vještičje kronike

Zaljubio sam se čim je supruga umrla, nitko od rodbine ne priča sa mnom’

“Ja Slavonac, ona Međimurka – supruga i ja dobro smo se slagali kroz život. Imamo kćer koja danas ima 41 godinu,
i mnogo rodbine.
Ja sam imao tri brata i dvije sestre, a ona brata i sestru i oboje smo jako držali do dobrih obiteljskih odnosa.
Često smo se družili, zajedno išli na izlete, piknike, ljetovanja, često bi se okupljali u obiteljskim kućama iz kojih smo potekli. Što god je kome trebalo u životu, bili smo si na pomoći”,
govori na početku našeg razgovora gospodin Andrej.

No, preko noći je, u dobi od 67 godina, izgubio svako prijateljstvo, svaku pomoć i razumijevanje od strane rodbine
i cjelokupne okoline.

“Da bi shvatili što se dogodilo, moram se vratiti u one 43 godine braka.
Supruga je od mladosti bila krhkog zdravlja, njoj je doista svaki propuh smetao.
Borila se s ozbiljnom autoimunom bolesti kože, alergijama, na to su se nadovezivale i druge razne boljke
koje su narušavale kvalitetu njezina života. Radila je uredski posao, ali je stalno bila na bolovanjima.
Sve se to odražavalo i na mene i kći. A kako je kroz život uzimala silne lijekove, naposljetku je dobila rak debelog crijeva.
Pet godina smo intenzivno obilazili liječnike, alternativce, nekoliko je operacija morala proći, dugo je ostajala u bolnici.
Patila je, i ja s njom”, priča nam gospodin Andrej.

Posljednjih mjeseci, kaže, supruga više nije ustajala iz kreveta.
Kći im se davno odselila i zasnovala svoju obitelj u drugome mjestu.
“Ja sam joj bio jedini na usluzi 24 sata dnevno, jedino pred sam kraj je na sat dnevno dolazila i medicinska sestra”,
rekao je naš sugovornik i dodao da mu ništa nije bilo teško, jer je i ona u životu učinila mnogo dobra za njega.

“Bila je povučena, ali iznimno odana svojoj široj obitelj, pa mogu reći, i mojoj.
To naglašavam da shvatite koliko se trudila povezivati nas sve.
Obiteljske prigode nikad nije propuštala, uvijek je govorila da je obitelj najvažnija u životu,
što sam uz nju i ja naučio, prihvatio i poštovao.
Cijela je obitelj s njezine strane bila takva, nikad se nitko nije rastao, nije bilo, barem ne meni poznatih, preljuba,
i bili su veliki vjernici. Dolazili su nam oni u posjetu dok je bolovala, imala je podršku svih nas”, ispričao je.

“Supruga je umrla nedugo nakon što sam otišao u mirovinu.
Da ne klonem, uključio sam se u jednu lokalnu udrugu umirovljenika te s njima odlazio na organizirane izlete.
Već na prvom izletu upoznao sam ženu, šest godina mlađu umirovljenicu, također udovicu.
Cijeli smo dan proveli zajedno u razgovoru, šetnji, za ručkom u planinarskom domu na Papuku.
Živnuo sam”, rekao je.
Kako je ispričao, zaželio se bio novog društva –
u tjednima koji su uslijedili nakon smrti supruge, bio je usamljen, televiziju nije mogao gledati,
duga nakuhavanja za njega samog nisu mu padala na pamet.
“Kad sam na mobitelu duže prebirao po društvenim mrežama, imao sam osjećaj gubljenja vremena.
Na kući nisam imao što raditi, niti sam tada imao volje za to.
I za duge telefonske razgovore s rodbinom ponestajalo mi je strpljenja.
Ponekad, najčešće nedjeljom, posjetila bi me kći, ili netko od rodbine, ali sve u svemu, ukratko, praznina u meni,
praznina oko mene”, govori.

Ljubav je na sve to došla – iznenada, samo tri mjeseca nakon smrti supruge.
“Nisam se namjeravao ponovo zaljubiti, no moram priznati da sam već polako duboko u sebi priželjkivao prijateljicu
s kojom uvijek mogu ići na kavu, šetnju, dijeliti ručak.
Ali meni se dogodila ta neka slatka opijenost i nisam se libio to odmah pokazati cijelom svijetu.
A onda sam dobio hladan tuš od okoline”, govori iskreno.

“Najprije mi je rođena kći rekla da me ne žele više vidjeti i zaprijetili mi da neću vidjeti ni unuke
bude li druga žena kročila prag njihove kuće.
Zatim me nazvala sestra, da sramotim obitelj i od sebe radim klauna.
Ostala rodbina pokojne supruge samo mi je poručila da ne mogu vjerovati kakav sam ja to čovjek.
Govorili su da sam jedva čekao da mi supruga umre, da nađem nekog drugog.
I da ljubujem dok su oni još u dubokoj žalosti”, kaže gospodin Andrej.

Mimo svih, on je nastavio romansu.
“Nitko oko mene nije mogao vjerovati da mogu opet biti sretan, bilo je prošlo šest mjeseci od smrti supruge
kad su šogorica i šogor prešli na drugu stranu ulice kad su me ugledali s novom družicom.
Zaobilaze me mnogi i danas.
Da, sretan sam i dalje, ali i patim zbog okoline.
Nije mi to drago, ne zna čovjek što ga sutra čeka, tko će mu zatrebati.
Vjerujem da će mi barem kći i unuci do kraja oprostiti, kći sa mnom komunicira, ali hladno.
Sestra mi ponekad navrati, uvijek spomene da sam se previše zanio.
Strpljiv sam, čekam da prihvate”, rekao je uzdahnuvši duboko.

Donna, ne kažem da je to tipično, ali je razumljivo za takvu vrstu ljudi.

Mi stariji smo za njih emotivno otpisani.
Nemamo više pravo ni na šta.
Ne isplati se nama, ionako ćemo brzo otići.
Pa imali smo jedan život, što više hoćemo?

To me jako ljuti, kad se ponašaju pokroviteljski kao da smo debili koji ne znaju misliti, kao da smo preko noći izgubili mozak, moć odlučivanja. WTF!
Pustite me na miru!
Ako se zeznem, zeznut ću se sama!

Gdje su ona djeca koja su 'sretna ako smo mi sretni'?

Dokazala sam u ovom životu da baš nisam takav naivac kakvim me smatraju.
Ja sam bila u svim tim mlađim godinama, oni nisu.
Ja to promatram odozgoras puno iskustva, oni se bakču sami sa sobom.

Ovdje ne govorim o svojoj djeci, mi radimo (ili pokušavamo raditi) na svemu, nego gledam oko sebe.

- ljudi se vole petljati u tuđi život bez razmišljanja, glavno da sude
- 3 mjeseca je kratko vrijeme kad dragi ljudi pokojnice nisu prestali žalovati i smatraju nepoštovanjem pokojnice što on već ima drugu.
- i treće, nezanemarivo je -nasljedstvo. Hoće li nova žena uzeti ono što oni iza pokojne smatraju da im pripada.
_________

od mene osobno: ako si nekog stvarno volio, 3 mjeseca od njegove smrti je prebrzo da ga zamijeniš sa stalnom vezom. Svatko radi kako odluči, al najviše smeta gluma velike ljubavi.

ajd, i moj svekar si je u staračkom domu našao damu tri mjeseca nakon što je umrla svekrva. ali njemu je 90+
i da, svekar više nije u vezi, jer mu je veza postala preozbiljna, navodno je dama htjela da on upozna njezinu djecu.

@Đus

da imamo problem, reklo bi se...kao nevidljivi smo, jer godine mirovina, i kaj sad tu remetimo tzv prirodan poredak,
neka si onak indijanski odredimo "dobar dan za umiranje" a u međuvremenu budimo tiho

to - gdje je ono - sretan ti, pa sam i ja sretna

se putem nekak izgubilo,ćini mi se, u ovoj priči jaaako, ali ok nećemo generalizirati

problem je sličan i nakon rastave, jer kako koga uvest opet u život djece
pa ćemo se praviti da nismo odrasli,ili ćemo biti odrasli i oguglati, nijekati
jer i dalje ni/je prisutna potreba za nježnošću, zagrljajem, ..

komplicirano je, je

al upravo to, sama krenula, sama se zeznula, ili nprotiv uspjela, jupi
i šta sad?

neka gledaju zapravo svoja posla

@ Pogni, da, to im je omiljeni sport, jer zamisli užasa da se ti drugi suoče sa svojim pričama, problemima

a niš nije uklesano u kamen

pogotovo kod osjećaja

po drugoj strani još uvijek mnogi misle da kaj sad, da kaj bi on još htel, i da, taj aspekt "ona će Uzeti" opće nije zanemariv

kolko god smo u "modernim" vremenima...

@ Pogni po drugoj strani kužiš da je po priči...njegova žena 5 godina ozbiljno bolovala

vjerujem da u nekom momentu to stvarno osim brige i pojačanog angažmana, donosi stres, "emocionalan zid, odvajanje"

i kaj se onda ima...zapravo obaveza, nismo svi za 24/7 ulogu florence nightingale, ali i kak sa emocijama, ? ono heej i ja bi nekaj drugačijega htio osjetiti ili opet osjetiti..i tak


deda je zmaj :))

@Đus..a kaj tebe drži tak dugo/rano budnom? mislim 8 sati ujutro kod nas?

mislim ja navijam za čoveka iz priče
a da mu nije lako zbog ostalih, nije
al neka živi najbolje što može...i neka je zaljubljen

upsss Đus zaboravila, da si tu..
da nisi u amerikama :))

a što bi tek bilo :) da se zaljubio nakon ukopa svog životnog partnera

zaljubiti se ili ne pitanje je sad :) ono skroz novi sklop :)

The Final Frontier :)

ono lik stavlja monokl :) a kaj je ovo :)