under construction

Nemam diplomu koja bi mi dala za pravo da mislim kako znam „ to treba ovako“
Nemam ni uvid u svo iskustvo svijeta kako bih sažeo neku srednju vrijednost.
Sve što imam je vlastito iskustvo. Imao sam roditelje i sam sam roditelj.
Ne kvalificira me ni to, osim što mogu artikulirat vlastiti uvid.

Mislim da se djeci daje premalo kredita za njihovu sposobnost da nešto razumiju. I da nose na svojim plećima ono što razumiju. Djeca ne osjećaju weltschmerz. Djeca koja rastu uz zlatnu žlicu, isto kao i djeca koja rastu u ekstremnim uvjetima, smatraju da je to normalno. Kao što djeca koje roditelju tuku, smatraju da je i to normalno. Jer je mantra: mama i tata me vole, ako me tuku, to je zato jer zaslužujem.
Djeci najviše poruka prenosimo dok sa njima ne razgovaramo. Riječi koje upotrebljavamo, djeci ne znače isto kao nama koji ih izgovaramo. Misaoni procesi kod djece slabije funkcioniraju od osjetilnih procesa. A baš ti osjetilni procesi, koji se većinom odvijaju na najvišim frekvencijama bez distrakcije kognitivnih procesa, zapeku se najdublje u samu osobnost djeteta. I nažalost, na površinu izlaze u punom sjaju tek u zreloj dobi.
Ako mama zrači tugom, rezignacijom, srdžbom, bla…cijelim kolopletom negativnih emocija dok je zaokupljena nekim svojim poslom, a dijete za to vrijeme radi nešto svoje, dijete tada percipira to mamino stanje.
Ako mama djetetu objasni (verbalno) svoje stanje kao „ma kakvi, top sam, jača od sudbine i ne može nam nitko ništa:
a) Dijete voli mamu
b) Dijete vjeruje mami
c) Dijete uči da ono što osjeća vezano za mamina raspoloženja nije točno
d) Dijete uči pogrešne obrasce

Čini mi se, ponavljam da ne znam i ne mogu sa sigurnošću tvrditi, da smo djetetu dužni iskrenost. Ako smo iskreni i u naumu da se protiv lošeg stanja borimo i to je sjajna poruka djetetu.
Iskrenost će dijete apsorbirat koliko može. Nema potrebe da ju mi reduciramo za „njihovo dobro“

Sad konkretnije na Brkin zapis. Kuži se nit vodilja. To je bez sumnje motivacijska poruka. Boostanje možebitno poljuljale mame u stanje gdje su joj „prevelike cipele“ pa da se iz te pozicije uravna. Tu je i ključni Brkin detalj „treba poštediti suvišnih činjenica i istina“. Kako odredit mjeru za redukciju? Ali, da ja svoje nanišanim najpreciznije što mogu, mislim da treba težit iskrenosti i dat djetetu kredita. Imaju djeca snage puno puno više nego što mi mislimo.
A najviše oštećenih ljudi koje srećemo u životu možemo opravdati upravo roditeljskim zajebom iz najbolje namjere.
Eto, ako mama čita blog, nek ima još jedan uvid. Ne baš dijametralno suprotan, ali opet dovoljno različit da ju možda potakne da promišlja i mrvu dalje od „sada“

sjajno

možda samo želim reći- ne daj da se sruči na 8godišnja pleća baš sve to

djeca su ipak djeca

ma kužim Brko
kao mama, imaš potrebu za zaštitom "sada"
ja kao tata, lakše biram cjeloživotni imunitet :))

valjda je zato fora kad dijete ima i mamu i tatu
da se nadopunjuju
a može li bez jednog on njih?
može
jer djeca mogu sve
:)

želim im sreću svima
nekad odglumiš jbg nekad možeš
bitno je da imaju sve...i osmjehe.

ja to tak

al kužim te fly. ne pričaš gluposti.
mjera neka.

ali zaštititi ih... djeca su to.

mene ex jednom napala na pasja kola
bili u King Crossu, to je nakad bio jedini centar
obaviš sve što imaš, a tamo i igraonica i kafić preko puta i wc za presvlačenje beba
bla

naše dijete ponijelo lutku sa sobom u igraonicu. Nakon par minuta scena:
neko dijete otelo lutku i bježi, naše dijete jurca za svojom lutkom i viče TAAAAATAAAAA
ori se sve
ja gledam scenu i ne mrdam
kad ex uključi blender
"dijete te zove, diž guzicu, kako te nije sram....bla"
ja kažem "dijete se bori za svoju lutku, pusti ju malo, ništa joj ne bude"

kreće rasprava. blender dalje drobi: "zar želiš da dijete pomisli da nema podršku? da ne može računat na nas?"
velim: "želim vidjet kako će završit bez mog uplitanja"
elem, dijete otelo svoju lutku natrag

epilog: petnaestak godina kasnije, djeca ful samostalna, znaju pitat za pomoć kad iscrpe svoje mogućnosti, od sprdnje na njihov račun, djeca naučila samokritičnost
a blender je malo tiši. sad konta da ne mora sve "sad". može nešto i u "imunitet" :)

Da..najbolje je kad djeca imaju i mamu i tatu i ako zajedno žive.
Ako su rastavljeni,opet je mama..tata tu negdje da "uskoći"..nadopunjuju se..
Ako jednog od roditelja nema..umro..sav teret pada na jednoga.
Ma koliko se trudio taj(ta)..uvijek će falit onaj koga više nema...
Al tako je kako je...povratka nema.

ja sam protiv glume
tuga je potpuno prirodan osjećaj kao i sreća
neprirodno je da dijete ima zbrčkane predodžbe
i kad ih malo izložimo, štitimo ih i dalje

i stalno provlačim tu nit
zaista mislim da je tatama lakše othrvati se porivu "instant zaštite"
malo smo flegmatičniji
zato se djeca više vole igrat s tatama :)))

aj jebite se dečki

ohrabrite malo igrače koji igraju s igračem manje :)

(fly- razumijem što pričaš. sigurno do jedne mjere da. ali depresivna gledati u jednu točku- ne- tom se treba othrvati. o tom je tekst).

malo ohrabrenja za cure? :)*

ako joj dobrobit djeteta ne pomaže da pobijedi depresiju, to je već teži oblik
nije uobičajena tegoba samohrane majke
kad depresivnoj osobi kažeš da je depresivna, njena depresija kaže nisam
ne ta osoba

mislim da tu motivacijski govor ne pomaže
već prvo lilule
pa stručno vodstvo kroz cijeli proces
dugotrajan
a razvoj djeteta se ne može stavit na stand by
nisam nikad čuo da je teško depresivno stanje prošlo samo od sebe
samo da se zamaskiralo
dugoročno, za osobu katastrofa
a dijete tu bude kusur

Dopuštam da nisam u pravu..nemam iskustvo rastave.Kad mi je supruga umrla dvoje starijih su bili odrasli..jedino je ovaj treći bio 16 godina...ali izgurali smo premda u friži sigurno ostali.

to je jasna stvar da se problemi rješavaju gradacijski

prvo se pokuša samoregulacijom, prvo se revidiraju neki stavovi

puno znači i podrška, govorim iz prve ruke
imamo izvor unutarnje snage, kao psiholog uvijek prvo posežem za time

uvijek stignu kolege doktori dati tablete
(nažalost, neće pomoći svima... moj je Ita pio antidepresive kojima su nuspojave između ostalog suicidalne misli)

to je zadnje na što se ide
prvo se ide na vlastite resurse
i okolinu, bila to i neka BZ s bloga.

puno toga čovjek može. kad prevaziđe početni šok svoje situacije.

"teško, ali moguće"
ili
"moguće, ali teško"

puno je do toga. moje skromno mišljenje i iskustvo.

također, ima i dvoroditeljskih obitelji gdje djeca najebavaju iz dana u dan.
sve je to tako individualno.

naravno, najsretniji su ljudi s cjelovitom obitelji i s oba funkcionalna roditelja.
pa i njima se znaju događati sranja tipa evo ko moj frend koji je dobio karcinom na mozgu i evo mi je frendica sama s curicom od 2 g

jeben je život. puno je do imuniteta i otpora.

svoju djecu sam više puta pitao:
osjećate li se zakinutima što nemate klasičnu obitelj?

ni najmanje
djeca znala nabrojat i popriličan broj benefita
(kako rekoh gore u tekstu, djeca za svako stanje u kojem su smatraju da im pripada)

fantastična misao!
hvala ti :********

uf, baš sam zlonamjerna, ja nekako jedino zapamtila...blender? jel "blender" i dalje opći s djecom il je tehnika i tehnologija napredovala pa ga (ju) je neka "sprava" zamijenila kod djece? (retoričko pitanje)