HIPOKRIZIJA

(nije se dogodilo na današnji dan, trenutak u vremenu, zapis 14.9.2022.g.)

Živim jednim mirnim (reklo bi se penzionerskim) životom, kakav i priliči ovoj dobi! Fizički, skoro pa bez greške, odvaljujem dnevnu rutu brojača koraka. Dobar je to izum, ne opterećuješ se kilometrima već koracima. Stimulativno. U prosjeku pet tisuća dnevno. Ponekad i sedam, deset, a bome poneki dan i jedva 2 tisuće. Hodanje je imanentno čovjeku a ne trčanje! No nisam o tome željela pisati. Miran život očituje se i u raznolikosti, iako bih skoro rekla da mi je dnevni događaj dana odlazak u nabavku u dućan? S obzirom na materijalu situaciju, moj partner i ja si možemo priuštiti ponešto i van popisa! Dobar je osjećaj kad znaš da jedeš kvalitetno i ono kaj ti paše! To je izvor zadovoljstva u ovim letima, jer je ostalih izvora sve manje. Seks je sve manje neka ekstaza a sve više sjećanje na dobar osjećaj koji je nekoć proizvodio. Sada su orgazmi sve tiši iako još redoviti! Sjajno je to. Vidim ovih dana uglavnom ugrožene blogere koji vicevima pokušavaju odagnati nestašicu. Vlada nije donijela mjere protiv tih i takvih nestašica. Za svoju nejebicu morate se sami pobrinuti? U stvari, zadovoljna životinja uglavnom drijema. Moje više nema, ali zato gazdarica dremka. Svaki dan poslije objeda odem se ispružit na velikom bračnom krevetu (sa ili bez partnera) i pokušam odspavati ili odrijemati? Kažu da je zdravo pola sata! Ne uspijevam, ali se trudim…svaki dan iznova. Tako i sa mojom melankolijom uma. Svaki dan pokušavam upogonit moj um sa nekom svrhom i razlogom! Uglavnom uspijevam, ali desert (ili šlagvort) uglavnom izostaje? Zašto? Zar je tako teško vodit smislene razgovore osim i vremenu, sexu, politici i ostalim tricama i kučinama? Biće da se ne krećem u takvom svijetu? Davno sam spoznala da na iskrici neću sresti čovjeka s kojim mogu pričat o bitku! Viceve nikad nisam znala pričat a ne volim ih niti slušat? Oni su dokaz siromaštva duha. Imam tik do balkona nekoliko breza koje (osobito kad je vjetar) raspršuju sitne male čestice kojih mi je pun balkon. No, one me raduju! To breza pušta sveudilj oko sebe svoje male izdanke i tako se valjda održava na životu. Moj život me u mnogo čemu podsjeća na te sitne male letače? I ja se trudim cijeli svoj život rasprostirati se duž ljudi ne bih li doživjela uzvratni doticaj? Dodir kao poticaj je vrlo poticajan! Ako pak odgovor izostane, ako pak ta naša sićušna sjemenka ljudskosti odleprša ko onaj helikopter biljka i završi negdje u žbunu, nije propast svijeta! Imamo mi sanjari ljudska bića dovoljno sićušnih atoma za borbu. Prvi ešalon, pa drugi…i tako i nedogled. Eto, i ukrajinci konačno uspijevaju. Ne treba se obeshrabrit. Nije da se i ja ne smijem, ali ne vicevima. Moj dragi povremeno (po meni prečesto) pogleda Dva i pol muškarca! I glasno se smije! Ja se smijem tome kaj se on smije. Sretna sam zbog njega, ali pitam se čemu bih se ja tako smijala. Ups…jesam neki dan, jednom krasnom francuskom filmu i njihovom humoru. A smijem se i ovih dana nakaradi vozanja kraljice diljem monarhije i ne mogu doć k sebi od tolike ljudske gluposti? U stvari, ona me najviše nasmijava i rastužuje. Sva sreća da ovih dana ova hrvatska nakaradna svakodnevica je zamijenjena ovom engleskom! U moru sivila i mraka, jučer je zasjala jedna rečenica i misao jedne Indijke na upit o monarhiji i smrti! Gledajući svaki dan oko sebe, sve se više pitam hoću li svjedočit potpunoj propasti ljudskog uma? Buljenje po cijele dane u mobitel sigurno nije napredak. Drago mi je da sam danas pročitavši Vrbičin zapis vidjela da još uvijek ima ljudi koji nisu abdicirali od uma! Kakogod, ostavljam vas uz šumu svojih breza. Apšmalcane mahune i faširanci! Digresija? Ne, samo prastara…use, nase i podase!

Dvije žene-djevojke na autobusnom stajalištu......

čekaju bus i pogledavaju u smjeru očekivanog dolaska.......
tek, stiže autobus u vidokrug,
a jedna će drugoj:

Jebote, pun autobus!
- jebo tebe pun autobus, (druga će prvoj)

eh, ilija...jebo bosanski smisao za humor (nekako mi taj vokabular ne paše ujutro dok se budim, više mi prostačenje za navečer dok padne mrak ili barem P.M.), ja na njega mrtva ladna, al kao što vidiš, mogu i ja uzvratit!

u međuvremenu, nemam dragog pa nemam niti ono malo humora kaj sam imala (njemu se smijala)! ali sam se zato jako smijala jučer sa svojom unučicom! izgleda da ja imam smisla za nasmijavat druge, ali mene baš drugi ne uspijevaju nasmijat...osim unučice!

danas bih si trebala dignut perje...jedan čovjek dolazi iz daleka da bi samnom popio kavu? lijepo je znati da je ljudima stalo...bilo bliže bilo dalje! meni nije već dugo...osim možda prvi dojam na kojem i ostaje. sve je to manje više pase! čak i ove breze!

odoh!

dobro jutro sara, treba se smijat i pronać u svemu nekaj šaljivo, inače ...........nam nema spasa, tonemo.........

Uživaj u danu..........
A čini mi se da se i sused Paun kat ispod Tebe , danas dignuo konačno na desnu nogu........
Tako bar zvuči :)))

ma suglasna patricia, ali glupim vicevima ili prostoti se baš i ne mogu smijat! treba imat duha...a danas je toga tako malo i rijetko, no uvijek sam bila teška za nasmijat se glede takvih nekih stvari, ali zato sam se jako rado smijala...i nasmijavala druge! općenito sam vrlo vedro stvorenje u stvarnosti i to mi paše...kak je rekla jedna meni draga frendica..klasa optimist, s natruhama skepticizma i cinizma! ciao

Ciao sara......
Još da napišem, jer ne da mi đava mira, da bi se vjerojatno većina ovih ovdje kaj se najviše "kače" u živo zapravo najbolje i slagali........

sretno "uparivanje"...mislim da si u pravu.ljudi često sude o drugim ljudima temeljem ovih tu prepiski i čarki...a ljudi nisu plošni, fotka je samo fotka...stvarni ljudi su vrijedni da se čovjek zaputi iz virtualnog svijeta u stvaran! pa se ili razočara ili oduševi. iako je imanentna upravo ravnodušnost!

Sara, da li to i kod tebe prevladava melankolija u ove jesenje dane?

bok lana...ova moja melankolija duha bi se reklo da nema veze sa godišnjim dobom (jeseni) već je sveprisutna...godinama, desetljećima...u sva godišnja doba! ali da je zapis nastao prošle godine u jesen, je...biće je jesen pogodnija za promišljanja nego li kad je vani +40 kad mi mozak zakuhava!

baš mi nekak fali mjuza moje mladosti zadnja dva mjeseca (skoro) kak nisam bila na čagici! ali dolazi studeni, mjesec škorpiona i moj mjesec pa će valjda biti i toga!
https://www.youtube.com/watch?v=YFIj5dnCMkM

a kako ne volim 13 komentara (nisam praznovjerna), ostavit ću i ovaj 14.ti. a kako stvari stoje na blogu maknut ću se odavdje za koji dan...naprosto mi žal bit inspiracijom svim tim ljudima koji su tako siromašni da ih svako tuđe bogatstvo smeta ko bika crvena krpa? bit će mi drago čitati vas, iako znam da neću imati što! no, nećete niti vi imati kaj...pa bi se reklo da ćemo konačno biti egal? a vidim da nekima smeta i moj vokabular tzv. stranih riječi? a što mogu...čitala sam puno, pabirčila, znatiželja me pratila pol stoljeća...i voila...nešto se i pripetilo!

i da, možda najviše bode oči moja samodovoljnost! jednom mi je to coco spočitnula...kao, kako mogu biti tako sebi samodovoljna? o kako bih bila sretna da su mi drugi dovoljniji! ali nisu.