HIPOKRIZIJA

I dok sam danas uživala s unučicom (više ona nego ja iako se i u meni javilo dijete) u muzeju vlakića, taman negdje u vrijeme ručka pročitah prijelomnu! Bahatog ministra sustigao bahati vozač! No, to me nije omelo da uživam u finoj pašti na bijelo (prolaz varšavska-cvjetni). Prije toga a poslije muzeja ona i ja završile smo u Verdiju...kafiću moje mladosti! Makete grada, sitni ljudi, figurice, sljeme, zagrebačke vizure kolodvora, Zrinjevca i još koješta...bili su baš poslastica za nju u tzv muzeju vlakića u gundulićevoj! Ja sam svoju (poslasticu) uzela u torterije, meni jedan mozart i čiz a njoj sladoled! U tramu me zabavljala pričajući viceve! Ha ha...mislim da je zabavljala cijeli tramvaj! A dok smo išle tam u Gundulićevu, cijelo vrijeme smo svirale i pjevale neke refrene. Istina, većina je asocirala na poznate jinglove iz crtića, ili Pink Pantera i sl. Mala ima smisla za stihoklepca. I ples definitivno jer smo doma navijali just dance 101 verziju. Plišani su plesali uz njezinu i bakinu pomoć! A s večeri, eto lakiram nokte i krećem još malo u vlastitu avanturu...čagicu nakon više od 2 mjeseca rekonvalescencije! Bit će zanimljivo vidjeti i čuti...kak to zgleda? Sumnjam da ću čagati ko nekad jer moja noga još uvijek nosi bolesničku čarapu...al tko kaže da nemrem? Imala sam generalnu popodne s unučicom! Geni su geni...ha ha!
p.s. jebeš blog bez slike, to nije blog!

a čitam blog ovih dana i muka mi je! nema bloga više!

toliko toga je pase, pa i blog! istina, jutrom uz kavu otvorim njega najprije, potom index za vijesti i face! i tako par puta prođem pročitam...i voila. krenem u stvaran život! kako se čovjek s vremenom svede na pravu mjeru!

većini to teško pada jer su propustili život dok ga je trebalo živjeti! možda je moja sreća što sam mlada otišla iz braka, i pustila je jednoj velikoj ljubavi! koja je pak trajala dugo, predugo...i pretvorila se u patnju. kad je tome bilo tako, valjalo je i to napustiti. sa pola stoljeća sam konačno ja bila ja! uf...kako to izgleda kad se čovjek pusti i raspusti ja znam najbolje!

kad sagledam tih zadnjih cca 15 let, nemrem se žalit. probala sam sve i sva, ljubovala, ljubila, mrzila, izlazila nemilice van, vodila jedan buran život dostojan više neke 25-godišnjakinje! i hendlala...posao, pesa, mamu, ljubavnike, djecu u tragovima. sve to me bome iscrpilo ali i nanovo regeneriralo. davanje najviše uzme ali i najviše da!

to burno razdoblje završilo je ima cca pet godina. potom je došlo mirnije i staloženije...birala sam što ću i kako ću...od prijatelja do ljubavnika. a i djecu sam stavila na pravo mjesto. roditelji su otišli...otišla je i pesa, moja ljubav. ostah posve sama! i pomirena sa tim...ne ištem ništa više, ne dajem ništa više. osim svojoj učunici, a i to koliko i kako želim! ima presinga od ljudi...ali nedam se. samo ono i onoliko koliko mi paše. konkretno, to znači da sve više prihvaćam svoju samoću i samodovoljnost. nije taman, ali je dovoljno!

a možda mi se i javljaju nedovoljni ljudi? tko zna, možda da naiđem na nekog potaman, možda bih i promijenila ovo svoje stanje da mi nitko ne treba i nikog ne želim! čak sam i druženja (izlaske) smanjila. što milom (nemam više toliko volju družiti se osim kad mi baš odgovara), što silom (ostala bez auta pa je svaki izlazak maltene probem). kakogod, dobro je kad čovjek prihvati svoju novonastalu životnu situaciju. eto, protječe i sedmi mjesec posve samačkog života i dobro sam!