HIPOKRIZIJA

dobro je da sam mogla, jer dugo već nisam. već sam se i zabrinula da više ne mogu plakati? zašto sam plakala? zbog svega što je bilo i onoga što nije! prva ljubav, brak, djeca i sretne godine! potom su došle one druge, jednako nesretne ko što su ove bile sretne. pa onda se opet javila sreća s patnjom. i tako desetljećima. između odgoja djece, samovanja i čežnje, odvalila sam više od desetljeća. i taman kad su me djeca napustila, napustila sam ja i svoju ljubav. i ostah sama samcata. uz toliko lica iz mog života, odjednom se nađoh nikom potrebna, sebi nedovoljna?pače, suvišna. što ću ja sada sebi takva? koja sam to ja nakon 20 godina života za druge. i sa pol stoljeća počneš ispočetka. nisi više ona koja si bila prije 30, nisi niti ona koja si bila zadnjih 30. koja si? e za to mi je trebalo dobranih gotovo 20 da shvatiš, a potom i prihvatiš. i zato sam plakala. zbog svih pregnuća i uginuća...od drugih ka meni, od sebe ka drugima. možda su ove slike zadnjih desetak godina nekako najupečatljivije, ali samo zato kaj su najsvježije. i one prije su ostavile neizbrisiv trag...i zbog njih sam plakala. što su bile a više nisu. i plakala sam danas što toliko toga nije bilo a trebalo je. jer da jest, danas bi bilo drugačije. tu svoju osamljenost sam nekako pronosila i kroz brakove...i uz djecu...i uz ljubavnike i ljubovanja...poneki pokojnik, više živih ali nepostojećih barem u mom životu. tu i tamo pokoji razgovor, poneka kava i podsjećanje na neki drugi život. na ljubav. na trud. na smisao. a potom besmisao svega. rezultatski gledano. davno reče taj moj pokojni najvažniji čovo u životu: čemu sav taj trud i sve te ljepote ako je silazak samotan? a jest. iako bi bio i u dvoje, barem u ovo dvoje koje sam zadnje probala. i to sam probala...biti sam u dvoje. ljepše je ovako. i zato sam plakala. baš dobro da sam mogla plakati i isplakati sve te svoje...najdraže. i važne. i prošle. nekako sam i sretna što su svi prošli. i djeca imaju svoj život i svoje brige, koje nisu moje! i bivši suprug ima svoje brige i život koji nije moj. neki dan me zove kćer i žali mi se kako joj otac to i to...a mene to uopće ne dira! imala sam i ja oca, imala sam i ja probleme....i sjetim se na svoj posljednji zajednički život i vezu i shvatim koliko sam bila prikraćena, koliko me sjebao taj moj bivši...i zato sam plakala. jer sam mu to dozvolila. dobro je da mogu plakati, barem povremeno. taj aluvij u sebi treba povremeno isprazniti...kako bi nastao novi! i da, jarče....postoje posebni ljudi jedino kaj ljudi koji ih ne sretnu niti ne znaju da postoje, jer nisu niti sposobni shvatit njihovu posebnost! čak i žene.a nekih takvih, nema više. e tada osjećaš prazninu, nenadoknadivu. jer nema drugog tog i takvog, nema drugog tebe...pustoš i praznina kakva i inače vlada u svima vama. čast izuzecima.

i mogla sam ja ovo podijeliti s mojim frendicama (dugo se znamo), pa sa mojim frendovima (jesam ne jednom), sa svojim ex suprugom, nekim ex dragim, djecom...ali nisam! upravo ovdje dijelim kao i toliko puta do sada. ovo mi je najbolji prijatelj, jer je moj najbolji prijatelj i drug otišao (la) zauvijek!

i kako obično biva, post festum se pitam zašto ljudima dopuštam da me iskorištavaju, pa makar to bila i vlastita kćer! a ne mogu je odbit iz nekih teških razloga. najteže je gledat vlastitu djecu kako pate. a ona sad pati zbog svog djeteta...i pomalo shvaća da nije lako biti roditelj! eto kako nam je često nevoljna potrebna i dobro došla da neke stvari iz života shvatimo ispravno. no, ne veseli me ta neka moja "bila sam u pravu" već rastužuje. ne likujem nikad kad se dokaže da sam u pravu, da znam bolje i više...naprosto sam tužna što ljudi ne spoznaju i shvate činjenice i situacije na vrijeme i posve. mladi ljudi, skloni huji, obično huje kroz život i ne gledaju...ne osvrću se...a onda ih svom snagom lupi to nešto kroz što su samo protutnjali. i zato sam plakala...jer ne mogu joj pomoći, već sam samo promatrač. i pomažem onoliko koliko mogu, ali to nije moj život. svatko valjda mora proći svoju porciju govana? novac pri tome ne eskulipira...možda je ponekad samo lakmus papir pa je malo lakše? ako i to.

a čitam, nemreju bez mene jarac i papričica na blogu, a gotovo će mjesec dana kako me tamo nema? i nema se tamo što čitat. no i to sam prihvatila kao i sve ostale stvari u mom životu. nisam tužna, nisam plakala zbog toga...samo ravna crta i konsstatacija, bilo pa prošlo! kao i ovaj nekadašnji dan republike, kada smo obično vezanli ta dva dana uz neki vikend i odna onak četiri dana u komadu nekamo otišli na haj life...neki dobar izlet s djecom, ili solo s nekim....

nije to bila mojaj država, barem ne po idealima (znate onu za ideale ginu budale), ali da sam bila mlada, sretna i osjećala se korisnom, jesam! u ovu sam ušla sa daleko više toga nego većina, a danas ispadam sirotinja (ne govorim samo o penziji već o imovini općenito). nikad nisam zgrtala, uvijek sam se provodila u životu...važnija mi je bila unutarnja raskoš i lijep život nego li npr neka vikendica na dva kata, stančuga od 100 kvadrata, auto haj naj...materijalno me nikad nije oduševljavalo. jedan jedini put sam imala posla (dugo godina) s tipom koji je bio sličan meni...dapače, još je imao veća muda za provesti se nego li ja! pa smo tako, nikad neću zaboraviti, u srcu venecije spavali u pulmanu jednu noć za 1000 tadašnjih maraka...al tko ga jebe, reče on! bje lav, a lavovi su takvi! teško ih je dostići...ali postanu naporni. to jedino mi vodenjaci možemo hendlati. fala bogu, i ovog zadnjeg lava sam se riješila! kad su stari postanu olinjali urlikavci bez svrhe i razloga!

gotov je moj small talk ovako uz jutarnju kavicu! idem odradit to što sam danas obećala da ću.