Godot samo što nije

U zadnje vrijeme, pogotovo po ovim bespućima Iskrice, stalno nalijećem na istu mantru: „Super mi je samoj/samom. Ne treba mi nitko.“ I svaki put se nasmijem, jer znam da iza tog obrambenog zida najčešće ne stoji ni tuga ni laž, nego skrivanje karata.

Da se razumijemo – biti sam nije tragedija. Kad si sam, život može biti itekako dobar. Možeš:

otići na koncert točno onda kad ti dođe,

spakirati ruksak i pobjeći na more bez plana i polaganja računa,

spavati preko cijelog kreveta,

imati svoj mir, svoj ritam i svoje male rituale,

uživati u tišini koja pripada samo tebi.

I to je dobro. To je zdravo. Samoća nije rupa koju treba krpati, to je prostor u kojem čovjek posloži svoj disk i nauči što ga veseli. Nije mi loše samom. Znam uživati u svojim izletima, u glazbi i u svojoj tišini.

Ali... ajmo prestati glumiti.

Postoji i ona druga, mala, tiha istina koju rijetko tko danas želi priznati naglas — valjda iz straha da ne ispadne slab ili, kako mi je nedavno rečeno, „očajan“. A ta istina je jednostavna: život u dvoje je bogatiji.

Ne nužno lakši. Ne nužno savršen. Ali bogatiji. Jer postoje stvari koje sam odradiš vrhunski, ali postanu brutalno dobre tek kad se dijele.
Kao kad se vratiš kući s posla i imaš kome reći: „Ajme, danas je bio lud dan.“
Kao kad navečer skinemo neku seriju ili glupi film pa se u mraku sobe cerekamo stvarima koje sami nikad ne bismo ni gledali.
Kao kad se probudiš i znaš da nisi sam u svijetu. Da postoji netko tko te vidi. Tko te čuje. Tko te razumije.
Kao onaj trenutak kad uletiš s idejom: „Ajmo večeras na neku ex-yu svirku“, a s druge strane čuješ samo: „Ajmo.“

To je dijeljenje života. Ne zato što moraš — nego zato što želiš.

I zato mi ne pada na pamet pristati na tezu da je traženje veze očaj. Očaj je nešto sasvim drugo. Očaj je glumiti da ti ništa ne treba, a visiš na dating aplikaciji. Očaj je uvjeravati sebe da je „bolje biti sam“ samo zato što je lakše tipkati u prazno nego riskirati živu kavu. Očaj je praviti se da je ljudska bliskost luksuz, a ne potreba.

Ljudi smo od krvi i mesa, a ne algoritmi. Najbolje dišemo kad smo voljeni i kad imamo s kim podijeliti taj nemir. Zato i dalje igram s otvorenim kartama. Ne tražim dopisivanje unedogled. Ne tražim „lagano, opušteno, bez očekivanja“. Tražim odnos. Ne zato što mi treba — nego zato što ga želim.

A željeti nešto iskreno i pravo nikad nije očaj. To je samo dokaz da si još uvijek živ.

Link