Godot samo što nije

Hrvatski jezik je jednom, negdje u prošlosti, napravio krađu stoljeća. I nitko to nije prijavio.

Uzeo je dvije sasvim jasne riječi. "Jebe mi se." Doslovno, ako ih rastaviš kao u osnovnoj školi na satu gramatike, znače: imam želju. Htio bih. Baš sad. Gotovo kao molba, s povratnom zamjenicom da zvuči pristojno.

A onda ih je hrvatski narod uzeo, okrenuo naopačke i počeo koristiti za ono čega nas je najviše: ravnodušnost.

Ti uzmeš ulaznicu za utakmicu? Jebe mi se. Šef traži izvještaj do petka? Jebe mi se. Susjed opet buši zid u nedjelju ujutro? Jebe mi se, ali mu ipak lupam po radijatoru. Cijena benzina? Jebe mi se, ionako nemam auto.

U Hrvatskoj nema izraza koji se češće koristi, a manje znači ono što znači. Devedeset devet posto ljudi kad ga čuje, čuje "baš me briga". Ono preostalo jedan posto su stranci na tečaju hrvatskog, koji su zbog toga imali par vrlo neugodnih večeri.

I tu je moj problem.

Što ako ja stvarno mislim ono doslovno? Kako to reći? Izraz je zauzet. Netko se uselio u njega, promijenio bravu i ne da ključ.

Ovaj tjedan sam pokušao naći zamjenu. Znanstveno. Sustavno. Kao čovjek koji ima previše vremena navečer.

Prvo sam probao službeno. Izgovorio sam pred ogledalom: "Želio bih s tobom ostvariti spolni odnos." Zvučalo je kao da čitam uputstvo za ginekološki pregled. Ogledalo se zamaglilo od neugode.

Pa sam probao staromodno. "Bi li došla gore na kavicu?" Problem je što sam ja u garsonjeri, nema "gore", ima samo "tu". A i svaka žena iznad pedeset zna da kavica gore nikad nije bila kava, pa me unaprijed gleda kao sumnjivca.

Pa sam probao kulturno. "Da ti pokažem svoju zbirku ploča." Imam tri ploče. Jedna je od Azre i ogrebana je. Ne bih to nazvao zbirkom, a još manje razlogom da netko prijeđe pola grada.

Pa sam probao poetski. "Želim zaspati uz tebe." Ali u mojim godinama to stvarno može značiti samo zaspati. I to prije kraja filma.

Pa sam probao direktno, onako kako se danas navodno radi. Netko mi je rekao da su mladi na aplikacijama jasni: samo napišeš. Probao sam. Dobio sam blok, prijavu i dva "Ma daj, u tvojim godinama?"

Na kraju sam, očajan, nazvao jezikoslovca. Pravog, s naočalama. Pitao sam ga kako na hrvatskom reći ono što "jebe mi se" doslovno znači, a da me nitko ne shvati krivo.

Dugo je šutio. Onda je rekao: "Gospodine, ne možete. Hrvatski ima dvjesto načina da kažete da vas nije briga, a nijedan da kažete da vam je stalo. Kod nas se želja u pravilu izražava šutnjom, ili nakon treće rakije."

Pitao sam ga što onda preostaje. Rekao je: "Kažite ono što je suprotno od 'baš me briga'."

I tu mi je sinulo.

Ako "jebe mi se" znači "nije me briga", onda je pravi prijevod onog doslovnog zapravo jako jednostavan. Ne treba ni psovka ni ploča ni kavica gore.

Stalo mi je.

I shvatio sam da je to zapravo ono što stvarno želim reći, i što tražim. Ne nekoga kome se jebe, u onom našem, nacionalnom smislu. Nego nekoga kome je stalo. Tko će se ujutro javiti. Tko će se nasmijati mojim forama. Tko neće stalno tražiti popis uvjeta, nego će reći "dođi". A ostalo, ono doslovno, dođe samo od sebe. Kad je nekome stalo, ne treba prevoditelj.

Pa evo, za sve vas koji ste dočitali do kraja: od sad kad mi netko kaže "jebe mi se", znam da je mislio "nije me briga". A kad ja kažem "stalo mi je", znate da sam mislio ono drugo. Bar malo.

A vi? Kako vi kažete ono što "jebe mi se" doslovno znači, a da vas nitko ne shvati krivo? Ili ste i vi zapeli na kavici gore?

Za glazbenu slušaonicu:

Branimir Štulić svira "AKO ZNAŠ BILO ŠTO"

Link