HIPOKRIZIJA

karlov most, jazzeri


pogled na prag s vltave


park na žiškovu...moji dragi peseki

PRAG
Prag, ljubavi moja! Prvi put sam u Prag otišla 2005.g. sa svojim ex pokojnim suprugom, na poziv moje kćeri i zeta! I otada Prag je postao moja ljubav. Taj prvi susret s Pragom bio je malo drugačiji od uobičajenog turističkog budući je bio na poziv i u režiji moje kćeri i zeta koji su me vodili na mjesta na koja ne odlaze obično turisti jer su tamo imali hostel smješten u prekrasnoj četverokatnici gotovo u centru grada! I tamo sam se vraćala evo već skoro 20 godina. Potom je druga kćer 2008.g. odselila i živjela u Pragu, pa sam otada često dolazila k njoj u posjetu, nažalost ne svaki put iz ljubavi i gušta već i zbog potrebe (operacija srca)! Najčešće sam odlazila sama (iako sam često zvala ljude do kojih mi je bilo stalo da idu samnom) i nije baš bilo ugodno po cijele dane tumarati sam Pragom dok je kćer radila! Na svu sreću, ona (a zadnjih pet godina i zet) nadoknađivali su mi cjelodnevnu samoću tako što su me podvečer primali pod svoje! Istina, bilo je i par ljudi koji su bili samnom u Pragu i mogu reći da je doživljaj Praga u društvu svakako nešto puno ljepše. Prag je važan u mom životu i stoga što se u njemu rodila moja jedina unučica, prava pražanka! A i jedna kćer je imala tamo vjenčanje na vrlo egzotičnom mjestu, poznatom tornju u kvartu Žiškov! Prag mogu svaki put opet i iznova obići i nikad mi neće dojaditi…njegov Stari grad, Hradčani, Karlov most, Narodni muzej, vožnja Vltavom, prekrasni parkovi, jeftina hrana u restoranima. Prednost je što je hostel moje kćeri i zeta u centru grada pa sam često mogla i pješice otići do centra. Prag je prepun parkova (istina, bila sam samo u jednom Stromovka) koji je jedno tri puta veći od našeg Maksimira, ali ima krasan park u kvartu gdje sam redovito odlazila sa svojom pesom. U jednom trenutku sam čak razmišljala i preseliti tamo jer su troškovi života (osobito hrana, gdje dvoje ljudi može jesti za 100 kuna i to posve fino) manji nego li tu! A trošak stanovanja (najam stana) negdje na periferiji Praga košta jednako kao i u Zagrebu. U tim mojim čestim odlascima i obilascima Praga obišla sam sva važna mjesta nekoliko puta i to baš na moj način, onako sjedeći na trgovima i ispijajući neku kavu i promatrajući život i svijet! U Pragu me fascinirala njihova kultura (o češkom kristalu da ne govorim), te prekrasne zgrade i ulice prema kojima se Zagreb kao sivi i zmazani grad može sakriti i kulturu koju je izgubio 90.tih godina. U Pragu svi komunalni radovi kad se rade, naprave se na vrijeme, promet u špici teče (pet puta veći grad) npr u 17 h neometano i pravo je zadovoljstvo gledati kako promet teče. Istina, ulice su uglavnom jednosmjerne i mislim ta je u tome poanta za razliku od ovog prometnog kaosa koji vlada u Zagrebu. Istina, strancima je tako teško se snalaziti ali promet funkcionira u Pragu. Prekrasno funkcionira i javni prijevoz, čistoća je zavidna, ljudi ljubazni i pitomi…općenito kultura te zemlje daleko mi je bliža od ove moje vlastite! Rijetko viđam kćer a kako oni ne misle vratiti se u HR, dapače, možda i ova druga s unučicom ode tamo živjeti, ne preostaje mi drugo nego li da i nadalje često odlazim u taj predivan grad. Imam hrpe slika iz Praga jer sam godinama tamo odlazila i već sam ih objavljivala ovdje, a sada sam izabrala nekih desetak pomalo specifičnih. Nadam se da ćete i u njima uživati kao i u ovim dosadašnjim objavljenih ovih dana, a što ste potvrdili svojim mnogobrojnim komentarima i dokazima kako volite i cijenite ono što je lijepo!
Ovu trilogiju „velikih“ mojih putovanja Evropom završit ću Pragom! Možda je veći kuriozum ne gdje sam bila, već gdje nisam tih zadnjih 17 let? Naime, moj ex pok.suprug dok smo još formalno bili u braku (2007.g.), ali u rastavi, zvao me da idem s njim…u L.A (USA), na Aljasku, u Japan, Namibiju, ali ja sam ga odbila. Dijelom stoga što je naša priča bila gotova a ja ne volim produljivati agoniju a dijelom i stoga što ja u stvari ne volim daleka putovanja. Zadnjih 15 let sam (osim Praga) uglavnom putovala max 300 km koje sam uglavnom ja i vozila! Naprosto, sada je to moj limit i komocija. Moram priznati da je u ovih mojih 17 godina iskričarenja samnom u Pragu bilo ukupno dva iskričara! I nitko od mojih prijateljica, prijatelja i sl a nije da ih nisam zvala. Eto, toliko o ljudima? Sic!

izgleda da sam danas nešto zbrčkala s fotkama ali mi se neda ispravljati!

A zbog frizure..

ipak sam ispravila, mora da imam nešto u djevici?

frizuru...