HIPOKRIZIJA

livada

ja u trenutku

si me ljubio ovih dana! Toliko puta mi reče: volim te! I uzvratih svaki put. Koja je to ljubav? Nedoživljena, neproživljena! Sretala sam mnoge ljude, neke voljela...ali nitko me nikad nije volio kao ti. Imam dovoljno godina da mogu reći da se ne sjećam da sam ja ikog voljela više no tebe? Možda drugačije.

I tako dan za danom, dok kupujemo na tržnici i dogovaramo što i kako, ti si najbolji na svijetu. I dok odemo nekamo na neki izlet, ti si jedini koji brine o svemu, od dekice na travi do ručka. Benzin nikad nije bio niti kao pitanje. Rijetko pristaneš na fifti fifti, ali ponekad ja inzistiram. Kažeš, ti skuhaj, ja ću namirnice. Donijeti, odnijeti...sve ćeš ti. Ni treći kat nije problem. To ti je jedina mana. Moj četvrti s liftom izgledniji je za pod stare dane. To sam ti i ponudila! Pristao si na tu priču, ali kasnije.

Pa odemo na obronke Ivanščice, Petihrast sa mahovinom i dekicom...i nas dvoje! Otkrivamo neka nova mjesta, samo naša. Trakošćan smo onako, mimohodno ostavili za neki drugi put. Glupo je otić iz grada u kojem vrvi u Maksimiru i na Sljemenu, a onda utrčat u gungulu. Pametno smo samo produžili. Općenito, toliko toga volimo isto, toliko toga ne želimo isto. Ponekad se pitam, jesmo li brat i sestra? A nismo, jer brat i sestra se ne dodiruju kao mi. Ne ljube se dan i noć, s večeri prije sna, jutrom nakon. U zagrljaju, obgrliš me. Rekoh ti i danas, i jučer...i toliko dana prije, ti si moj oktopus!

Obožavam bit u zagrljaju svog muškarca. Moćan si, onako visok i prav, baš za mene. I što reći još? Dok se mazimo, grlimo, ljubimo...ne odvajajući se danima, krenemo nešto i radit! I onda opet sklad...jedan zamisli, drugi učini. Jedan krene, drugi ga slijedi. Nažalost, ja sam sve više „nadzorni organ” jer sve manje fizički mogu. Ali, spojile su nas intelektualne mogućnosti a ne fizičke. One su nas otpeljale na „stranputicu” i najezdu, duha na put, kak reče Hadrijan i Margarit, knjiga u kojoj je fenomenalno prikazana ljubav i ta igra puti!

Mogla bih povikati kao M. Delić: „Ljudi moji, je li to moguće?” Tko će mi odgovorit, osim tebe, osim mene!

Ako smo ostavili iza sebe one scile i haribde (uskoro ćemo to znati posve), živjet ćemo vječno. Namjerno sam izostavila upitnik, jer vjerujem da jesi. Da jesmo. Zajedno ćemo promijeniti svijet, jer već jesmo. I nije da više to moram reći nekom ili na glas, znam da me čuješ, znaš da te čujem. Tvoj pogled, to tvoje plavo duboko oko, tako kako me gledaš, tako kako me ljubiš...mogu sutra umrijeti!

Ionako ćemo umrijeti, nadam se ne uskoro, zato valjda i živimo tako, svaki dan, svaki naš dan. Ništa više nije važno osim tebe, osim nas. Razum opominje, jer tako obično se vole ovi klinci od dvadesetikoje, ali, mi se upravo razumom volimo. Može nam bit, pa i jest. Samo sam to zapisala, ne da bih pamtila, jer svaka moja sinapsa pamti, svaki moj atom poznaje i prepoznaje jedino tebe. Pamtim kako ne bih zaboravila, danas, sutra u zagrljaju nekog Alzheimera? Osim toga, volim čitati o svojom ljubavi, post festum. Kada mine, kak veli Proust, žive duže i od tih duša...

Ovo mjesto (blog) je postalo opskurno mjesto (znam da ne znate, ali pročitajte si značenje) puno zavidnika, ljubomorka, polupismenih koji su u većini, pa onda pametnu manjinu teroriziraju svojim besmislenim tiradama koje nisu niti za čitanje a kamoli za komentiranje? Svi prezreni koje mori čežnja, želja...usudite se upotrijebiti duh?! Naprosto, produžite dalje od mene.

I da, nek vam utjeha bude da se pravim važna, da izmišljam i fingiram...ali...ali...negdje u prikrajku svoga mozga znate da je sve što jesam i što ću bit, istina! Moja, ali ne i vaša. Laži ostavljam vama, nisu vrijedne mog vremena i zapisa!

Svi vi kojima je ad hominem rasprava jedino kaj znate, uz uporabu Argumentum ad baculum (vrsta pseudoargumenta) ostanite van ovog mog bloga, daleko vam kuća bila! Probajte, nije teško me zaobići, dapače, vrlo lako! Moj svemir i vaš su različite planete koje nisu čak niti u istoj galaksiji. Tu čak niti ljubav ne može pomoći?


A svi ostali ljudi željni ljubavi i života, pametne ljudske besjede, rasprave, dobro ste mi došli i još vas bolje našla. Volite i živite, želim vam svu vašu sreću, ma što to bilo.

I da, zaboravih reći, ovo je tako općenito i potrebno baš na ovom mjestu. „Mudrost i obrazovanje je stvar duha, a ne stvar slučajne okoline” (T.M.)

P.S.
Toliko puta si mi rekao da si me razočarao, ja sam te opovrgla! No, danas, post festum ne mogu ne pitati se:

„Može li žena voljeti muškarca kojeg više ne poštuje? Koliko je ljubavnih priča završilo poput moje nakon godina trajanja, u jednoj noći, zato jer je žena odjednom vidjela muškarca onakvim kakav stvarno jest?”
Muškarci ne vole nužno one koje poštuju, a kod žena je obrnuto. One poštuju samo one koje vole!" („Djevojke iz Riyada”)


Link
Solomon Burke - Together We Light Up The World

ZAHVATITE VODU,

I MJESEC JE U VAŠIM RUKAMA;

DODIRNITE CVIJEĆE,

I VAŠA ODORA ĆE MIRISATI NJIME...

lijepo je čitati da nekome "ide"..(y)

:)) i ok
ti si zagrabila naširoko, "mijenjali smo i mijenjamo svijet"

ali svoje svjetove vrlo vjerojatno jeste
i to se računa

a one vanjske, jedino ak računaš na leptirov efekt :)

i zapravo jedinu takvu ljubav i računam pod ljubav

onu koja mi mijenja svijet, na momente i svijest, pa ono što je bilo onda, tek u zamišljaju,.. gle čuda postoji..

problem je kaj smo najčešće ili u prošlosti ili u budućnosti...sreću shvatimo after, tračak svijetl i osvjetljenje sreće ...da je eto to sada to, i istovremeno savršeno...tek naziremo

:)) Đus

drži se,
i čačkaj po sebi, kaj drugo? da, zašto tako, koji dio je aktiviran u tebi..itd
kad si sve razjasniš znat ćeš i biti ćeš mirnija, jer imala si strast
a ni jedna strast se ne zaboravlja

hvala wasy na ovom krasnom haiku...ili kaj već? drago mi je da se razmemo, protoku vremena uprkos!

hm...čitam đusi i točno znam kak ti je. toliko puta mi je bilo tako. jer ljubav uzvisi ali onda kad krenu razlike, neslaganja, a osobito ljubav na daljinu, ostaje samo bol!

Sara, želim ti da to što duže traje, moje je trajalo i trajalo, unatoč tome što sam bila svjesna da ne može potrajati, ali...ne slušaj mene, ja sam rođeni pesimista. Ti si sjajna, pa tako nek' ti i bude, sjajno!

nedugo sam čitala kako ta ljubav boli i da to nije samo umišljaj? vele da se u mozgu stvara nedostatak dopamina, kao neka ovisnost o drogi, alkoholu da je isti efekat i kad naprasno prestane ljubav, tijelo pati, bori se i treba mu vremena da to preboli. prvotno kad sam to čitala, mislila sam da pretjeruju...a onda sam nakon jedne takve trpeži počela čitati i slušati sadhgurua i mogu ti reći da sam shvaćala...dan za danom. i naprosto si treba dati vremena, prigrliti sebe takvu ranjenu, oscjeljivati se svaki dan...plakati...puštati da to oteče. i ode, vjeruj mi. normalno, stalno se vraćamo na tu ugodu, stalno se sjetimo kako je lijepo biti voljen i voljeti...i onda još više patimo, ali takav je put oporavka...bolan i dugotrajan. proći će jer sve prolazi...i bit ćeš dobro...meni je pomoglo što sam svaki dan pisala ili tu ili u tekicu...kažu da to pomaže. ispisala sam stranice i stranice...a onda opet čitala to kaj sam pisala..probaj? ako n ećeš otvarati svoj blog, uvijek možeš kod mene žvrljati na tu temu, nikad mi dosta razgovora i rasprava o ljudskoj sreći, ljubavi, patnji

eh, đusi, sjajno je ovo...ali i mi svaki dan (iako smo jedno od drugog udaljeni jedva kilometar dva) imamo neki prijiepor? pa malo malo pa se posvadimo, zaiskri...on nešto zajebe (ima tu profesiju koja vuče neke poroke), a ja sam nestrpljiva..i hoću sve. a onda se opet nađemo jer se volimo i nemremo jedno bez drugog (a i zašto bi) i tak...sad smo nakon devet mjeseci već u mirnijim vodama, ali znaš kaj, svaki dan to može otić u honduras?

donči, baš sam đusiki rekla kak to meni svaki dan "ide"...pa stane! znaš i sama kak je ljubav i trud. često moraš preći preko svog ega, svog nekog principa, svoje neke gluposti...a tek tuđe? eh, lakše je okrenuti se na peti i otići

i znaš kaj još, donči..znaš onu desanke maksimović....ne znam dal da ju želim il ne želim...i ljubav je lepa samo dok se čeka. nije baš da je tako, ali ponekad poželim, kak smo i moj dragi i ja rekli....bilo bi mi lakše da te ne volim (fosili)

u stvari, trebali bi svi češće ovdje raspravljati ili naprosto razgovarati na temu veza...onih pretpostavljenih ili onih postojećih? svi imamo neke dileme, trileme i poneki ofsajd...poneku enigmu...poneku dilemu...ali jock, ispada da su svi ovdje happy i da nema teških dana, godina...do smrti! ha ha...da je život lak, netko bi ga valjda i preživio :)

odoh curke!

i da, sindrom iskrica bloga...svi (većina) voli pisati o drugima ali o sebi, jok? treba najprije krenuti od sebe, podastrijeti sebe a tek onda mlatiti tuđim koprivama! odoh

đusi, žal mi je kaj si obrisala onaj svoj komentar tu na blogu, ali razumijem te...neki ljudi o drugima sude po sebi, a nikako da skuže da su oni zemlja, a ti nebo! drži se đusi

Evo opet, ako želiš, izbriš, komentirala u 13:45 po Zagrebačkom vremenu

''''Hoćeš - nećeš, sve što piše i o čemu pišeš, uspoređujem samnom.

Nažalost, ja nisam imala toliko vremena, i sada sumiram bilancu, nakon 2.4 godine.

Za mene je kraj. Ne vjerujem da ću ikada više u životu ljubiti i voliti toliko.

Gledam ljude mojih godina, te muškarce, pa kako se to uopce može uspoređivati.
Ne može - nikada.

Možda ću jednog dana reći, ma koja budala (ja) i koji bolesni kreten (on), ali za sada je još uvijek, moja neprežaljena najveća ljubav, s kojom sam se srela u pogrešno vrijeme.

Znaš, mislim si, jel' bi radije da ga nikad nisam srela, uštedila bih ovu bol, možda čak i bolest, ali ne...pa ja sam živjela, plakala, osjećala tih 2.4 godine, koliko god sve rezultiralo nulom, kraj, The End.

Ali ostala su mi sjećanja, ne tako davna i Edinburgh, dva put. Još me i sada probode bol i svega se tako živo u sjećam, a objektivno znam da je od početka bilo osuđeno na kraj, al' jbg, morala sam to isprobati i doživjeti.

Ne događa se tako često da se sretneš s narcisom i da tako kliknete.

Ali razum pobjeđuje. Ima dana kad se probudim s boli, kao danas, a ima dana kad je čisto podnošljivo.

Jedino što znam da je postavio visoke kriterije za mene i da nitko do kraja mog života, ne može biti takav kao on (pa eto i njega sam srela na kraju svog života), s tim vitkim dječačkim tijelom, bijele kože, s tom inteligencijom.

Nadam se da mi neće tako biti stalno, grozno, nepodnošljivo, da će polagano početi blijediti uspomene i da će ostati samo sjećanje na bol.

Ne znam, za sada peče kao živa rana.

đusi, drago mi je da si vratila komentar! on govori o tvom promišljanju, tvom životu i ne pada mi na pamet bilo kome dijeliti lekcije osobito ženi tvog životnog iskustva! ti si "bard" života samog i stoga moj naklon! ova pjesma gore jednoć davno nas je spojila i otada traje ovo naše druženje...i neka traje!

btw ovaj citat iz knjige "Djevojske iz Riyada" dala mi je mislit...i to ne prvi put? zanimljiva je ta razlika između muškarca i žene glede ljubavi i poštivanja!

u stvari, toliko ima zanimljivih tema u odnosima ljudi, osobito muškaraca i žena, ali zanimljivo, na ovoj dejting sajtu gotovo je nemoguće dobiti "razgovore ugodne" na tu temu? svi skrivaju svoja mišljenja, opažanja ko zmija noge (zanimljiva uzrečica isto), jer lakše je trkeljati bilo što nego li smisleno i suvislo pisati...pa makar i o sebi? kakogod, bilo mi je danas čitati...makar sebe! odoh, treći put!

primjećujem da je tastatura novog lapa puno mekša od stare i stoga i povremeni tipfeleri...očito su mi prsti prebrzi, a mozak sporiji...ili obrnuto, nije bitno, ali primjećujem!

Da, Solomon Burke, hvala na dobroj muzici, tada mi nista nije bilo bolje od ovoga.
Nikad mi ga dosta slusati.

I ova mu je dobra, stvarno:

https://www.youtube.com/watch?v=mEu8DrO9PbY

wow...je dobra je, zaboravih skoro na nju! dobro ti jutro, ženo s druge strane atlantika! a gleč...jutrom iako tako daleko (i duhom i tijelom) i ti i ja izazivamo buru na blogu...ha ha! tak je to kad ljudi nemaju svoje živote pa stalno čačkaju po tuđim? al, meni se čini da je ipak važeća ona...za dobrim se konjem praši! ovaj bbmujsa nemre prežalit kaj sam ga odbila i kaj sam ga blokirala! no, tipično za muškarca...uvrijeđena veličina. ali neka, barem čovjek ima kaj čitati na blogu...a dokaz da čovjek nije ništa razumio je upravo to što je citirao traktate (une i mene) iz kojih je sve jasno i razvidno...ali...ali...mea culpa non est.

a vidim neke (krelec) smeta moj vokabular? a što ćeš, načitana sam, bogat mi rječnik...zato i imam posla s pametnim čovjekom koji je "doktor" za riječi a ne s nekom šoferčinom!

kako god, gumna je uvijek bilo na blogu i kao što vidim, dobri običaji i tradicija se nastavlja! ovdje bar svatko može u svom plaćenom prostoru napisat kaj oće i nikom ništa! ali, treba i to znati i moći?

ali, jbt, morat ćete me durat još cijelih mjesec dana. naime, do tada mi pretplata...pa kom obojci a kom opanci?

btw ja pročitala i spornu "satiru" o gospođi ministarki, a odgledala i našu hr predstavu pod naslovom "gospođa ministrica" i fakat, znam o čemu se tu radi. e sad, možemo krenut u rspravu bbnešto o toj temi, pa da vidimo čiji su opanci a čiji obojci...ne znam kaj su obojci, ali idem sad pročitat?

ha ha zanimljiva priča...izreka "kom opanci a kom obojci" pa kad već citiram, volim znati kaj to je...a je, povijest svih nas i ovih prostora (ne samo srbije već i like, zagore i sl). pa kaže, cit.

"Njeno značenje u prenesenom značenju znači da neko dobije jedno, a neko drugo. Ko dobije opanke, taj je bolje prošao. Obojci su, u stvari, komad platna koji se uvijao oko noge da je zaštiti od žuljeva i od hladnoće. Opanak je bolje štitio i bio osnovna obuća u Srbiji do prve polovine XX vijeka."

dakle, moglo bi se reći da ću dobro proći ako dobijem opanke? iako nikad nikog od roda nisam imala u srbiji, možda je vrijeme da sad obujem opanke, kak bi se razlikovala od ovih novodošlih i pridošlih "građana" RH?

mentalitet dragi moji, mentalitet. bliži su mi i 90.g. (to sam i javno rekla) beogradski građani nego li naše seljačine! i danas, ovi studenti u BG su svoji, imaju kaj za reći i javno sam ih podržala...živio opanak!

odoh, kako se uvijek napričam u svom društvu! obožavam pričat s pametnim ljudima! a sad se idem i poosrat u to ime!

današnji dan ću pamtiti po dvije najbolje stvari u mom životu!

prva je najbolji krumpir gulaš koji sam jela u životu! ne ćoravi, već onaj s mesom. bio je baš niti prerijedak, niti pregust...taman kakav volim. rijetko ga kuham (i ovaj put nisam samo ja bila razlogom već za dvoje), ali danas sam polizala prste!

druga, ali u stvari prva najbolja stvar u mom životu je to kaj sam odgojila dvije prekrasne kćeri (gotovo posve sama), od kojih je jedna upravo na današnji dan postala doktorica znanosti prije osam godina! i ova druga je uspješna managerica vani u jednoj svjetskoj firmi u svjetskoj metropoli!

evo, podsjetio me fejs na taj krasann događaj u mom životu, uživam i danas, osam godina nakon!
https://i.postimg.cc/Kz0201cB/1746634542311.jpg

ja nisam bog zna kaj postigla u životu, dapače, nezadovoljna sam svojim postignućima, ali sam se trudila cijeli život, da ono što sam radila, radim najbolje! ali sam zato odgojila dva prekrasna čovjeka-žene i ponosna sam na to! tak je s nama "gospođama ministarkama" imamo nekaj iza sebe! moš imat koliko hoćeš muževa, moš imat parntera, ali odgojiti i podići dva čovjeka, najveće je postignuće koje se pamti! kako sam uz sve to uspjela i voljeti, nemam pojma? ali jesam. i danas kad se osvrnem, imam kaj za vidjeti! djeca me i danas poštuju i nas tri smo priča za sebe uvijek bile i ostale!

podijelila sam to i na fejsu! bravo kćeri, bravo i mama!

čestitke :)

hvala dona! kroz djecu često živimo svoj neproživljeni život? ja priznajem da jesam, možda sam u tome i pretjerivala?

jutrom, ovako dok rosulja i kiša, u očekivanju odlaska frizeru, nekakva me sjeta pohodila. baš na to, što sam bila i što nisam, a htjela sam?

pa sam tako silom htjela (i mogla, uz veliku cijenu koju i danas plaćam) da moja djeca završe fakultete i uspiju (poslovno) u životu! moji roditelji mene nisu htjeli školovati, iako sam bila vunderkind. pa se onda zainatiš i kažeš sebi: e ja ću svojoj djeci......i onda ustraješ u toj nekoj svojoj fiks ideji pod svaku cijenu. a djeci uopće nije do toga...ili ne cijene, nebitno. to shvatiš tek post festum.

i tako toliko toga u životu isfuraš zbog nekih stvari i nedostataka iz djetinjstva. nevjerojatno koliko nas to djetinjstvo obilježi. tako i toliko da još u starosti odrađujemo te neke zablude, stranputice i ludosti.

volim zajebanciju, često život olako shvaćam kao šalu, a onda pak zapnem i preozbiljno odradim svašta nešto. od svega ostalo je tako malo. niti se više tako i toliko zezam niti odražđujem svašta. sve manje svega ima, primjereno godinama...npr jučer sam htjela zubaru, pa nisam. pa danas bih htjela na koncert harfistice, pa neću..petak je opet čagica...pa prosvjed...neda mi se. a opet bih. dobra je ova starost, toliko toga te štopa i sve manje hoćeš, moraš...sve manje...a čega je sve više? otpuštanja, propuštanja, zapuštanja! nije možda moj izbor, ali prihvaćam! treba prihvatiti starost i sve što s njom dolazi. koprcam se, batrgam povremeno...ne bih, bih...ali, u međuvremenu, dobro je da prođe vrijeme, mine štošta...osim eto moje želje za pisanjem? to mi je naime bila pusta želja u mladosti. htjela sam studirati novinarstvo! ali, moj pok otac, kao pravi rigidni dalmoš, rekao je, žensko odi radit nakon srednje škole, a sina će školovat na faks! i bje tako. moja silna želja za novinarstvom nije bila ispunjena jer u to doba nisi mogao studirati novinarstvo kao izvanredni student. ali, ja sam ipak upisala pravo koje me također zanimalo. kud me život odveo, nije bitno...ali, ta ljubav za pisanjem je ostala do danas. i eto me, pišem (i ne brišem) po blogu. hvala ti blože da postojiš! s kim bih ja pričala da nije tebe? odoh u dan, jer, ovdje se uvijek mogu vratit. dok se ne vratim!

a ove mušice kaj me već par dana opsjedaju, nadam se da će nestat? idem sad i sama zujat!

ajme meni, koja smo mi katolička država...na sva tri kanala isto i to više od pola sata...imamo novog papu! jbt ko franjo kad je povikao: imamo Hrvatsku...a ode HR i svijet u P.M.

kažem ja, Laudato...ali neću vas plaćati, barem ne tv za ovaj vaš proljev koji traje na javnoj tv više od pol ure?