zmajić

Dobro jutro...
Svima...

Ljubav je moja umorna i sama
Ko noć i tuga. Zgasio se žar
Orgija vrelih, nestalo je plama,
I samo čujem doziv mraka star.

Davno me prati ovaj glas, jer nama
To krvavoga udesa je dar;
Vidjelo moje crni se ko tama,
I ne vidim kraj puta sanja šar.

U pustinji sam gledajuć daljinu
I čekam čudo što će možda doći
I neviđeno nestati i proći.

A iskre nebom umirući ginu,
U ponor nekud klonulo se ruše
Ko bolno tkanje nadâ moje duše.

II

“Gdje istok ljubi zori trepavice,
Na strmoj hridi stoji sveti grad,
U zlatnom hramu gori vječni kâd,
I zvone harfe, ječe zvučne žice.

Ta pogledaj me! Čemu spuštaš lice
I sklapaš oči? Vjeruj! Još si mlad!
Gospodar svemu ovom bit ćeš sad,
Pokloni mi se samo, padni nice”.

Duh govoreći bliže k meni kroči,
Crnine noći polio ga sjaj,
I šapće, mami: “Gledaj! Pogledaj!”

Tek čujem teški odziv svojih snova,
I nekud čudno vapi jeka ova:
“”Ne mogu. Ne znam. Ne vidim ti oči.””

III

“Još jednu riječ! Ja ću mirisom
Saronskijeh ruža, crvenih i bijelih,
Osut mučnu ljubav, što je duša želi,
A ti se kidaš od nje snagom svom.

I sazdat ću ti dvor u kraju tom,
Procvast će kao žudnje traci smjeli;
Carica će južna, puna strasti vrelih,
Sa svitom doći u tvoj carski dom.

Pokloni se!” – Promatrao sam crnu,
Užasnu avet što mi život nosi,
I slutih onaj čas da mraka to je sin.

Noć u mjesecu sja – dalek, snježan krin,
A moje riječi zastaju i trnu:
“”Zbaci i zderi plašt da znadem tko si!””

IV

“Nad zvijezdama se moje carstvo stere,
Daljina pustih ni sam ne znam broj,
I prostorima silnim nema mjere,
Planeta žarkih gdjeno luta roj.

U plave ću te uzdignuti sfere,
I bit ćeš vječan, samo budi moj,
Ja znadem, sumnja tvoju dušu ždere,
Ti blijediš, dršćeš, probija te znoj”.

“”Govori, tko si, anđeo il đavo,
Te hvataš stope noćnih maštanja
I skidaš ruho grijesima sad mojim.

Zar nema, reci, nema praštanja?
Otiđi, bježi, zgini, ja se bojim
I ja bih tako željno jednoć spavo!””

V

“A sada?” – Muk. Bez riječi plašt je pao,
Goli sjaj ljepote blijedom noći sinu
Rastjeravši sumnju, utvare i tminu,
I bijeli kip je šutio i sjao.

Od sreće sam i bola zaplakao
Gledajuć divnu, srebrnu daljinu,
Kuda iskre neba umirući ginu
I cijeli život za taj čas bih dao.

I padoh na tle ljubeći mu stope,
Želeći narda, aloja i smirne,
Da podam žrtvu tajni čuda toga.

Jer dok mi suze pustu zemlju škrope,
Znam da tišina ove noći mirne
Pred mojom dušom otkrila je Boga!

F.G.

šta su ovo mjenolici iz plemena dominija

https://youtu.be/9zAKqrVIR88?si=lWkEs4CrqBUBd15O

Sex od železe