Captain's .log stardate 02092003

Potez napravljen, još jedna teška vrata otvorena... Boljeti će neko vrijeme...ali eto... Niš...ajmo dalje...
Samoća...
Što je to s ljudima i usamljenosti? U zadnje vrijeme vidim ljude, okružene ljudima, ali kao da su konstantno sami...Znate taj osjećaj? Možda traže nekog svog...tamo u nekom kutku sjećanja ili tek očekuju nekog tko će im zapravo nedostajati...No, kako god okreneš, jako grd osjećaj...
S jedne strane gledam tu osobu...kojoj su sve osobe oko nje poput magle kroz koju ide samo se valjda nadajuć da će nabasati na njega...I gledam ova svoja 4 zida ovdje...Mogu se kladiti da je potpuno isti osjećaj...
Otkuda te rupe u nama? U jednu ruku, hvala Bogu što si nismo sami sebi dovoljni (u pravilu), a s druge strane...Smatram da čovjek mora proći period samoće...živjeti sam sa sobom...naučiti se "nositi sa sobom", sa problemima, sa životom...Naučiti što više o sebi, svojim željama, mogućnostima, granicama... Naučiti se poštovati i voljeti...Svi smo posebni na neki svoj način...svi...i moramo toga biti svjesni... Svi smo osobe...sa jednakim srcima...sa željama, potrebama, snovima...
I nakon tog perioda...kad smo na miru sami sa sobom...tek onda zapravo možemo primiti nekoga u svoj život...Biti svjestan svojih granica, da bi lakše prihvatio tuđe...granice, mane, štogod... Jedinu osobu koju možemo potpuno upoznati kroz život jesmo mi sami, to je jedina osoba koju možemo razviti i mijenjati, formirati...samo sami sebe, ne druge...pa kroz ta iskustva možemo naučiti razumjeti i druge...Biti i sam sposoban nositi se sa životom i svim problemima koje baca u tvom smjeru...i kad dobiješ tu osobu sa vremenom...osjetiš se lakše...život dobije jedan miran ritam...
Voljeti i poštovati sam sebe...da bi mogao voljeti i poštovati tu osobu koja ti ulazi u život...Sve što radiš, kreće iz tebe...ima temelje u tebi... Sve što primaš kroz život, također...