Godot samo što nije

Brate… slušaj ovo. Znaš one moje zelene Bugatti cipele? Da, da, te. One što izgledaju kao da ih je dizajnirao lik koji nikad nije hodao, samo lebdi po showroomu. E pa ja, genijalac, odlučim ih prvi put obuti — na dejt. Prvi dejt. Prvi. Dejт.

Već tu možeš vidjeti gdje priča ide.

Krenem ja prema tramvaju, pun samopouzdanja, mislim si: “Evo me, Zagreb, gledaj me kako blistam.” A zapravo hodam kao pingvin koji je stao na Lego. I to onaj mali, oštri. Mozak mi viče: “Šta si to napravio, idiote”, a ja se pravim da je sve okej.

Dođem do stanice, i shvatim — ne, ne, ovo nije bol. Ovo je opći napad na ljudska prava mojih stopala. Cipele me režu kao da im dugujem novce. I naravno, što napravim? Umjesto da se vratim doma i obujem nešto normalno, ja idem u DM. Jer naravno da idem u DM. Gdje ćeš drugdje kad ti noge gore.

Ulazim unutra, tražim Hansaplast kao da tražim spas čovječanstva. Uzimam one najjače, one što izgledaju kao da bi mogli držati skupa i most preko Save. I onda, brate… onda tražim haustor. Bilo koji. Samo da se sakrijem i zalijepim flastere, jer ne mogu to raditi nasred Ilice kao neki performer.

Nađem jedan haustor, mračan, smrdi, ali moj je. Skidam cipele, lijepim flastere, psujem sve od Bugattija do vlastite glave. Ako me netko vidio, mislio bi da radim primopredaju droge, a ne da pokušavam preživjeti vlastitu modnu odluku.

I onda, naravno, idem na dejt. Hodam kao da gazim po jajima, ali držim se, znaš ono — muški. A u glavi samo jedno: “Nikad više.” Što je, naravno, laž. Jer ja sam taj lik. Ja ću to opet napraviti.

Lekcija? Zelene cipele su super. Ja nisam. A Hansaplast je jedini koji me taj dan volio.