HIPOKRIZIJA

(svijest)

Jesi li primijetio da sam odšutjela datum naša četiri mjeseca od prvog susreta? Nije da se nisam sjetila, ali nisam tebe podsjetila. I meni to više nije važno, kao ni tebi. Napredujemo u nevažnosti i jedan i drugi.
Jesi li primijetio da više ne šaljemo poruke i ne zovemo, iako ne spavaš više do podne i budan si već u osam sati zbog majstora? Jel ti „dragana“ nadomještava moje poruke u sitne sate, onako prijateljske? Meni moj prijatelj donekle, jer s njim pijem kavu i pričam skoro pa svakih par dana. Surogati ljubavi! Zar nam je to dovoljno nakon tolike naše ljubavi? Očito tebi jest. Tebe nema. Ne znam gdje si, iako znam da bauljaš između majstora i posla. Ne tražiš me, iako me trebaš, kažeš?
Jesi li primijetio da smo sve manje zajedno bilo kako, pače, nikako!
A reče koliko jučer da me trebaš?
I ja trebam tebe, ali ne kao misao da znam da postojiš, nepostojeći! Trebam tvoj dodir, tvoj pogled i dubinu tvojih plavih očiju koje skrivaš iza očalica. Trebam zagrljaj i poljubac. Tvoje riječi utjehe i ohrabrenja. Trebam našu priču, naše sate, naše dane! Tko ih je ukrao?
Nema ničega od toga?
Jesi li primijetio da sam sve tiša i utihnula? Jer, neću se više ja boriti za tebe i nas. A ti niti znaš kako niti hoćeš. Znam, pedeset godina nisi i ne znaš kako. Ja sam ti pokušala pokazati, ja sam činila umjesto tebe misleći kako ćeš vidjeti, osjetiti, znati…što i kako?
Jesi li primijetio kako odlazimo? I što si učinio da onaj naš smijeh koji toliko često spominješ, vratiš? Bar na trenutke! Ti koji si me molio da te naučim kako voljeti, jer si me zavolio. Ti koji si želio biti i molio me da budemo, da ne odlazim, a onda ti odlaziš svaki dan, nedolazeći. Ti koji si odustao od nas a da nisi niti pokušao? Jesi li? Koliko? Kako? Jel se ponekad pitaš što si činio da nas bude, osim što si me volio? Da bi ljubav stanovala ovdje, treba joj pružiti dom, utočište i svaki dan je ponovo i iznova njegovati.
Jesi i primijetio da ne stvaraš nikakve više prilike za bilo što, a kamoli smijeh?
Jesi li primijetio da je prošlo tjedan dana od zadnje moje mail poruke, na koju si odgovorio tek tri sata nakon primitka, kad je već bilo kasno za moj prijedlog iz maila?
Jesi li primijetio da više ne smišljam i predlažem naša druženja…izlete, izlaske, događaje?
Jesi li primijetio da više skoro o ničem ne pričamo osim o našim problemima (susreti i bivanja) ali ne dajemo rješenja, jer ti nisi u stanju ništa učiniti da bude drugačije, barem do sada?
Jesi li primijetio svo ovo vrijeme moje sitne znakove pažnje prema tebi? Slušam te, gledam, čujem! Kada si me zadnji put pitao, kako sam, što radim i kako ispunjavam svoje puste dane?
Kada si mi zadnji put donio cvijet, a znaš koliko mi to znači? Kupila sam si i ovaj tjedan buket prekrasnih ruža, neka ih. Sreća je u malim stvarima, jer velike se ne događaju više.
Ali, kada i ako izostanu i male, a velikih nema, čega ima?
Jesi li primijetio da si ti mene naučio kako da te ne zovem, ne tražim, ne budem, kako da te ignoriram? Ja tebe nisam ničemu naučila, jer ti si i dalje sam sebi dovoljan. Jedino što sada nisi manjkav takav kakav si bio cijeli život i kad sam te srela, jer imaš ljubav, voliš me. To što ti je dovoljna misao i neka pusta želja, a to si ti, moram i ja to prihvatiti.
Tebi je to dovoljno, shvatila sam to.
Ne, nisi primijetio! Ja jesam. Avaj, koja korist od mog primjećivanja?
Ovakvim tempom i načinom, postat ćemo znanci koji povremeno popiju kavu i pričaju o vremenu, politici i ostalim tricama i kučinama.
Ovih dana sam se slučajno vratila nekim svojim zapisima od prije 20 godina! Tako su aktulani, objavit ću ih ovih dana…tek toliko da podsjetim sebe što se zbivalo u mojoj glavi, umu ali i duši prije 20 let.
Danas mi je posve jasno zašto je i 20 godina nakon isto! Zato što sam ja ista, žena koja je u stanju boriti se i ginuti za „pravu stvar“ a to je ljubav prema bližnjem, i partneru, kad se dogodi. Nikad se nitko nije tako borio za mene!
Da malo parafraziram i citiram Tina;
„…moj pesimizam nije pesimizam nemoćnika, već pesimizam moćnika i mogućnika…takve uzvisine duha s kojih misao dodiruje zvijezde.“
„…Patnja proizlazi iz nezadovoljene žeđi (a ja ludi žeđač u mahnitom hodu) za saznanjem, što je samo druga metafora za „grabežljivost mozga“ tj. težnja za apsolutnim. Ali, apsolutno ne postoji, i rezultat traženja jest osjećaj uzaludnosti i uzroka boli. Odakle dolazi patnja nego iz traženja. Postojati znači biti žedan. Ponekad za svjetlost moraš riskirati mrak..:“
“…jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt…“
Moram izgubiti naivnost i razočaranje u ljude!
Na koncu, ne znam da li da se tješim il da strepim? Vrijeme će pokazati da li je stvarna prepreka bio tvoj posao ili je ipak stvar do tebe?


(Iako sam rekla da ovo moje obraćanje tebi neću objaviti jer sam ti sve to pročitala, ipak hoću! Da ostane traga tome što sam sve rekla i primijetila. Da me podsjeća na moje primjećivanje i pokušaje promjene. Jer, u pravu je Borges kada kaže da ono što doživi jedan čovjek, doživljavaju svi ljudi.
Pa tako će možda i ovo moje lamentiranje nekome poslužiti da razbistri svoje misli, svoju vezu…možda će neke ljude potaknuti ne samo na razmišljanje, već i na činjenje? Ako i jedna veza bude spašena od propasti povodom ovog zapisa, ja sam ipak sretna žena).

Posljednje zapise u toj „crnoj knjizi“ (rokovniku) zapisala sam 2008.g. a vodila sam ih svakodnevno od 2004.g. Nakon te 2008. prestala sam pisati tamo, a počela još 2007.g. pisati ovdje na blogu! No, i dalje sam nastavila jednom godišnje nešto zapisati, pa je tako zadnji zapis zapisan u rokovniku datiran 15.10.2012.g.

Dotični zapis je bio prvenstveno osvrt na jednu kćer (s kojom i danas, više od 20 godina nakon) imam problem u komunikaciji tj ne komuniciramo?
Tada sam zapisala “…..tada sam još imala iluzije da će biti drugačije. Osim kako ste, što ima…nemam što s njima a niti bilo kim podijeilti. Jer oni nemaju samnom. U svom srcu ja sam sama i osamljena“

standardno društvo, čagica u Vintage! a glede svijesti, ostala sam malo iznenađena sobom prije 20 let i onime što sam pisala u taj "dnevnik rokovnik"! neka promišljanja i ono što sam čitala i zapisivala, objavit ću ovih dana...nekako me čudi da sam tada bila ta, jer danas sam još više "ta". no, jednako sam ja i ova cura kaj pleše, smije se još uvijek jako dobro zgleda...ali i promišlja! kak bi rekli muški, jebiga, obdarena sam!

eh da, primijetila sam da ponoć samo što nije! o čaj je tu, valja poći sad! sutra smo opet MI!

A možda netko i meni pomogne svojim savjetom nakon što ovo pročita? Uvijek volim čuti što drugi ljudi misle...jer uvijek je dobro dok ljudi misle! L.n.

nema tebi pomoći...

Nemam ti ja savjeta, ja sam u deep shitu, da sam znala izbjeći, izbjegla bih.
A boli me u pič mač.
Od sad na dalje, nema besplatne vožnjice, sve se plaća.

odustani od njega, nije te zasluzio :(

slažem se đuro! kao ni nikom od nas. jer, kao što reče uvaženi psiho gabor mato, nitko od nas (ili jako mali dio ljudi) ne može se nositi u životu sa činjenicom da veći dio života moramo biti netko drugi nego li tko i što jesmo? pa tako, još od malena, roditelji očekuju od nas da smo mirni, dobri, ovakvi, onakvi, pa potom društvo očekuje od nas...pa parnter očekuje od nas...rijetko tko se susretne sa sobom i bude to što je. ali, ja pomoć nisam niti tražila, iako je stalno tražim u drugom čovjeku (partneru) da zacijelim svoje rane još iz djetinjstva i s nekim dijeleći to, prerastem ih!

đusi, tnx svejedno! i znaš kaj, ja sam znala kako i koliko će to opet boljeti, pa opet nisam izbjegla. jer, ljubav je vrijedna svake patnje!

btw confes, nije sve tako kako se čini! btw čovjek dok je ovo čitao što sam mu napisala, plakao je...naprosto, imamo neriješeni problem koji nam stoji ozbiljno na putu i rješavamo ga. ja sam malo nestrpljiva, on je na izmaku snaga jer mora to što mora...i tak...bumo valjda izdržali? još malo i bit će ta patnja iza nas? nadam se da ćemo izdržati i preživjeti ne samo mi, već i ta naša ljubav?

tekst možda djeluje grubo, ali pun je ljubavi i želje za boljim. ali, istina je neumoljiva, iako često nerado se čuje. ona oslobađa. ljutnja također. nije dobro kad se ljutnja nakupi u bijes. ovog jutra, oslobođena od svega nekako sam dobro....mirno! noć je bila loša. sve što mogu i jedino što mogu danas napravit, napravit ću! fini ručak sebi i svom dragom. ostalo će biti otaljavanje ali i to je život, kaj ne pit (i to je amerika)?

i jebeš cvijeće...toliko puta si me učinio sretnom! bile su to neke borovnice, brusnice, kiki riki, neki dan kesteni...uvijek dođeš s nečim u ruci! a ljubav je u tebi...ne zaboravljam to. znamo nas dvoje što nas grije. a i što nas hladi...tak da...struji zrak stalno između nas...još uvijek. znam, toplo-hladno nije baš neki izbor, ali...ustabilit ćemo se! evo npr, ja ću ostaviti 13. komentar...tko ga jebe, nek stoji baš takav 13.

i da, drži se kekin, curo! jebem ja ovu mafijašku državu koju plaćam!

Volim vaše tekstove i rado vas čitam.
Vi ste snažna žena u svakom pogledu. Budite uvijek ono što jeste. I borite se, kako ste se i do sad borili, za ljubav, za zadovoljstvo, za osobe do kojih vam je stalo u životu, i koji vam znače najviše na svijetu....
Šaljem vam svoj zagrljaj, svoj osmijeh, i podršku :-))

hvala barbarela! drago mi je da ima ljudi kojima, baš ovako kako reče Borges, je čitanje tuđih opažanja i iskustava dobrodošlo!

btw ljubavničke ružice su danas stigle!
https://i.postimg.cc/MT8mzjZZ/1734189162204.jpg
kao i buteljka frenč vina (uz finu crvenu pastrvu s povrćem...mljac! i puno zagrljaja, ljubavi i divote! ponekad ipak nije loše reći (ili napisati) što želimo, što nas smeta...dapače, komunikacija je jedna od najvažnijih stvari u svakoj vezi....razgovor o problemima umjesto guranje pod tepih! a volja da se čovjek promijeni tj da postane bolji je napredak u svakoj vezi. jer, bitno je što smo i tko smo zajedno...da rastemo zajedno! na koncu, na dejting sajtu smo kaj ne! pa kud puklo da puklo...

Drugi prte za sobom teške kovčege
i sanduke; ali moja je prtljaga
lakša od paunova perca i sunčane
zrake. Ja nemam ni zlata ni
srebra, ni pokućstva ni posuđa
ni rublja u pletenim košarama
ili izrezanim škrinjama.
Ali moj je Bol, taj mjehur
od sapunice, tako gust i težak da
nema tezulje na kojoj bih ga
mogao vagati. Ali moj je Očaj
tako masivan da bi mogao
potopiti najčvršću lađu; pa
opet valja putovati.


(T..U...