HIPOKRIZIJA

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo"

09/05/07, moj blog (knjiga: boje i godine, margit kafka)


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri! (25.11.2012 moj blog)

one je zatvorio komentiranje, a njegov blog me potaknu i poželjeh komentirat, ali nemrem. pa me to potaklo da malo pročačkam po sebi...ii nađoh upravo to što treba. kak veli m. kafka u knjizi boje i godine...gore citirah...i potom prije više od deset let napisah gornji blog...kako je sve to aktualno i danas. i danas se ljudi pitaju....a ja se posve slažem s dotičnom:
"izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo"

nedugo sam se selila i opet hrpu stvari, uspomena i kojekakvih jastva bacila u nepovrat! čak i ovdje s lapa (ima nešto na pet šest stickova) bacih svašta...što milom što silom (novi office). spašavam samo slike...ali i njih sam dobrano reducirala. ljudi koji su mi nekoć značili, mjesta, događaji...sve te mrtve slike živih događaja....toliko se toga nabere kroz desetljeća da valja pomalo resetirati i mozak i isprazniti svaku memoriju. na koncu, kažu uskoro bude AL sve to riješio! kakogod, dobro je imati uspomene ali kad one postanu teret, valja ih odložiti!

triput sam pročitala tekst! opaki je...ali život je upravo takav! a sada idem igrat pasijans!

...tekstom je pogodio u kicmu koja bi trebala na hitnu operaciju...slomio ju je mogucnoscu potpunog brisanja jedne cjeline...ne znam samo da li je covjek opremljen sposobnoscu i spreman odjednom potpuno ocistiti ladice...ili u nekoj od njih nesto i ostane pa se punjenjem novih oblikuje novo slaganjem po uzoru na one prije...kad ne mozemo komentirati ostaje da se pitamo...

dobro ti jutro, altione! sinoć mi se nije dalo još trekeljat na tu temu, ali jutros budem...onak dok imam još koji srk (martin) kave!

neke ljude, stvari, događaje...zauvijek spremimo u sebi! naprosto oni se utisnu u nas i promijene nas do neprepoznatljivosti. nekako postanu dio nas! e takve nikad ne blijede niti ne minu.

ja imam takvih par ljudi...npr otac moje djece...ili jedan čovjek kojeg sam voljela više od sebe, a nema ga više. i doista, kako on jednom reče kad smo se razišli...pa nisam umro, sve je u redu. a onda je ipak umro. i tada, kad nema one druge osobe, ne možeš više ništa promijeniti, popraviti!

zato i razumijem ljude koji kad prekidaju, nekoliko puta se vraćaju nekom...teško je prelomit, teško je sve pospremit u neki kutijicu a život koji si imao s tom osobom, veći je od života!

i danas znam reći, netko tko mi je jednom bio važan...uvijek će mi to biti! i takav uvijek može doći na moja vrata i primit ću ga! pramtim, ali i praštam! čemu nositi neke tuge desetljećima. one ionako ostaju u nama s nama.

moj pok ex suprug bio je dugo već pokojni a ja sam se svađala s njim...onako šetajući vani il po kući! i onda shvatiš što činiš i shvatiš da je valjda trebalo sve to izbacit iz sebe...ostaviti negdje iza sebe i krenut dalje!

naš mozak funkcionira tako da pohranjuje i pamti (korteks) pradavne čak i ne dogođene stvari koje vučemo od svojih predaka...ali jednako tako dobro upija i nove osobe, stvari, događaje...pa ovi stari (osim rudimentarnih) prave mjesto novim! meni fenomenalna misao za sjećanja: mrtve slike živih događaja! rijetko gledam te neke stare fotografije...ali one su uvijek tu negdje blizu. čak niti ove na lap topu rijetko gledam. da nije fejsa koji me svake godine podsjeti na neke fotke i događaje, ne bih se niti sjetila. ali, u nekom trenutku, kao npr ova blog od one od sinoć, dozove u djeliću sekunde ove boje i godine od margarit kafka i odmah se pojave i te neke slike...eto, koliko smo svoji i koliko pospremamo ladice! dobro je, a sve više to činim, da život naprosto...teče!

i sve manje čistim i spremam...jedva da je što i ostalo! moj aluvij je uglavnom svoje odradio!

ugodna vam nedjelja. meni će biti...u društvu unučice! kroz nju učim ono što nisam dobro naučila sa svojom djecom! lijepo je kad imaš novu šansu!

Dobro jutro društvo budno!
Ne da mi se više pisati o svom životu ili o onih 300 života koje sam proživjela u ove 64 godine...jer....čemu.??Treba te ladice očistiti od starina..nisu one više tako tražene...mada...moda se uvijek vraća..no....za 50 godina...tko živ...tko mrtav!
Godinama sam pisala dnevnik i pisala sam o tome blog...spalila i pokidala u paramparčad u jednom danu.Osječala sam se jako dobro kada sam to napravila jer...napokon se i taj stan osušio od tih mora suza koje su tekle iz nepreglednih stranica bola.
Pisala sam svaki dan i bilo je sve više dana kada sam napisala i po 30-tak stranica...znala mi se ruka ukočiti....ali ne od pisanja...sva sam bila ukočena....duša mi je bila ukočena.
I nakon dosta vremena..ponovo pišem dnevnik ...no...tu i tamo...kada se nešto važnije dogodi..a toga i nema nešto.U pravilu su tu mnogi otišli ljudi iz našeg života...što glazbenog..a bilo ih je i previše...što naših bližih i daljih rodbine i prijatelja.
Uglavnom ....u ormarima je sve manje odjeće jer...samo mičem sve što ne nosim jedno vrijeme....sve što me na išta bolno sječa....poklone i sve ono nešto što nikome ne znači ,a meni još možda malo ili ništa...sve odlazi u zaborav...u stvari...vec je davno otišlo...a prašine mi ne treba.
Možda je to stvarno znak da radim mjesto za nešto novo...nešto što će me dignuti iz ovog ...nisam sigurna da je i sivo...sivo je ipak boja..ovo moje je bezlično i bez okusa ...mirisa..i boje!
Ali...danas je opet zasjalo sunce i ...treba ga još malo upiti...bar to me veseli jer....ako ništa drugo...veseli me moj D vitamin koji sam podigla na minimalnu potrebnu količinu....bar to.
Uživajte u danu i budite sretni!
Domaćici bloga jen hagić!!!

tak je arapo...ti si ispisala svoju ljubav u tom moru pisanja. vjerojatno je ostalo još dosta toga...ali neke ljubavi postaju dio nas i to smo mi...nosimo ih sa sobom zauvijek! dobro i tebi jutro...i dobar ti ovaj i miran dan!

Naravno..neke ćemo nositi za uvijek..zavrijedile su:-))

Jedan od razloga zašto neke zapise zaključavam je upravo taj, da onaj tko ima što za reći, to veli na pravi način, na pravom mjestu i pravoj publici. Nu vidiš da to funkcionira.

Citajuci ova, ovdje iznesena, vasa iskustva imam neki cudan osjecaj od zeluca prema grlu i ne bi ga nazvao grc vec nesto vise nalik laganoj gorcini koja mi se vjerojatno iz razloga sto sam nepopravljivi mazohista i svidja, a u isto vrijeme bi se najradije sklupcao i pozelio da me lansirate negdje u pm visoko u svemir daleko od osjecaja i svih nakarada koje ljubav ostavi za sobom...ko' da je kakva kraljica i to ona bescutna, tako se ponasa ta ljubav...prvo ti daje pa ti oduzme i tako u krug...pa ih ti onda prazni te jebene ladice...imam nedovoljno godina da bi ju prokleo, ali joj mogu reci da je kuja...volimo je izgleda...a ladice?...punimo ih izgleda ko' i supe u ovo materijalisticko kurvinsko doba, da bi kasnije taj isti sadrzaj sebicno cuvali do smrti iz valjda kak' ti neke sentimentalnosti/nostalgije ili trazili prvo reciklazno dvoriste da ga odbacimo sto je prije moguce?!...

OneOfThisDays...uopce me ne sekira sto zakljucas komentare, vise me brine tko ce kao danas gdja. sara_tera skupiti hrabrosti i iskustva da popratimo razmisljanima kao ovdje sada...thnx covjek...

bok :)

e sad moram ići pročitati kaj je bilo

:-)) procitaj ...

n da škatulje, ladice, uspomene

nemrem ni ja sve mam hititi
meni nekak prirodno ispada ona psihijatrijska savjetodavna

- tri godine za žalovanje, sve prek toga ide u "!bolest"..

i kaj je naljepše ili najgore?? .da, ja sam iz one priče -pamtim samo sretne dane, zapravo
a onda mi opet nekak bude žal
da zakaj je tak moralo biti

ok a onda se sednem sama sa sobom, pa se "na silu" prisjetim kaj i zakaj
a uvijek ima i taj kaj je bilo i zakaj sam ja prestala toga nekoga voljeti itd itd

onda dođem k sebi i valjda k pameti

al da, su mi to bili meni baš, al baš "posebni" ljudi, jesu, maksimalno posebni

zapravo njih dva, (da sad ne ispadne tu, da i ja imam među posebnima!? .skoro pa tvoju "abescedu") ...hahhah

jer da, posebni nekako ostaju, dio nas
i da, ak treba ... uvek uđi, kava,, no problem


i zapravo, after, fkt ne žalim kaj jesam isprobala, odživjela dio, tak

poslije, bacam, po malo, i reduciram, i onda na minimum
kad me pusti, za skroz
al nikak nemrem baš al baš sve hititi
kad sam u podznaku valjda - hrčkica

Morem ja hititi kaj god hoču kad ova ladica v meni niš ne hiti....đava ju lipi odnija:-)))

i izbjegavam ta "neka" mjesta, ne ono da ću svisnut ak dođem, budem, ali bzvze mi ciljano ići tam
sva sreća da ima novih mjesta, za nove ljude, ;)))
a tako uspomene i nastaju ..
sa novim mjestima, sa novim osobama, pa onda neko obično mjesto dobija sasvim novo značenje

haha pročitala

ak se muški oće riješiti neke još drage, ali već scufane majice
sam nek je da, svojoj curi
:)))

bok društvo...altione, one, dona! ostavim blog i odem! to mi je neka navada od davnih dana...ne živim za niti od komentara. istina, kad nekaj napišem ostanem obično još neko vrijeme baš zato da budem pristojna domaćica. a onda, ak nema zainteresiranih, odem...ili pak sama sa sobom trkeljam...kako kad!

najdraži su mi razgovori na blogu kada svak trkelja svoje...i nitko nikog ne čuje ili uvažava ili kaj već? ne mislim na današnje komentatore i na svom blogu. čitam manje više sve blogove ali rijetko komentiram baš zbog takve navade...da se ne čuje! normalno, niti ja ne čujem druge, ali bar ne hinim da čujem!

btw nekako sam tebi dužna one...jer je tvoj blog bio povod mome. dakle, nemam ništa protiv zatvaranja bloga, svatko je na svom blogu capo di capi! no, jednako tako i moj osvrt na bilo čiji blog na mom blogu je pak moje pravo i moja prćija kak se veli!

a vidim da se danas iz znatiželje (tko je novo stari bloger) pojavila i "kraljica" bloga tj adminica bloga gđa meija?

i napisa ona blog na temu...kako ju netko može sam tak ignorirat i stavit u podrum nakon dva komentara? e pa može očito,meijo! jednako kao što ti možeš nekog banirat samo zato što ti odgovori istom mjerom. tak da, sve je isto ko i lani...lipe i dalje cvatu u lipnju, a u rujnu rujna zora etc etc...a meija se i dalje čudom čudi kaj ono što je dopušteno bogovima nije za volove? a sama glumi boginju!

meijo, mai si zbanirala na pravdi boga, al neka te. nije meni problem platit premium ponekad kad mi se trkelja. a ne moram nit tražit dozvolu. sve u svemu, dosadno do zla boga na blogu! iako pojam dosade baš i ne poznajem. danas mi je dan učinila zanimljivim npr moja unučica! dobar je osjećaj onak po strani promatram dijete, mlado biće koje stasa...ništa ne košta osim malo ljubavi kad i koliko želiš i možeš, uživaš u razgovoru bića koje još toliko toga ne zna, ali saznaje i željno je znanja svaki dan sve više! mala ima budućnost (normalno, ne u HR) jer su joj roditelji obrazovani, pametni i imućni! takvi će možda pokušati promijeniti ovaj jadni i glupi svijet? vjerojatno neću to dočekat, ali ta misao o mogućnosti, mami mi osmijeh!

Ček, pa kaj nisi banirana zato kaj si objavila privatne podatke jedne blogerice, njeno ime i prezime, javno na blogu?

bok meijo! pravnici bi ti pojasnili tvoj zločin u pokušaju ili namjeri tj prijetnji! dakle, najprije si ti meni zaprijetila, citiram te:
" hoćeš da objavim tvoje prezime na blogu? Tebi stvarno fali daska u glavi, a ljuta si kad ti to napišem javno na blogu." ovu prijetnju izrekla si nan moj privatni broj mobitela koji ti ja nisam dala već si ga iskamčila od moje frendice!
e sad, nakon takve prijetnnje ja objavih tvoje ime i prezime na blogu! i zaradih od tebe ban (jer ti si jedna od adminica pa imaš prednost spram nas ostalih blogera a tu svoju "moć" si već isprobala na nekoliko blogera koje si banirala). e sad, svatko normalan na prijetnju ne bi prešutio, već bi uzvratio istom mjerom (barem ja)! tak da, sram te može biti i danas za sve ljude kojima si se, nemogavši ih verbalno potuć, banirala ih i tako onemogućila da pišu. a pisali su bolje od tebe i ne baš tebi u prilog...to je naš najveći krimen! a sad ideš u podrum jer nebuš više srala po mom blogu!

a onda sam ja javno na blogu, samo kopirala tvoju poruku na messanger u kojoj su se vidjeli tvoji privat ime i prezime! i to je bilo to!

ha ha a vidim da se dotična ukazala na iskrici....očito ju žulja to kaj sam napisala? možda pročitamo konačno i neki "dobar"blog

ah, da...što se babi tilo, to se babi snilo...tako bih ja nazvala sve te nebuloze i laži, meijo...to što je bilo na blogovima je jedna priča (pisale smo svašta javno i vodile fajt) ali ja nikad tebe nisam vrijeđala za razliku od tebe! glede tvog supruga malo sam te zezala po blogu (bilo je to u šiframa i samo tebi jasno) jer si glumatala zavodnicu i nama solerima davala "upute" kako da živimo dobar život a istovremeno si tajno bila na iskrici i lagala svom suprugu da si tu! e sad, kak ide ono...tko će o poštenju i .....a pisanje na blogu je jedna stvar a traženje od drugih ljudi privat broja mobitela i držanje lekcije meni privat u razgovoru je posve druga priča. a ovo na fejsu o čemu pričaš, pa bile smo frendice istom prijatelju tj. ti i ja smo imale istog prijatelja i tako sam uopće došla do tebe na fejsu tj ti do mene na massengeru (iako su mi neke curke s bloga već ranije rekle tvoje ime i prezime i samo sam te skužila na fejsu ali ti se nikad nisam nigdje osim na blogu obraćala)! znaš meijo, sve je provjerljivo i sve se zna. za mene ovo posve dovoljno! ostaj ti meni dobro i uživaj u svojoj "dobroti"

eh meijo, žulja tebe nekaj kaj ne? jer tolike laži izreć u jednoj večeri, nije tebi lako! btw tvoj i moj frend na fejsu se meni uvaljivao na iskrici, a ne ja njemu. jer, on je kao i ti oženjen...a ja s takvima ne petljam! a u razgovoru sam ga tebi spomenula u ne baš lijepom svjetlu (jer si me pitala otkud znam ime tvog supruga i tvoje),.. tada sam prvi put u životu se srela s tim da mi netko na kavi nudi...kunilingus u zamjenu za pravi sex, a ja bila još i te kako potentna što se za dotičnog nije moglo reć...na koncu to bje davne 2015. ili 2016.g.? no, popijena kava je sve što bje inter nos! a i naša priča meijo se odvijala 2016. i 2017. g. dok me nisi banirala! a sad stvarno, ne bih više o lanjskom snijegu

...bok Sara...lijepo napisano,nešta mi trenutno ne pada na pamet šta bi napisao iz ovaj post,ali uz tvoj predhodni.."NIKAD NIJE KASNO",mogao bi reći da moja naslovna fotka na Face profilu,koja tamo stoji već jedno dosta dugo vrijeme i ne namjeravam ju još mijenjati,a možda nikad ni neću ima baš nekako neposternu vezu sa tvojom predhodnom objavom :)