HIPOKRIZIJA

u muci bloga danima već, ne preostaje nego s vremena na vrijeme zavirit u zapise svog bloga i tako podsjetit sebe i druge da je misao, koja razlikuje čovjeka od drugih životinja, najvažnija!

"stvarno si mi pomogao ovih dana da se opet vratim sebi, pisanju...najprije kroz čitanje mojih starih blogova jer ih ti želiš čitati, a potom i tvojim opaskama da bih trebala opet pisati? dotični su i danas tako aktualni, a prošlo je desetljeće! zašto ih danas "reprintam"? možda im je opet vrijeme ugledati svjetlo dana, i samoj mi ih pročitati u ovaj preljepi dan (vikend).

i da, ne slažem se s tobom stipsa da su blogeri lošiji od drugih ljudi samo zato što pišu o svom životu (koji nas povezuje i s drugim ljudima). i blogeri su samo ljudi! istina, ja sam imala posla samo s jednim, a srela sam ih mnogo i bili su samo prolaznici u mom životu, kao i većina ljudi koje sam mimohodno sretala. istina da nigdje i nikad nisam srela tako živopisne (meni uglavnom čudne) ljude kao ovdje. ali i nadalje ću radije pročitati npr vedranu rudan nego li bilo kojeg pisca umotanog u celofan! istina je, najjača vjera ma kako gorka ponekad bila!

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo" (margit kafka)

moj blog 09/05/07,


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri!"
(moj blog, 2012.g)


IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA!

pao mi je na pamet uvod u knjigu pod gornjim naslovom kao spasonosna rečenica i postulat u životu:

c/p
"Ovaj filozofski roman vrlo je brzo postao bestseler, a na Zapadu je proglašen japanskim književnim fenomenom – jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i vještinu kako bi odgovorili na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena. Filozofske se ideje oslanjaju na teorije Alfreda Adlera, jednog od trojice velikana psihologije 19. stoljeća. Iako su Adlerove ideje manje poznate od Freudovih i Jungovih, itekako su aktualne i primjenjive te nam mogu pomoći da preuzmemo odgovornost za svoj život i pronađemo svoje mjesto u zajednici stvaranjem uravnoteženih međuljudskih odnosa. Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Možemo li biti sretni bez obzira na okolnosti? Je li tijek našeg života u našim rukama? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Na nježan i razumljiv način ova knjiga nam pokazuje zašto se često vrtimo u začaranom krugu svojih negativnih uvjerenja, nesigurnosti i ponašanja zbog kojih ne napredujemo te pokazuje kako ponovno vratiti uzde svog života u vlastite ruke. Ona će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."

Autori: FUMITAKE KOGA I ICHIRO HISHIMI

iako sam tu misao objavila još prije više od dvije godine na svom blogu, mogu reći da se toga držim!
(17.10.2021.)

sukus i misao valja istaknuti
".... će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."
a sada...odoh

da malo zamijenim patrišu i ricambija, sigurno su umorni od ljudske gluposti?

Sama sebi važna!

Ja sam sebi najvažniji! Znaš kako kažu:"Svak je gospon ispod svog šešira!"

Za sreću je nulto potreban kisik, sobna temperatura, čvrsto tlo pod nogama, svjetlost i ostali Zemaljski okolišnji uvjeti! Što ti vrijedi ako si sretan u vakuumu, pa eksplodiraš za par sekundi (vakuum izvan djelovanja polja gravitacije).

https://open.spotify.com/track/39rNWwSP2nC2ryPLYT6VDt

https://open.spotify.com/track/39rNWwSP2nC2ryPLYT6VDt

https://open.spotify.com/track/39rNWwSP2nC2ryPLYT6VDt

btw ricambi, drago mi je da si i ti sebi najvažniji!

bok patricia, budući da tvoje komentare i blogove sad vidiš a sad ne vidiš, drago mi je da je tebi drago čitati!

deside, hvala za deana...bilo je dovoljno i prvi put! :)