Ispitivanje ili nezainteresiranost: priručnik za hodanje po minskom polju s osmijehom
Dragi moji, danas imam za vas jedno pitanje. Ali oprez, jer već samim tim što pitam – možda vas ispitujem. Ako ne pitam, onda me baš briga za vas.
Dobrodošli u moj svijet.
Već neko vrijeme na Iskrici imam osjećaj da ne upoznajem ženu, nego polažem vozački, i to onaj teški dio s poligonom. S lijeve strane čunjevi, s desne strane čunjevi, a ispitivač sjedi pored mene s olovkom i čeka da zapnem.
Poligon s čunjevima i policijska lampa
Pravila su jednostavna, barem dok ih ne pokušaš primijeniti:
Pitaš je odakle je – bodovi ti rastu: zainteresiran je.
Pitaš je čime se bavi – i dalje rastu: vidi se da ga zanima.
Pitaš je ima li djecu – hm, polako, kamo se žuri.
Pitaš je koliko je dugo sama – i u tom trenutku u njenoj sobi zasvijetli crvena lampica, zatvore se vrata, s plafona se spusti žarulja na žici kao u starim krimićima, a negdje u daljini zalaje policijski pas.
Ispitivanje!
Ja sam, molim lijepo, samo htio znati s kim pričam. Nisam htio znati PIN od kartice ni djevojačko prezime njene bake po majci. Iako, priznajem, to je tipično pitanje za oporavak lozinke, pa razumijem paniku.
Konobar iz sjene i „Ti mene uopće ništa ne pitaš“
I onda se ti, kao pametan čovjek, povučeš. Kažeš sam sebi: dobro, Ivice, nećeš ispitivati. Pustit ćeš je da sama priča. Bit ćeš kao dobar konobar – pojavit ćeš se kad zatreba i nestati kad ne treba.
I pustiš je. Pišeš o vremenu, o tome što si danas jeo, o tome kako ti je susjedina mačka opet sjedila na prozoru i gledala te s prezirom. Ništa ne pitaš.
I onda stigne poruka: „Ti mene uopće ništa ne pitaš.“
Pa naravno da ne pitam, ženo draga! Zadnji put kad sam pitao, ti si mi rekla da te ispitujem! Imam ja pamćenje, nije me Alzheimer još uhvatio, samo me uhvatilo zaljubljivanje, a to je, kažu, slično.
To ti je kao da te netko pusti u kuću i kaže: „Slobodno se ponašaj kao doma, samo nemoj ništa dirati, nemoj sjediti na kauču, nemoj otvarati hladnjak – a ako ne otvoriš hladnjak, uvrijedit ću se jer znači da ti se ne sviđa moja hrana.“
Greška u sustavu: if-then
Ja sam čovjek iz informatike. Ja mislim u if-then.
Ako pitam, onda ispitujem. Ako ne pitam, onda nisam zainteresiran. Moj računalni mozak tu radi grešku, ekran se zacrni, ventilator počne zujati kao da će poletjeti, i na kraju izbaci poruku:
„Nepoznata greška. Pokušajte ponovno kasnije. Ili nikad.“
I pokušao sam naći rješenje. Ozbiljno. Razvio sam cijeli sustav:
Pitanja u obliku izjava: Ne kažeš „imaš li djecu?“, nego „vjerojatno imaš djecu, s obzirom na to da si spomenula roditeljski sastanak“. Ispalo je da sam detektiv iz Scotland Yarda. Opet ispitivanje, samo s engleskim naglaskom.
Pitanja na rate: Jedno pitanje dnevno, kao vitamin. Ispalo je da sam spor, nezainteresiran i da se vjerojatno dopisujem s još šest drugih pa nemam vremena.
Opširni odgovori: Probao sam da ona pita mene, a ja odgovaram jako opširno, pa da ona pita dalje i tako se razgovor sam vodi. Ispalo je da pričam samo o sebi. Egoist!
Minimalizam: Na kraju sam probao – ništa. Samo smajlić. Ispalo je da sam hladan.
Nije stvar u upitniku, nego u lampi iznad stola
I sad sjedim i mislim: možda problem uopće nije u pitanjima. Možda je problem u tome tko čita.
Ako se nekome sviđaš, svako tvoje pitanje je dokaz da te zanima. Ako se nekome ne sviđaš, svako tvoje pitanje je saslušanje. Isto pitanje, ista riječ, isti upitnik na kraju. Samo je drugačija lampa iznad stola.
A znate što je najsmješnije? I mi muškarci to radimo. I mi se nekad naježimo kad nas netko na prvoj kavi pita koliko zarađujemo i imamo li stan. I mi nekad mislimo „što ova ispituje?“. Samo što mi to ne kažemo, nego naručimo još jedno pivo i mislimo si svoje.
Jedan pošten savjet (i malo medenjaka)
Zato vam dajem jedan savjet, i dame i gospodo. Ako vas netko pita nešto, a niste spremni odgovoriti, recite jednostavno: „Još nisam spremna za to pitanje.“ To je potpuno u redu. To nije uvreda ni ispitivanje, to je samo poštena rečenica. Mi ćemo to razumjeti. Stvarno. Neće nas boljeti, bar ne previše.
Ali nemojte nam kazati da smo ispitivači, a sutra da smo hladni. Jer mi onda završimo kao onaj magarac između dva plasta sijena koji je umro od gladi jer se nije mogao odlučiti s kojeg će jesti.
A ja ne bih htio umrijeti od gladi. Pogotovo jer znam ispeći medenjake.
Pitanje za kraj – a vi sami procijenite je li ispitivanje: kako vi to rješavate?
Javite se. Neću vas ispitivati. Ili hoću. Ne znam ni sam više.
Za glazbenu slušaonicu:
Nick Cave & The Bad Seeds - Henry Lee ft. P.J Harvey
Link
22.11.2026. u 20:18 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara