HIPOKRIZIJA

jezerce, paklenica

penjačke stijene, paklenica

" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..."

To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem.

U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom.

Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"

Vratih se danas u svoj dom...jer, držim do riječi i dogovora za razliku od drugih i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 50 let i da mogu, sutra bih otišla.

Daleko sam od neke retrospektiva, kao što mi je i daleka moja posljednja (ne i zadnja) ljubav prije osam godina na koju me podsjetio fejs upravo ovim zapisom

! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

ove fotke gore, podsjećaju na jedno krasno druženje prije četiri godine (vjerojatno ste zaboravili kaj nam je radila korona), jednog krasnog prijatelja s kojim sam obišla paklenicu a kojeg, eto već tri godine, nema! i sve je više ljudi kojih nema. bilo da su pokojni ili su bivši! danas sam upravo čula da nema sutra, jer sutra ne postoji. da li je netko iskusio sutra? nije! zato danas se sjećam jučer, a sutra...tko zna što će biti sutra?





i da, znam da vam ovi škampi neće sjesti kao niti prije četiri godine (ali nadam se da ovo osvježenje od jezerca i prekrasne šume i prirode, hoće), ali meni je to ljeto nakon korone bilo FENOMENALNO (lipanj)! nažalost, moj frend je pokojni....a nažalost, više niti lipanj nije za otić nekamo na izlet a kamoli na more, barem što se mene tiče!

pa kaže jedan franco split, ako mi se svidi njegov profil da bi volio da mu se javim? a dečko ima 31! a ja baš ovih dana izbrisala fotku iz profila upravo zato što mi se javljaju debili od 30, 40, pa čak i ovi od 50...jer sam lijepo u profilu napisala da molim da mi se ne javljaju! a ovi kaj mi svaki dan jedno te isti kreteni pogledavaju profil biće ih alzuhaimer napao?. pa gdje toga ima osim na iskrici? sva sreća da je sutra utakmica pa će većina debila biti dosutna s iskrice pa ću imati malo mira!

i da, tekst je fenomenalan...on me i ponukao da napišem blog, objavim...tko zna, možda ima pametnih ljudi koji će ga pročitati....i shvatiti?

odsutna, jer riječ dosutna ne znači ništa...barem koliko ja znam! tipfeler

kako preživjeti tu čežnju...i za domom i za avanturom? nije lako...ali eto, živa sam!

odoh..preživljavati!

konačno svježe jutro i u zagrebu! i konačno ću na seniorsku kavu u gradu, onak na trgu...i na neki ok ručak na kaptolu kod kapucinera ili nekaj slično? pa potom kod ameli na onaj josefinski kolač, neku finu kavu sa šlagom....eto ti dobrog života!

baš je dobro kad meljem cijeli dan vani a ne tu na blogu! ovamo samo svratim ubrat...point!

Bok, Sara
Lijepo je lutati i upoznavati sebe i druge. Dok ide.
Kad ne ide, najbolje je da nas naš dom dočeka.

Fotografije su krasne iako me vremenski podsjećaju na jako ružan period života.
No, priroda je svejedno divna unatoč onome što je prošlo.
A ti i škampi ste za plus deset!

bok sempli...drago mi je da ti se sviđaju fotke...jer su prekrasne, kao i ta paklenica. a i šampi su prekrasni iako ih si danas ne bih mogla priuštiti! kak ono vele, sve u svoje vrijeme. i mene je fejs ovih dana podsjetio na tu tužnu obljentnicu budući je moj frend s kojim sam bila tam na putešestvijama, pokojni već evo treća godina. no, lijepo je sjetiti se pravih ljudi i događaja...zato i služe ovi neki mediji! tebi lijep pozdrav i nadam se da će i tvoja sjećanja postati dobra ma koliko tužni bili!