Godot samo što nije

Ovdje pišem već neko vrijeme, pa sam napravio malo istraživanje. Znanstveno, naravno. S uzorkom od jednog autora, mene, i pedesetak komentara.

Rezultati su jasni.

Kad napišem da mi gel za tuširanje pada s police, aplauz. Kad napišem da se vrećice množe ispod sudopera, ovacije. Kad opišem kako me navlaka za poplun progutala živog, komentari, smajlići, priče iz čitateljskih kupaonica. Sandale su mi postale slavnije od mene.

A onda jednom napišem da sam se osjećao sam.

I odmah stigne kamenovanje. "Plač, plač." "Pizdarije." "Bez veze." "Idi u teretanu." Netko mi je preporučio da kupim šikaru. Jedan je čak savjetovao da se ne žalim, jer ima ljudi i gorih. Hvala. Utješno je znati da ima gorih. Spavao sam kao beba.

I tu sam shvatio nešto važno o ovom mjestu. Na stranici za upoznavanje, na koju smo svi došli upravo zbog osjećaja, osjećaji su jedina stvar koju se ne smije spominjati.

Zamislio sam to ovako. Na ulazu na Iskricu postoji carina.

Dolaziš s koferom. Carinik, u uniformi i s pogledom čovjeka koji je vidio previše profila, pita te ozbiljno:

“Imate li nešto za prijaviti?”

I ti, naivan, otvoriš kofer. Unutra sve uredno složeno: malo nade, jedna čežnja, dva komada usamljenosti, jedan zgužvani strah od toga da ćeš ostati sam, i, na dnu, umotan u staru majicu s koncerta, onaj osjećaj kad bi nekome rekao "dobro jutro".

Carinik zviždi. Zove kolegu. Kolega zove šefa.

“Gospodine, sve ovo je zabranjena roba. Osjećaji se ovdje ne unose. Možete unijeti humor, ironiju, fotografiju s naočalama za sunce i tri rečenice o tome kako volite putovanja. Ovo ostalo oduzimamo.”

Pitam ga zašto, kad svi u profilu pišu "tražim osobu s osjećajima".

Nasmijao se. “Tražiti, da. Imati, ne. Osjećaji se ovdje traže, ali se ne nose. Kao kišobran na izlet: svi žele da ga netko ima, ali nitko ne želi nositi.”

I tako uđeš. Lakši. Bez kofera. Smiješ se, pišeš o vrećicama i čarapama, svima si drag. A kofer ostaje na carini, na polici među stotinama drugih, sa svim nadama i strahovima koje su ljudi pokušali unijeti i odustali.

Priznajem, malo sam si i sam kriv. Možda sam koji put zvučao kao plač. Možda je bilo malo patetike u onom Planu B. Ali, oprostite, plakao sam jednom ove jeseni, i to je bila najiskrenija stvar koju sam napravio cijeli mjesec. Ne kanim se zbog toga ispričavati.

Pa sam odlučio ovako.

Od sada ću švercati. Osjećaje ću skrivati u šalama, kao rakiju u boci od vode. Pisat ću o gelu koji pada, a vi ćete, ako znate čitati, vidjeti čovjeka koji se boji da i on pada. Pisat ću o navlaci za poplun, a ispod će pisati da nemam s kim navlačiti. Pisat ću o vrećici s vrećicama, a zapravo ću pisati o svim stvarima koje skupljamo jer ih ne znamo pustiti.

Carinik neće skužiti. On gleda samo površinu.

A oni koji skuže, a znam da vas ima, javite se. Ne u komentarima, ako ne želite. Dovoljno je da se nasmijete i pomislite: aha, i ja imam taj kofer.

A vi? Što ste vi morali ostaviti na carini kad ste ušli ovdje? I koliko dugo ga već niste otvorili?

Za glazbenu slušaonicu:

Tonight - Iggy Pop

Link