TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

a štaš kad se dam isprovocirati bezazlenom pohvaljujućom porukom iskričarke :((((
(mislim si mani se takvih pohvala i ostavi to za michelinove zvjezdice)

„krasno ti ovo izgleda, tjestenina, riža al dente, vidi se da si znalac“
(ne dam sličke)

Ma da krasno al dente kao moj ku. Ne volim ništa nedokuhano. Zar nešto jedemo radi izgleda ili da unesemo u organizam što probavljivije hranjive tvari?

Nisam pi….. da amilazi u ustima serviram kamenčiće i trošim ju uludo. Isto tako moj probavni trakt mora aktivirati (alarmirati) dodatno iste enzime i utrošiti na preradu hrane više energije nego što će je od te hrane dobiti. Jesam li Sizif? Nisam.
Zato me zabole za izgled jer nedokuhana ili prekuhana hrana su lijepe za oko svaka na svoj način.
Opa, pa imamo zube? Za što? Da bi mogli gristi (odgristi), žvakati i usitnjavati hranu, a ne da budu mlinsko kolo za nedokuhane žitarice osim ako ih konzumiramo sirove ali onda žvačemo, žvačemo, žvačemo….. a tko ima dns vremena žvakati osim ako nije kauguma?
Danas imamo fast food ne radi brze pripreme nego da ga čim prije progutamo.

Zato volim kada se raspada. Niti jednu juhu ne kuham manje od 3 sata, polako krčkić lončić.
Meso se raspada, povrće kao vata. Izgled mesa koje se raspada i otpada s kosti? Ma zabole me. Ne moram gristi, samo srčem.
Srk…..
Ne nije ni Budvar ni kava.

Sada još malo svađe s Wiki uz prijevod c/p:
Američko udruženje za dijabetes navodi da tjestenina kuhana *al dente* ima niži glikemijski indeks od tjestenine kuhane tako da postane mekana.
Ma da. Isto to al dente u našem probavnom traktu mora biti omekšano da bude probavljivo.
Ako netko ima problem s glikemijskim indeksom u prehrani taj žitarice priprema na sasvim drugi način smanjivanjem ili uklanjanjem istog.
Ovo mi se u istom članku više sviđa:
U Italiji se stoljećima idealnom smatrala vrlo mekana tjestenina, a kuhari poput Martina da Coma iz 15. stoljeća preporučivali su njezino višesatno kuhanje kako bi se postigla željena tekstura. Takva mekoća tjestenine utjecala je i na način njezina posluživanja. U to su vrijeme vodeći talijanski liječnici slijedili Hipokrata i Galena, koji su zastupali načelo *contraria contrariis curantur* („suprotno se liječi suprotnim”). Stoga su preporučivali posluživanje tjestenine sa suhim začinima i paprom te sirom, osobito onim tvrdim i odležanim. Budući da je tjestenina bila skliska pri jelu rukama, povjesničar Massimo Montanari smatra da je upravo to potaknulo uporabu vilica.

S AI se neću zamarati radi mišljenja, ona/on ima svoje instruktore kako da svi budemo mladi, lijepi i zdravi, a da nije u tuzi pojela al dente štanglicu riže s čokoladom.

Opet potroših vrijeme koje stalno ganjam u ludo.

nisam ti ni ja za taj al dente, u pravilu prekuham tjesteninu i znaš kaj još, nikad još nisam navčila skuhati točno onoliko koliko trebam tjesteninu, već uvijek ostane više od pola! valjda nikad nit neću to naučiti, ali kak ono vele, nije beg cicija. btw ti malo uspori, vrijeme ti je za lejzi život (znam, nisi tražio savjet niti bi ga dao ha ha)

Ja sam skužila gdje je raskuhana pasta super, jao divote...ovo ljeto sam dobila od šogora kobasice, suhe, dimljene ala Sremska, i to sam držala u frižideru, prvih par dana po dolasku u HR... jela sam ih za doručak, ručak i večeru, tako mi je bilo fino...jer zaželim se onog čega nemam preko godine.

Kako je toga bilo par kila, prestala sam jesti i to je ostalo u frižideru i....stvrdnulo se.
Tako mi je došla ideja da s tim skuham grah.

Grah trešnjevac sam lijepo namočila, skuhala sa sjeckanim lukom, u međuvremenu sam zdinstala te suhe na kolutiće rezane kobaje dok nisu pustile finu narančastu mast. Kobasice sam preselila u grah, a na toj zlatnoj masti sam napravila klasičnu zapršku, sjeckanog češnjaka, brašna, crvene paprike, malo popržila i stavila u grah, koji se baš bio lijepo skuhao, zrna su bila jednoliko mekana.

To se još krčkalo neko vrijeme na laganoj vatri, jer tih je kobasica je bilo dosta i one su se fino skuhale i kuća je mirišala na raj.

Imala sam kutiju neke paste (to je bilo na moru u kući, nemaš baš neki izbor), nisu bili pljuknci, ali nešto nemarkirano, slično, skuhala sam to u slanoj vodi i kad je bilo al dente, preselila u grah. Onda se to još malo krčkalo na vrlo niskoj temperaturi, dok pasta nije postala kremasta.

E tu smo!

Da je pasta bila talijanska, nikad se ne bi raskuhala, jer oni tako rade pastu da se ne raskuha. Ali ova je bila neka imitacija, isto u tamno plavoj kutiji, i raskuhala se.
Na početku nisam znala, jel' to OK ili nije, ali kad sam probala žlicu, bilo je božanski!

Eto, tu mi je raskuhana pasta divna i od sada ću je uvijek tako raditi!

Nigdje drugdje, svugdje je al dente moja omiljena pasta, naročito s kozicama ili nekim umacima, gdje se na kraju nariba Parmigiano Reggiano. I riža također!

Napomena: Sir se riba samo na neribljim jelima, ali tko sam ja da kažem što nekom paše jesti.

Još je rano meni za doručak, tek je 7:10 u jutro, ali kako sam pisala o hrani i to dobroj hrani, pobudio mi se apetit malo ranije, pa si idem napraviti sendvič s francuskom salatom (da, to sam jučer spremala u 5 u jutro) i pršutom, štaš, što cura voli - voli.

Očigledno me još pere jet lag.