HIPOKRIZIJA

What's Love Got To Do With It

Link

Ti bi još volio? Još uvijek sanjaš ljubav i zanos! A moje sve ljubavne priče su završile! S tobom! Možeš tako godinama ić od ljubavi do ljubavi, s ljubavi na ljubav. A onda jednom odustaneš. Odeš. Ne možeš više, jer ne želiš! I onda počneš uživati u lijepim malim stvarima života kao što su nečija zaljubljenost u tebe! Nije loš osjećaj ali zna biti naporno? Ili uživaš u zajedničkim izletima i druženjima. Ručkovima. Seks može biti jako dobar ili pak loš, gotovo da ti je svejedno! Nema drame. Krojiš sastanke i rastanke kako tebi paše. Radiš prioritete u životu i slažeš ljude u vrstu…najbliži, bliski…i svi ostali! I nemaš grižnju savjesti, jer vidiš i znaš da i takav (bez duše) daješ više nego li većina s dušom! Gdje si se izgubio? Zašto? Kad ti ljubav svaki put donese toliko patnje i boli, čak i više no što možeš podnijeti, zastaneš! Kad ti trebaju godine da se oporaviš, ne i zaboraviš, već naprosto potisneš i počneš opet samo živjeti a ne i voljeti, shvatiš da je trenutak ljubavi i sreće satkan od milion suza i patnje, dana, mjeseci, godina! I kažeš sebi: no more! I tako živiš, day by day! I svrate mnogi u tvoj život i svi oni ištu nešto, ali ti shvatiš da ne išteš više ništa do li malo smijeha, neku toplu ruku, neki fini ručak, neki dobar izlet…buđenje uz nekog. Može li to bez ljubavi? Može! Nije isto. Nema one force, onih ushita i krila, onih jecaja u zagrljaju strasti. Nema više niti priča u kojima si posve inn! Ali nema ni svega onog drugog kada ljubav mine. Nema zalupljenih vrata, napisanih oproštajnih pisama, razvoda, pas mater i sl. Miran razlaz…bilo mi je lijepo, bilo mi je drago, ne bih više, nemojmo više etc etc. Je li to ljubav s predumišljajem? Daješ se onoliko koliko misliš da treba i da je dovoljno! Jer nitko ne zaslužuje, ne više, već…. Nada! Niente! Zero! Kakav je život s tim? Dobar! U ovim godinama zadovoljan si dobrim. Čak i ne znam što bih s odličnim jebačem? Kuharom? Tipom koji me želi voditi na putovanja po svijetu, npr Kubu? Postoji li uopće stvorenje s kojim bih htjela biti dulje od sedam dana? Davno već mi je jasno da bih željela imati nekog svog…neko biće s kojim se razumijem, s kojim mogu pričati priče, ne radi priče već istinski. Voljela bih se i maziti od vremena do vremena. To uključuje i seks i buđenje uz nekog. Ali…ali…kada i koliko mi paše! Kako uskladiti sve te svoje potrebe i želje s nečijim tuđim? Teško. Svi mi funkcioniramo na način da volimo ugađati sebi. Uglavnom tako i funkcioniramo da smo sebi prvi i jedini! Djecu apstrahiram jer uglavnom su u ovim godinama negdje drugdje! Tko ostaje osim nas? Mi sami! Svatko gleda sebe i svoje porebe…pa kad mu se ide u kino, zove nekog. Pa kad mu se pije kava zove nekog. Pa kad mu se ide u šetnju ili na ples…zove. Neki pišu pjesme pa tako zovu i prizivlju? Neki crtaju i glume dvorske lude, pa prizivlju? Neki naprosto šute i skrivaju se misleći kako je neisticanje nazanimljivije? Svi mi funkcioniramo kad mi osjetimo poriv za nešto! Ok, ponekad i nas zovu i traže i pitaju nekaj. Dobro je kad se to poklopi i s našim interesom i voljom, ali često je drugačije. Često druga srana nema potrebu niti želju kao mi…za ništa od toga kaj npr mene zanima i veseli? Tko je važniji? Mi ili oni? Jasno je tko! I sad se opet vraćam na ljubav. Što je ljubav? Traženje naših interesa i sebe samih u drugima! Ako nam se to u velikom postotku posreći i nalazimo, sretni smo i dešava se ljubav! No, kako to obično biva u ljudskim odnosima, najprije primjećujemo kompatibilnosti a onda post festum izranjaju različitosti. Pa one rastu, pa one prerastu nas same! Razlaz. A ja sam odlučila razići se i prije susreta! Dakle, mogu biti s nekim tko ne ište ljubav, tko nije priljepak i ne traži simbiozu. Volim svoje interese, sklonosti…volim svoj život i teško da ga želim i mogu mijenjati! Mogu li prihvatiti nekog sličnog? Mogu. S vremena na vrijem! Predzadnji zajeb je bio u tome što, kad sam srela jednog takvog s kojim sam imala puno zajedničkog pomislila kako bi to moglo biti to the end? A nije. Više niti to ne mislim, što ne znači da se nisam opet zajebala i pomislila kako bi bilo lijepo imati nekog…takvog? Zato više ne planiram dulje od dan ili tjedan, ali zato si taj dan ili tjedan posve isplaniram i uživam (ili patim, jer godine donose sve više patnje a manje gušta) u svakom trenutku! Ta organizacija lijepih dana i sadržaja gotovo da mi je postala opsesija. Nije mi više gotovo niti važno s kim već što? Iako ovo što normalno uključuje s kim, jer ne može biti bilo tko! No, sve u svemu, sve je pase, starost je pokucala na vrata i sve sam tiša, sve manje želim, mogu a i činim! Čovjek se nekako pomiri sa svime i sa sobom!

nedjelja ujutro, pravo vrijeme za ovakvu priču! svježe je...konačno mi mozak radi! a možda je bolje kad je na off?

ova priča napisana je prije cca godine dana! danas je aktualiziram jer je nakon što sam ju pročitala, aktualnija nego li tada kad je pisana.

a možda me na nju potaknuo oliver (nije dragojević) svojom pričom na blogu! drago mi je kad se na blogu pojave ljudi koji imaju što reći...sebi ili drugima?

čak mi i fly-eve slike pašu jutros! jer, govore puno o...suprotnosti života i svega što nas okružuje! kako bismo spoznali svjetlo da nije tame, radost bez tuge i boli?

a tina...eh tina je vrh bila cijeli život...jednako aktivna u mladosti pa tako i u ostamdesetim svog života! neki ljudi imaju taj elan (kao naša đusi npr) cijeli život. njoj se posrećilo. svaki čovjek je (ili bi trebao biti) sretan kad vidi tuđu sreću! normalno, želeći svoju, jer ipak smo sebi na prvom mjestu! kad odu svi...ostajemo mi!

btw lovorov listu, napisao si krasan zapis...pa ti ga ovdje tako komentiram!

jutro saro~tero lijepo mi je sve to napisano, a za ljubav je šteta da nije ono što svaki od nas misli da je :-)

zašto ljudi ovdje odavno već ne razgovaraju već uglavnom ili etiketiraju druge ili razgovaraju sami sa sobom (neovisno jel su sami ili u društvu) ne znam? znam da nekoć nije bilo tako...i znam da smo svi željni razgovora a ne monologa! pa ipak, upravo nas monolozi sve više okružuju. ako već ne sami, a ono sami u..... dvoje, u društvu, s djecom...nerazumijevanje nam je imanentno. tu i tamo zablista ili zaiskri neki duh...prijateljstva, ljubavi, sreće!

eto, jučer sam npr svjedočila jednoj takvoj šetnji i kavi...ja i frendica smo to već 50 godina...a jučer bje jedan od rijetkih dana kada smo bile bliske...kada smo osjećale da smo tu...bliske, blizu...da se razumijemo bez obzira na različitosti! pa zar je trebalo proći 50 godina da bismo živjele takav trenutak? život se uglavnom sastoji od nerazumijevanja, prijevara (ne mislim na one sexualne)...i koji je smisao živjeti takav život? hiniti nešto drugo, nekog drugog?

dobro je da imam blog, jer dugo već s nikim ne razgovaram...iako puno razgovaram, ali...ali...pitanje je zašto još nalazim razloga za to? i zašto tugujem što je tako a nije drugačije? čisto ljudski, a tek potom...ljubavnički, prijateljski. o poslovnom neću. toga je bilo previše u prvih 50 godina života. nevjerojatno koliko se brzo "oporavimo" od tih nekih prevažnih stvari u životu kao što je posao? mi žene puno prije nego li muškarci. znam neke kretene koji i u 70-tim jednako rade od jutra do mraka....jer ne znaju što bi sa sobom! ni ja ne znam što bih sa sobom, uglavnom veći dio dana. a ona ipak nađem neki smisao...u kuhanju npr...pa šetnji...pa nekom dobrom filmu...nastojim ipak daj dan učinit dobrim i raznovrsnim! ne blejim u tv ne gledajući, ne radim ništa (ill uglavnom) što je ispiranje mozga, blank...ali da s vremena na vrijeme meditiram i duboko dišem kako bih izbacila negativne emocije, da! treba organizam stalno čistiti jer ga stalno mozak puni nepotrebnim sadržajma koje upijamo uz put! nesvjesno...ili svjesno.

mislim, da joj postoji definicija bilo bi jako puno razočaranih, ovako ipak svi možemo povremeno uživati u trenutcima zabluda o ispunjenim očekivanjima :-)

ljudi nisu niti svjesni, da zastanu na trenutak sami sa sobom (bez tv, bez radia, bez kompa, bez...) koliko bi bili u panici i ne bi znali kako bi uopće živjeli sa tim tj bez svega toga. dobro je da s godinama svi ti suvišni sadržaji počnu otpadati ko uvelo lišće..i ostaneš ko ono stablo, ogoljelih grana ali s korijenom duboko u zemlji! strašan je to osjećaj, ali uglavnom dobar! osim ponekad kad kiša zarominja. a i poneka oluja. ali, kad si gol nemaš kaj izgubiti! osim kad te jednog dana skrši i naprosto se prevališ. a do tada skupljaš sve i sva kako bi zaboravio, kako bi prebrodio, kako bi bio ne bivajući...o kako je pomalo smješna ta igra u kojoj svakako gubiš. jedino je pitanje kada i na koji način.

ups...sada ugledah tebe lovoru! malo sam se jutros prostrla...krasno nedjeljno mirno i tiho jutro, okupano kišom i začinjeno suncem! da, lijepo je sresti čovjeka i biti čovjekom...s vremena na vrijeme. ma koliko bolno to bilo!

još jedan ups...dođosmo do 13.

:-)

Konačno da čujem nekaj pametno...Biden odustaje!