Godot samo što nije

Neki dan sam sjeo i napravio inventuru. Ne skladišta, nego života. Brojao sam pokušaje, kave, poruke, koncerte, izlete, profile koje sam pročitao do kraja i one koji su mene pročitali do pola. Zbrojio sam, oduzeo, podijelio s godinama.

I kalkulator mi je, onako tiho, kao da se ispričava, pokazao jednu brutalnu brojku.

Postoji realna mogućnost da ostanem sam. Do kraja.

Ne kažem to s gorčinom. Kažem to kao čovjek koji je pogledao vremensku prognozu i vidio kišu. Možda pada, možda ne pada, ali kišobran ne škodi. A ja sam, za svaki slučaj, odlučio složiti kišobran. Plan B.

Prvo sam otišao u banku. Pitao sam imaju li štedni račun za samoću. Službenica me pogledala, kliknula nešto i rekla da imaju, zove se "tekući račun" i da ga već imam. Prazan je. Kaže da je to sasvim uobičajeno za taj proizvod.

Zatim sam planirao stan. Ako ću živjeti sam, neka bude po mom. Odlučio sam da će gelovi za tuširanje službeno stajati naopačke, i da to više nije neuspjeh nego dizajn. Navlaku za poplun neću navlačiti nikad, jer nema tko vidjeti. Vrećica s vrećicama dobit će svoju policu. I ime. Zvat će se Ljiljana. Svaki dan ću joj donijeti jednu novu vrećicu, kao cvijeće.

Onda sam zamislio sebe s osamdeset godina. Sjedim u domu za starije, u kutu za samce. Ondje je cijeli stol nas, svi s istom pričom. Jedan je bio previše nizak, jedan nije imao auto, jedan je predugo pisao poruke, jedan je lizao poklopac jogurta. Svi pijemo čaj iz šalica s natpisom "Najbolji tata", jer nam djeca nisu imala maštu. Pričamo o Iskrici kao o ratu. "Sjećaš se 2026.? Kad je ona napisala 'jel si tko bolestan'?" I svi kimnemo glavom, s poštovanjem prema palima.

Navečer dolazi medicinska sestra i pita treba li nam išta. Jedan od nas uvijek kaže: "Jebe mi se." I ona zna da misli ono doslovno. I svi se smijemo.

Nije to loš plan. Ozbiljno.

Jer ako pogledam oko sebe, nisam sam u tome da sam sam. Svaki dan čitam ovdje ljude koji uče biti sretni sami. Koji putuju sami, idu na koncerte sami, kuhaju sebi nedjeljni ručak i postavljaju stol za jednu osobu, sa salvetom. To nije poraz, to je neka tiha hrabrost o kojoj nitko ne piše pjesme.

Ali postoji jedan paradoks koji me ne pušta.

Kažu da ljubav dolazi kad je najmanje očekuješ. Spontano. Iza ugla, u tramvaju, u redu za kruh, kad ti ispadnu jabuke iz vrećice i netko se sagne da ih pokupi.

A mi smo, svi zajedno, došli ovamo upravo da je očekujemo. Svakodnevno. Organizirano. S filterima za godine, visinu i udaljenost. Mi smo, dakle, ljudi koji spontanost traže po narudžbi. Kao da u dućanu tražiš "iznenađenje, ali molim vas plavo, veličina 42 i da stigne do petka".

Kako se nešto spontano može dogoditi na mjestu na koje smo došli s namjerom? To je kao da odeš na tulum s uputama kako se opustiti. Ili na koncert s papirom na kojem piše "ovdje se razdragati".

Ne znam odgovor. Iskreno.

Znam samo ovo: ljubav je dosad svaki put našla neki čudan put. Nikad onaj koji sam planirao. Možda zato jer je ona jedina od nas koja nema profil, filtere ni popis uvjeta. Ona samo upadne.

Pa evo, Plan B je složen. Ljiljana ima policu, gelovi stoje naopačke s ponosom, a u domu za starije već imam rezervirano mjesto za stolom.

Ali vrata ostavljam otključana. Za svaki slučaj. Ako netko spontano upadne, neka zna da ga čeka čaj, ploča od Azre, i jedan sredovječni panker koji će se, unatoč svemu, iskreno razveseliti.

A vi? Imate li i vi svoj Plan B? I vjerujete li još u spontanost, na mjestu gdje je svi tražimo?

Za glazbenu slušaonicu:

Leonard Cohen – Closing Time

Link

Za daljnje čitanje o zapisima o dejtanju, čarapama i dobrim svirkama navratite na:
Link

hej, dobar ti je ovaj drugi link =)