo te vidjeti na blogu...

bok bugo...lijepo te vidjeti na blogu...a glede uzvraćene ljubavi, posve suglasna!

hvala i tebi dono kaj si navratila!

:)))

Kažu da su sve velike ljubavi, one neostvarene. One ostvarene zovu se brak, djeca i svakodnevica.

hhhhh
ovo mi se sviđa...:DD
il samo meni malkoc ironično zvuči :D
al taman (y)

ma da, i moja opaska je trebala tako zvučati...pomalo ironično! iako nema ništa loše u braku, djeci...i svemu tome dok traje! općenito, shvatila sam u životu da čovjek nije satkan da bude monogaman. to nam je crkva nametnula...pa i taj brak...pa djeca koja vežu. trebao bi čovjek živjeti slobodno...pa ok, nek ima pet ili koliko ili nijedan brak...ili koliko god djece...ali da ga to materijalno ne veže i ne kolje? slobodan duh i tijelo trebali bi tako ostati cijeli život! vjerojatno bi tada i ljubav imala veću šansu?ili je to ipak samo utopija? imala sam sreću (a možda je to baš bila nesreća) da sam imala jednu ljubav koja je trajala 20 godina...a nije bila niti u braku (tek pod kraj), niti je imala išta zajedniko materijalno, niti djecu zajedničku...naprosto bila je to ljubav! iako sada tolike godine nakon...nisam više sigurna jel to bila ljubav ili opsesija njome? enigma su mi ljudi koji traju...traju...i traju u ljubavi i ostanku? što ih to veže? 99.9% nije ljubav...a što je onih 0.01%? voljela bih čuti priču od tih 0,01% onih 1...kako je to kad ljubav ipak opstane...to the end?

btw ostala sam dužna malo bjelačkog bluesa

https://www.youtube.com/watch?v=h5aVK70P88k

my favorite
https://www.youtube.com/watch?v=qoX0Olfqziw