HIPOKRIZIJA

Desetjeće i više hodala sam na čagice udruge 50+ svaki petak. I kad sam tamo čagala, nisam pričala s ljudima, nisam pušila i tako su moja poznanstva (za razliku od ostalih) bila na minimumu oliti rezervi? I nikako da ja upoznam nekog u toj Udruzi?

I onda konačno večeri jedne, pristojan dečko (kojeg sam znala iz viđenja), nakon plesa, pozove me na cugu. I sjednemo nas dvoje i započne razgovor! Odmah me osvježilo, to što bi trebalo bit pod normalno, da me dečko pozvao sa strane na cugu da pričamo! Jer, kako ćeš nekog upoznati ako ne pričaš s njim?

I tako smo se nas dvoje izdvojili i cijelo veče bili sami sebi dovoljni! Bje to jednog toplog ljeta na Šalati! I tako je priča krenula. Razmjena mobitela, izlazak na kavu, pa opet kavu, pa šetnja, pa kino…i kak to već stoljećima ide! Dečko je bio jako fino odgojen (mamin sinko jedinko), rođeni Trešnjevčanin, kuća kraj placa, vanjska trgovina, nekoliko jezika za razliku od uobičajenih iskričavih upoznavanja i priča. Nisam mogla doći k sebi! Pa gdje toga ima?

I priča je postajala sve ljepša…od branja trešanja po Trešnjevci, smokava, cvijeća…svašta je taj dečko meni donosio svaki dan na naše druženje! Ja sam se tek oporavila od jedne moje velike nesretne ljubavi i nisam baš bila voljna samo tako se zaljubiti? On je! I to mi je uskoro i rekao. Molila sam da ne pretjeruje, da malo sporije, da ne prenagljuje i tak…bilo je to zalud. Znate ono, kad se u nekog zatelebate.

On je imao cca 55 a ja malo nešto preko 60! i lijepa priča je počela…otišli smo zajedno na more. Nažalost, tu su počeli problemi, jer smo u sedam dana ljubavničkog boravka na moru bili kao ostarjeli bračni par? No, kad postoji volja i želja da nešto uspije, čovjek se i trudi! Oboje smo se trudili, poštivali, voljela sam ga na svoj način! Otišli smo i čoporativno (prije našeg mora) na pet dana na more i otuda i ova fotka!

Ova fotka je preljepa priča u stvari! Ne znam što tko vidi na njoj, ali ja znam kakva je priča bila! Dakle, Novalja, lipanj, vrućina, plaže…more…sunce i mi! Mi smo bili par unutar družine! On me obasipao nježnostima i pažnjom na svakom koraku…osjećala sam se kao princeza! Kako je nastala fotka? Pa tako da smo bili na plaži i on mi je namazao noge da ne izgore (imam jako svijetlu put i klonim se sunca)! A u Novalji nema hlada ni za lijeka,barem ne na ovom dijelu gdje su one čoporativne plaže sa mjuzom i slično (bili smo i na Zrču)!

I u jednom trenu, stavila sam svoje noge na njegovo poprsje (ja sam provokatorica i strastvena žena ha ha neki će mi opet zamjeriti kak se drznem reći za sebe tko sam i što sam), a on ih je naprosto prihvatio svojim rukama! Bje to krasan pokret brižnog muškarca a ta scena (ne ono kako izgleda već osjećaj koji je u meni sve to izazvalo) žene i muškarca kako su jedno drugom položili ruke i noge, bila mi je vrhunac ljubavi, strasti, nježnosti!

I pitala sam ga jel mogu fotkat, sa malim plavim Nikonom, zver od fotića! I onda sam ga potom pitala (jer sam skužila da je fotka antologijska unatoč „opaskama“ o ružnom tepihu, dlakavosti i ostalim glupostima vas tu na blogu) jel mogu fotku objavit, jer je meni NENADJEBIVA! Na fejsu, se razme! I bje tako…i na iskrici!

I eto, jedna krasna priča (ona koju sam ja doživjela i o kojoj nisam i danas prestala maštat da je moguće da se dogodi taj bliski dodir muškarca i žene) koja nema veze sa rutavim poprsjem, lakiranim noktima, čukljevima.... već simbolikom…jer da su jednako tako bila gola muška prsa, fotka bi bila antologijska…kako muškarac nježno primi ženske noge na sovjim prsima! To je i nježnost, i strast…i cijeli onaj svemir između muškarca i žene! Tko to ne shvaća, a ja mu neću crtat, iako sam vam nacrtala cijelu priču! A sad opet „uživajte“ u njoj!
Sve vam mogu napisati, nacrtati…ali ne mogu proživjeti umjesto vas!

hahha duh iz boce je pušten :)))

ja komentiram dole :)

ej, jel čestitam? čestitam! a morala sam i priču napisat, kak da opravdam ovakav tepih bez priče? sutra bi me uhapsili kak mogu takve stvarii nosit doma?

ajd prelijepit ću komentare sim :)

nenadjebiva. posvetila sam joj i tekst sinoć.

ju jao ebote

koja frka od jedne ne photoshopirane fotke, koja oslikava the trenutak
nije namještena, nijne poziranje..slatki moment prisnosti među dvoje

al ne, ajmo, te bljak te onak, te da kak
a izgubio se Moment opće iz vida

a meni je moment ono što je činilo ovu sliku

i sam da se izjasnim, jer možda neko škica.i piše pamti :DDDD ahahha

..oooo da, frajer ima poprsje, i da sexy mi je takvo poprsje, i volim muške "tepihe" (y)
jer šta je muškarac bez...tepiha :DDD

pa si mislim
kak ti ljudi doživljavaju umjetnost
fotografiju
apstraktnu umjetnost
performance
abramovićku npr jer najpoznatija je
kaj zapravo gledaju
i dal razumiju šta gledaju?

itd itd

Nemam više suza, nemam više slave

nemam više ništa, što mi život znači,

ostao sam prazan kao šuplja tikva

pustih se niz vodu da me nose vali.

Uzrujale misli ostale su same

i vjetar što puše ničemu ne služi,

jer lišće je odavno napustilo grane

uzalud se trudi da mi vrati misli.

Tišina je prazna uzalud se trudi

svi ti davni zvuci postali su tiši,

tražio sam mir u dalekoj luci

našao sam nemir koji dušu muči.

Polako se gasi smisao života

umoran od puta koji dugo traje,

čekanje je čežnja koja nadu budi

da će biti bolje ako kraće traje.

Litice su strme zato moraš pazit

gdje možeš da staneš u hodu života,

jedna mala greška u ponor te baci

i nosi te rijeka preko svakog plota.

Nebo je daleko kad sa zemlje gledaš

još su dalje misli koje tebi vode,

odlaze od mene kao nabujala rijeka

al nikada nazad da se tvojim spoje.

Tiho kuca vrijeme i nikud se ne žuri

a moje se misli u kazaljke splele,

htio bi se otet tom vrtlogu života

da mi stane vrijeme da razmislim bolje.

Snijeg polako pada i bijele se staze

ničeg više nema gdje je prije bilo,

odoh i ja vani da probijem staze

da počnem iz početaka, kao da prije ništa nije bilo.

https://jozo-krajinovic.com/2019/05/05/95/

i kak je srećom pamćenje selektivno...

ova slikica naravski da ti izaziva sve to kaj si opisala

jer zaboravimo svi, svu gorčinu rastanka, i dojam izdaje srca

i polijepimo se i kaj sad ide se dalje, (tak vele)

al ostane slikica
i eto sjećanja i evociranja svega lijepoga

da, brko...pročitala sam tvoj zapis neki dan na temu ove fotke...što ona kod tebe izaziva! a upravo sam u svojoj priči o toj slici opisala to kaj je bitno za tu fotku i kaj ona meni predstavlja! no, kak ono vele..svi gledamo isti svijet al ne vidimo iste stvari....neke žene su vidjele nokte, čukljeve, dlakavo poprsje i svašta samo ne ono što to jest i bilo i jest i sada!

hvala wasy za prekrasne pjesme...baš pašu ovdje uz ovu nježnu i lijepu fotku i priču!

o dona, o ženo....kako to lijepo zvuči...biti žena u naručju muškarca....na slici, u reali, u pjesmi....i baš mi drago da ti paše...da uživaš!

sad tek vidim da bje 13. i kaže ona: "Samo sam htjela čestitati, ona divna fotka govori tisuću riječi...sretno vam!"....eto, žena zna, ko što sam i ja znala tada, tog treba da trebam uhvatiti taj trenutak koji se poslije nikad više nije ponovio. jer me nitko više nije tako volio! što nam znači kad nas netko jako voli a mi njega ne? hm...a još je gore kad mi nekog jako volimo a on nas ne! i tako, ljubav više ne treba nikad stanovati ovdje. nada, njente. tako sam barem sebi obećala, iako je obećanje ludom radovanje! u stvari, nikad više ne smijem zavoljeti svoju predodžbu, svoju želju, svoj san i onda to personificirati u neku stvarnu osobu. zajeb. no, lijep je osjećaj da znaš da to još uvijek možeš. a još je "ljepši" kad patiš. no, sve prolazi i mi s time. nedjeljno jutro mirno. ali vrućina za popizdit. jučer sam bilal uz rijeku, onako baš kako sam zamislila svoj ljetnikovac na zlatnom jezeru (film)! pa ipak, vrućina je pokvarila sve. i jebeni komarci. a u pm meni nikad i nitko udovoljit? jebeš ljeto. hiberniram sve teže. čak mi niti mozak više ne radi!