HIPOKRIZIJA

Uvijek sam imala jaki svoj unutarnji život! Sjećam se ko klinka, tamo u nekoj debeloj provinciji, dok su bili ljetni praznici svi su ljeti jurcali vani a ja sam u zamračenoj sobi ležala na podu i čitala knjige! Moja mama se obično snebivala i iznenađivala kad me tamo zaticala, uvjerena kak sam ja vani? A nisam imala nikad baš prijateljice, čak niti onu jednu najbolju! Češće su to bili prijatelji mog buraza s kojima sam haračila po pustopoljinama. Bila sam ko dečko (ponašanjem, ne i stasom)!

Imala sam plave uvojke i anđeosko lice s čime sam kasnije, u srednjoj, mogla biti fakinka ko i ostala škvadra, ali meni se opraštalo.. em sam bila dobra učenica (odlikašica) em sam imala takvo lice i kosicu da su me svi obožavali! Osim ja sama sebe, pa sam kao djevojka, dok su se nosile kaciga frizure (ravna kosa) obavezno se šišala skoro na nulericu jer sam imala rudlavu plavu kosu!

Kasnije, puno kasnije zavoljela sam tu svoju rudlavu kosu a i neki meni važni ljudi su je obožavali! Pače, jednom dosta davno jedan tip (zgodan i samouvjeren), dok je bog s bradom hodal po iskrici, me pitao: da li bih te prepoznao među 100 žena, ispalila sam ko iz topa (a imala sam tada više od pol stoljeća): BI! Po čemu? Po mojoj posebnoj rudlavoj plavoj kosi!

No, da se vratim u sadašanjost. I sada imam svoj unutarnji život, koji u pravilu ne dijelim s nikim. I koliko god sam brakova imala (dva), i koliko sam zajedničkih života imala (dva), koliko sam ljubavi, veza i ludovanja imala, nikad nisam imala druga! Čovjeka (muškarca ili ženu) s kojim sam mogla podijeliti svoj unutarnji život! Par puta sam pomislila da imam, jurnula sva sretna zbog toga…a onda opet otkrila da je to bila pusta želja? Obično sam se iz tog razloga i zaljubljivala u nekog svog čovjeka, jer sam imala osjećaj da imamo „ono nešto naše“! kakav je to zajeb svaki put kad pomisliš da si sreo nekog bliskog sebi, nekog kome ne trebaš objašnjavati zakaj ovo ili ono, zakaj tak ili ovak…netko tko razumije pogledom, dodirom…netko "tvoj", svjetonazorski, misaono, taktilno! Nitko! I ovaj zadnji zajeb bje wow, sretoh vodenjaka i povjerovah, gle…razumijemo se jako! I bje tako par dana, par tjedana…a onda rasap! Posvemašnji!

Bolje da s nekim nemaš ništ nego da imaš pa nemaš! U tome je Wasy jako u pravu, najgore je imati, pa nemati! I tako, ne ležim ja više u zatamljenoj sobi ljeti, ali navučem sve rolete i vegetiram. Tu u Zagrebu, jer na moru ne mogu biti ljeti. Iako, kako stvari stoje, ovo ljeto će se i to promijeniti? A još nisam srela nikog tko bi htio biti izvan mora ljeti tj ljeti biti negdje u planinama ili u hladovini npr Like, Gorskog gotara i sl.?

uglavnom, uopće ne srećem više ljude kojij bi igdje, ikamo išli kuda i kako ja želim? Uglavnom su polupokretni, polupismeni, polusiromašni, polusjebani u glavu, polumutavi…jer, sve što su imali (a bili su bogati) podijelili su svojoj djeci a sebe sveli na vegetiranje! Sve (uglavnom) što sam imala, imam i sada! Dapače, ništa nisam dala djeci osim obrazovanja (faks). I poštuju me danas više nego li da sam im dala sve, jer one su same (u svojim brakovima) stekle sve! I imaju sve. Čak i toliko da meni pomognu i daju!

Koji je to glupi balkanski običaj djeci dati sve? Moji roditelji meni nikad nisu ništa dali, čak niti svadbu! I nikad ništa nisam naslijedila niti nakon smrti! Možda grobno mjesto, koje moram plaćati iako ga neću koristit, jer urnu može hitit gdje hoće, u mom slučaju, po Kamenjaku!

Jesam li ja uvijek bila neki izrod, wagabund, neshvaćena ili samo sjebana i neuklopljena cura koja i danas uživa (silom prilika jer nema s kim) u zamračenom boravku, pišući ovakve nebuloze i očekujući da s nekim može pričati…ne o vremenu, ne o tome što ćemo jesti i kuhati već o….esenciji života? Slušati nekog gurua koji priča o esenciji života! Je li taj i takav život promašen? Jest! Ja sam se rodila u pogrešno vrijeme. Romantizam je davno skončao, kao i toliki romantičari…pisci, pjesnici, glumci, filozofi….prosjaci ljubavi i čovjeka! Je, možda je trebalo živjeti drugačije, možda je trebalo brojati škude i stjecati novce i imanje umjesto ljudi i njihovih sudbina? Meni je ipak svaki čovjek u mom životu vrijedniji od svih onih apartmana, stanova, kuća, vikendica koje sam trebala steći i podijeliti! Podijelila sam sebe a opet je doteklo i za mene! Omnia mea mecum porto!

Možda sam ja u svemu tome ko Odisej, vječni putnik, samo što sam ja putovala u svojoj glavi. Ta vječna emotivna iskorijenjenost i moja potreba da se isključim je možda baš zato bila potrebna što mi je prebolno bilo biti emotivno ukorijenjena…još od majke, prve ljubavi, brakova kao i svih kasnijih „Saturnovih satelita“ zvanih veze?

Ima jedna misao cit. : “ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora!
Pa ipak, jedna druga misao se cijeli moj život provlačila kroz moj “unutarnji svijet” I nije me niti do danas napustila:

“…Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi!...”

Link

Jel vi uopće shvaćate o čem ja pišem? možda da pogledate ovaj link sadhgurua o tome...tko smo, što smo i tko nismo?

a i ova slika tijela govori o "unutarnjem životu" nas! sve ono što ne vidimo (kak veli torre) i sve ono što vidimo...što je to?



p.s. ovaj blog sam napisala istog dana kada i ovaj „Gola istina“ pa se neke misli i preklapaju. Oprostit ćete mi vi koji samo čitate a ne pišete?

IMA..
AK SI ŽIV..

hm, wasy...biti živ! je, to je blagodat i od nje treba početi svaki dan, kad dotaknemo svoje ruke, noge, oči i shvatimo...da, živa sam! jel netko zna kako je ne biti živ? mislim, ono...vratio se i ispričao! o tome baš govori sathguru u ovom linku...i tolikim drugima...o smrti, životu i svemu što jesmo ili nismo

Imaš čarape ..
Crne i bijele..

No problem..
Boja cipela..

Jednostavno, modna kombinacija...skineš čarape ili cipele...ovisi i afinitetu (modnom) i uskladiš se!

Et vidiš..

btw ako je problem čovjeku čarapa ili cipela...a bolje da nema niti noge!

u mnogim stvarima u životu je upravo tako! ako od muhe napraviš slona, dođe ti slon i tek onda shvatiš da si imao problem s muhom! što čovjek nauči od toga? pa možda da ne hoda po džungli gdje su slonovi! osobito ako je u staklarni.

a opet, cijeli život biti muha na nekom prozorskom staklu, nije baš nešto? poželiš da dođe slon i razbije monotoniju...stakla!

i onda shvatiš da si muha (kako bi da nije bilo slona) i da staklo nije cijeli svijet! a slon protutnji na svom putu do...slonovskog groblja! kako je svačiji život povezan.

Na prvu moja reakcija bila je narcisoidnost i samodopadnost. A onda pogled unazad na tête-à-tête i nekaj mi ne štima. Zbunjen sam.

pa to je ova torreova konstatacija da smo jedno izvana za druge a drugo za sebe...i da se susrećemo!