HIPOKRIZIJA

odgledah večeras film "Ponoć u raju"! i pregršt misli izrečenih u njemu (neću o glumcima, glumi i sadržaju jer je sve deja vu), ali ću...

"....tuga nije racionalna. ...žalite li kada zbog svojih odluka što ste se oženili ili što ste otišli? ...

a odgovor:

...život je kratak, ako zaista želiš nešto, moraš se boriti za to. iako će to neke povrijediti, iako će to i tebe povrijediti. imao sam mnogo ljubavnica i ljubavnika, no nitko od njih sada nije ovdje samnom da me njeguje do gorko-slatkog kraja. pa što! jesam li kriv što sam odabrao biti iskren oko toga što i koga želim, umjesto da to potisnem kao većina drugih? prihvaćam posljedice svojih djela! prigrlio sam ih.

a obitelj?
obitelj može preživjeti sve ako ima ljubavi! stvari se mijenjaju, i to je ok....

život je kratak i nije generalna proba, pa treba slušati instinkte i snositi posljedice...

ne trebamo li svi povremeni predah od stvarnosti. svaka veza zahtijeva zdravu dozu zavaravanja...

većina velikih ljubavnih priča na filmu ne može preživjeti svakodnevicu (do posljednjeg daha, casablanca)..."

nekako sam se držala ovih nekih postulata kroz život! i ovih dana se srećem s tim da obitelj može sve preživjeti ako ima ljubavi. a ima je!

i da, iracionalna tuga me pere ovih dana. tko o čemu, ja o filmu..."dobar dan, tugo"!

i opet....
nemam više ništa za reći, jer i ovo je previše! dapače...odšutjeti ću i zašutjeti kako bih tisućama tebe rekla da Borges ima pravo...kad govori o eroziji godina i o tome da su vrijeme i zaborav dvije veličine koje pokrivaju naše neshvaćanje!