vještičje kronike

preciznije 4.o5.'80.

bila sam fkt klinka, i mama me je taman taj sunčani majski dan
vodila iz vrtića na zvijezdi, doma
(gle užasa i danas se tako zove, ah da nije to Ta, omrznuta)
ali tramvaji nisu vozili, već su svi čekači tramvaja bili pošlihtani u špalir
jer očekivao se prolazak predsjednika i maršala
(jer da, bio je jedini predsjednik koji je aktivno zapovijedao i sudjelovao u nob,u)
i mahali smo mu svi, i on je nama, i sjećam se i osmjeha i njegovih naočala bez okvira
jer bio je u bijelom odijelu, i bijelom mercedesu sa otvorenim krovom
a ja sam imala svoje voljene nove opatija lakaste lohane crno bijele cipelice,
i baš sam si bila ponosna i lijepa, pa mi je bilo drago,
kaj smo si mahali ili zapravo svejedno, jer vrtićka klinka..
a onda smo sa školom još jednom išli na doček , ali jeee, nema nastave
i bili opet u špaliru, a neki mahali zastavicama, a mi neki mudrijaši gledali gdje su raspoređeni snajperi po krovovima,
duž jesenskog zrinjevca,
a onda je bila ta nedjelja, poslije 1.maja, kada je prekinut prenos utakmice na poljudu
a Miroslav Lilić je 4.svibnja ‘80. u 15:05 rekao:
"Radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, objavljuju: Umro je drug Tito”
i gle nigdje ne piše i niko ne izgovara da je to bila komunistička država, već samo partija, ali šta sad
sve su to crveni i ista bagra...
tak da je tu nedjelju, nakon te objave na tv,u i kod nas doma zavladala tišina
a Poljud je plakao, cijeli i ništ oni nisu spontano zapjevali, ma kakvi,
to su žbiri, špicli poveli, pa oš neš pjevaš i plačeš, šta ćeš
a i naši ionako uvijek težili državnoj službi
i sve je opet to naravno po naredbi, jer kamere snimaju i hrvatska te gleda, jer sve se prati i evidentira
i treba biti mudar, pa si facu pretvoriti u grčku teatarsku masku tragičara, koji se učas zapravo smije
a onda je opet bilo skroz masovno okupljanje na kolodvoru, jer Plavi vlak, ispraćaj,
a nije bio baš nešto ni sunčan dan, koliko se maglovito sjećam
a mene su priveli i još nekolicinu nas neposlušnih, neprilagođenih, glupih, ludih
a koji eto nikako pustiti suzu na kolodvoru
i šuškalo se da su njih sigurno streljali ili makar pozatvarali u samice gradiške
je to su oni kaj smo ih posle zvali “gradiščanski hrvati”
mene nisu, jer sam bila full maloljetna, al zatefterena sam negdje ziher
ko u stasijevim dosjeima, na opći užas staraca, učiteljice i cijelog razreda osnovnjaka...
a kolko ste puta vi vidli Tita?

Jutro!
Ja sam išla u subotu u rano jutro busom za Ljubljanu a onda za Vipavu u posjet svom vojaku zaručniku..daj mu Bog duši lako....i u nedjelju u mi je autobus iz Ljubljane za Zagreb kretao u 15h.
I bus je krenuo i vrlo brzo smo svi primijetili da je svuda kuda smo prolazili po gradu jako puno milicije i o tome smo i razgovarali.
Muzika je svirala na radiju nekakva čudna i u jednom trenutku je voditelj rekao"Umro je drug Tito".
Par trenutaka je bila jeziva tišina a onda su se počeli javljati jecaji..plač.Pored mene je sjedio vojnik koji je plakao...ja sam plakala i onako iskreno...baš sam bila u šoku kao da mi je umro netko ..najmiliji.
Kada smo izašli iz grada.....u nekom mjestu je bus stao..ušao je pijani muškarac koji je pjevao neku novokomponovanu veselu pjesmu.U ruci je nosio demižon u kojem sigurno nije bila voda.Nekoliko puta ga je kondukter opomenuo da se smiri a kada u tome nije uspio ..bus je stao i on i demižon su bili izbačeni van!
Kada sam stigla u Zagreb vidjelo se kako se ljudi grupiraju i razgovaraju i plaću.
Stigavši u Križevce...dočekala me prijateljica i onako veselo dotrčala do mene i nije imala poima kaj se dogodilo i meni je to bilo jako čudno tim više kaj je uvijek sve znala.To mi je za uvijek ostala enigma.
No.....voljela sam Tita kao i mnogi koji to danas ne bi priznali da im nokte vadiš.
Da....taj 04.05.1980. u 15,05 će mi zaista ostati jako urezan u sjećanje do zadnjeg detalja.

Cijeli život pokušavam biti racionalan. Niti sam plakao, nit sudjelovao u ceremonijama oko njegove smrti. Zakačio sam se i sa punicom oko toga, ali sa obrazloženjem da je glupo plakati oko smrti nekoga tko ima 88 godina. Još sam tupio da je živio više nego kvalitetan život, a bome je. Uglavnom situacija oko njega nije crno bijela. Mnoge stvari smo saznali poslije devedesetih, a do tada je bila čista lakirovka, a prijetnja ozbiljnim sankcijama spriječavala je bilo kakvu kritičku riječ.

Dragi Krelec...pa mi i pričamo o 80-toj i tom trenutku...a kaj je bilo posle...e jbg....svašta je bilo i najbolje da se bavimo onim kaj je danas jer nam jedino to more pomoći...ako uopće ima pomoći.No....ako je kolegica naš pokrenula temu onda sam evo dala svoj skromni doprinos i napisala kak je to bilo taj trenutak u mom ili našim životima..u mom je bilo tak:-)

ja sam bio 45°48′46″N 15°58′39″E s aluminijskom kapicom na glavi i gledao u nebo :)

nebili ugledao DDT a :)

Ne treba ti veličanje diktatora!