HIPOKRIZIJA

kormorani!

njih dvoje, raširenih krila! spremaju se poletit svakog časa? ili se samo sunčaju i suše? zlaćano maksimirsko jezero, nedjelja popodne!

i nas dvoje smo izašli u šetnju...četvrto i peto jezero! kroz šumu, uvelo lišće i ogoljele grane dva starca su polako kročila kroz ostatak života! dah proljeća je virio iz svakog kutka. sva sreća, malo ljudi, tek poneki zaljubljenik u prirodu. koja krepi i oduševljava.

nas dvoje kao jedno. držimo se za ruke, volimo, ljubimo...svakim danom sve više! jer znamo, svaki je dan kao onaj posljednji. i što reći? prva kemo iza nas. dobro je, dobro smo! zajednički vikend ljubavi, pogleda, suza i obećanja...to the end! ne postavljamo na glas pitanja: zašto baš mi, zašto, zašto...ali ona odjekuju u našim glavama. zar je stvarno nekom stalno (onom gore) da dvoje ostarjelih ljudi, koji su konačno našli jedno drugo, ovo malo uživaju prije odlaska? kome smo to mi ovakvi puni ljubavi smetali? sve smo odradili...i brak...i djecu...i posao! jedino što smo ostali sebi za sebe.

ali, glupo je pitanje pa nema niti odgovora. volim te, voliš me. no to nas neće spriječiti da odeš, da odem. tko će prije? po svemu sudeći, ti! koliko još? hm...valja biti svaki dan...i bit ćemo. ko ova dva kormorana, svaki čas spremna za let! u ništavilo, u novi život...u sve što jesmo i možemo biti. ljubav je ipak jača od života, jača od smrti...jer nastavlja i kad odemo, kad nas nema...ostajemo u sjećanju nekog bića kome smo bili sve. ti meni jesi sve. i ja sam tebi sve. i bez tebe bit ćemo si sve.

slijedeća šetnja dok se proljeće razmaše.