Čovječe, kakav blog!

Ja sam vam već lagano u teoriji da je ovo sve matriks, nekakav unaprijed zadan program. Znači, nadrealno kakvih sranja i katastrofa, pa u pičku materinu više! Znači, moram hitno po ozbiljnu robu ZA SUD I JOŠ JEDAN SPROVOD- jebena katastrofa. Ne mogu znači u ovom što ja inače nosim a to su šarene tajce, galaxy tajce, tajce na ruže i tajce na šljokice. Da, znam da bi tajce trebale nositi ženske s okruglim a ne spljoštenim dupetom- nek se poredaju odavde do ćoška i nauče kako to mama radi bez guzice. As if!

Nego, prijatelji moji, ja moram do Zadra, a bojim se: brze vožnje, tunela, svega. Jer nema ovdje normalne odjeće za kupiti, a za webshop nemam vremena čekati. Mater i ćaća bili tu, čuvaju djecu, ja moram sjesti u Zadar i obaviti to. Doživljavam ENORMNE stresove, paniku, šokove, molim naglas, čak u jednom momentu puštam radio Mariju il kak se to već zove, znači teška šiza od tunela i brzine. Nisam ja za to, moje je do dućana, do Gospića, malo tu okolo gdje nema vozača, sparkirat se gdje nema nigdje nikoga.... a ovo sve drugo je teški užas, teška muka. Stoput se preznojih.

Konačno dođem do Zadra, idem se obući, ali prvo se osvježim vlažnim maramicama u wc-u i usput odem da oprostite pišati. Pogledam se u ogledalo i zaključim da sam propala na pravdi Boga Isusa. Što ne znači da dušmani moraju znati. Iz torbice vadim šminku i sređujem se- makar u WC-u shopping centra, i za cca tri minute izgledam kao žena koja gotovo da uopće ne živi pakao života, kontemplira kako da probije matriks i spiralu (zapratila sam razne frikove na yt i to noćima gledam, pokušavam shvatiti niz sjebanih situacija i može li čovjek mislima utjecati na to), izgledam točno kao žena koja je u Zadar došla bez stresova, šokova i užasa. Maltene kao sretna žena. (A vi recite da se ne isplati uzeti Diorovo rumenilo i Guerlain ruž, kako da ne... Treba mi najbolje da prekrije horor).

Idem ja prvo na kavu sjesti, idem i na deset ako treba, da dođem k sebi, da se popravim od svega i od jebenog puta.
Nadrkana sam a vrlo visoka i prekrupne građe, konjske. U meni nema ništa dražesno, kao da su me šumski partizani pravili.
Na to se još blajham, pa malo i na trandžu sve to skupa vuče... jebo mi pas mater, opet sam nekako najseksi na svijetu, ne znam koji je to fenomen.

Tresnem ključeve auta i fejk torbicu na stol, zapalim cigaretu i skoro da naglas kažem "u pičku materinu više"- ipak u sebi kažem. Sjedim i s priličnom količinom subliminalnog živčanog sloma promatram svijet oko sebe, te alapače i graktače (ne leže mi Dalmatinke, nek me život demantira, nek nađem najbolju frendicu iz Dalmacije i ja ću pojest govno...ali eto, ne leže mi). Gledam i Dalmatince, jebem im sunce (nisu mi ni oni krivi, ali prvi muž Trogiranin pa eto i njih nekako ne.... Osim Miše Kovača, za njega samo ljubav). Nadrkana sam, djeco. Umorna, izmučena, ispaćena, ljuta, subdepresivna, sjebana, nabrijana, u kurcu sam i još moram tražiti neku ozbiljnu garderobu.

Pijem tu kavu, kontam mili Bože što me ne pogodiš munjom, pun mi je kurac svega, tek mi sad sjeda da se ovaj stvarno ubio i koliko nam je pizdarija u život donio tim činom, kak me ostavio pizda mu materina sa svime da se hrvam, još u ovoj posranoj vukojebini... Svašta mi se vrti glavom. Kad u tom košmaru, u moj obzor uletava izvjesni debil s prijateljem koji je sasvim vjerojatno isto debil. Debilčina sjeda za stol i vrlo je glasan, žlabra kao popaljeni gusak (to je taj čuveni DALMATINSKI TEMPERAMENT- serem im se na to, to je histerija i nekultura a ne temperament), znači Zadranin je vrlo iritantan a ja vrlo živčana.

-------------------------
Prvo šutim, a živci mi rade, tip je užasno glasan i baš onako pravi debil s cvikama i svim tim rekvizitima, pederuša.
Očito je s frendom po načelu "onaj glasni i onaj koji trpi, sluša, guta".
Da se razumijemo, u nekim sretnijim vremenima i ja sam imala par frendica tihih koje su uglavnom moje performanse i debilane slušale, možda uživale u tome a možda u sebi mislile tko zna što- kako god družile smo se i tako stvari često idu.
Taj frend šutljivi je cuclao svog pivkana a ovaj se navio, upalio, s tim Dalmatincima nikad ne znaš je li to raspoloženje, dijagnoza ili kokain.

Šutim ja, svjesna da nije on toliko ni kriv koliko sam ja razdrkana i naelektrizirana. Zajebano je s tim žalovanjem što to ne ide pravocrtno: da, sve sam ja otplakala, odcvilila, racionalno shvatila (rekao mi njegov doktor- pa gospođo on je od alkohola imao mozak od 85 godina i što mislite da sam ja tu mogao ili vi mogli), sve sam ja to posložila, ali sad me jebe neki bijes na život i to je fakt, tu nema puno lijeka, možda bi se trebalo početi baviti boksom ili jogom ili nešto ali umjesto toga ja sam jednostavno zakopana u nekim svojim mislima, takva faza i valjda će i ona jebiga proći.
Svjesna sam ja da taj iritantni Zadranin nije puno kriv što bih ja sad ustala i opalila ga nogom u guzicu, mada je, definitivno je nenormalno glasan i iritantan.

Zato šutim, cuclam kavu, chainsmokeam as usual, čupkam si ionako pretanku obrvu prstima, križam noge lijeva na desnu pa desna na lijevu, ali u jednom trenutku debil krene AAAAAAAAAAAAAHAHAHAHAHA i dolazi do prekida filma. Nenormalno glasno, s pljeskanjem, znači stresla sam se. Pa pička ti materina, mislim si.

Kao prava Karen, kao tipična megabitch nadrkana, kao tipična uostalom i prosvjetarka, kao baš ona najjadnija nadrkana krava, ja namještam ozbiljnu facu, udahnem i ustajem tipu do stola. Ladno, nemrem više, moram se iskalit a opet ne radit scene. S tom ozbiljnom facom ja tipu kažem:
"Oprosti ili po dalmatinski SKUŽAJ ali ti toliko vičeš da se ne može uz tebe kavu popiti na miru. Nepristojan si, galamiš, a ja sjedim tu do tebe, imam neke svoje misli, ne moraš ti biti tiho ali ovo je frende za popizdit, znači ja te molim kao jedna žena na rubu živaca da se malo samo stišaš i ne urlaš".

Na moje iznenađenje, tip nije kontrirao, bio bahat ni ništa, nego je ustao, skinuo naočale (a jebemti koje oči.......), i rekao da je stvarno pretjerao, da on to tako zna, da mu to mnogi prigovaraju da glasno priča, da mu je žao.

I sad i meni tu postane žao. "Ma ne, nisi ti sjebo, ja sam sjebana nešto, pa mi sve smeta. Oprosti ti meni. Izašo si s frendom, malo se opustio, a ja tu... Ko sotona neka..." Zovem konobara da im platim piće, ovaj me zaustavlja, i ja tu ko za kurac pustim suzu evo da ga jebeš ne znam što mi bi... Ma sve mi bi. O tom se radi.
A ovaj glasni debil iz Zadra me gleda, sav zabrinut i nekako utučen, ja mu govorim "ma nisi ti kriv, oprosti, nešto mi se u životu događa", a on "ma ne, sidi s nama, znam ja da sam glasan, daj sidi s nama", i ja tu kažem da idem na WC pa ću doći ali odem na šank, platim nam svima pića i odem u shopping centar.

--------------------------------------------------
Zamaknem u dućan, prvo naravno idem kupiti još šminke jer to volim a odjeću kupovati mrzim (ja uopće ne znam svoj broj- i kad imam evo pristojnu kilažu kao da me jebeni Picasso slagao jer imam toliko mršavu guzicu i noge, s druge strane ramena kao Dubravko Šimenc, struka nigdje, sisa nigdje, prsni koš i rebra široko, to ko kad krava izvrne pizdu. Znači nema jebene šanse da ja skužim ni iz prve ni iz druge ni iz stote KOJI JA BROJ TREBAM.
Nonbinary građa, pronouns they, them.
Rješenje je realno da mi Donatella Versace na brdu kokaina i piramidi od speeda kroji po mjeri, ali to ćemo još morati malo pričekati.
Zato izbjegavam svu garderobu i najveća mi je kazna kad moram obući se u nešto.

Pritom je problem i taj što ja u glavi imam 16 godina i ne mogu nikako shvatiti da bih trebala po godinama i svemu, zapravo pomalo gledati tu odraslu robu. Da ga jebeš ja to ne mogu kognitivno isprocesuirati i nekako uvijek završim u robi za tinejdžere i to će vjerojatno biti i slučaj ako nedajbože doživim duboku starost. Volim i tenisice i trenirke koje se lako skidaju za srat u grmlje, iako ne bih potrčala ni da me puškom gone i mrzim sport- volim se oblačiti kao da treniram 24/7 za Olimpijadu po mogućnosti. Nabrijane gaserske trendže i prvoklasne tenisice da lakše hodam pogrešnim putevima prema ponoru!

NE MOGU to nositi za ženetine, to mi je kao da idem u maškare. Znači ispred mene je bio prevelik izazov. A šminku volim kupovati jer mi se od svega razvila nekakva opsesivnost po pitanju toga da se NE VIDI NA MENI DA SAM LOŠE i prvo što napravim ujutro to je da na sebe naserem svega po faci, prije nego me vide djeca. Definitivno se radi o nekom adaptivnom mehanizmu jer nikad to prije u životu nisam radila, a sad sam opsesivna sa šminkom. Kao ono, staviš masku i daješ klincima (i svijetu) privid da ti nije ništa. Nema to veze s ljepotom i estetikom, mentalno je stanje, i možda neloše. Još samo fali da uz samoubojicu i ja tu smrdljiva i blijeda lelujam kao avet. Tako da sam prvo kupila još jednu paletu sjenila, dva kista i dva ruža. Parfem sam razmatrala ali sjetila sam se koliko ih već imam pa ajde kao neću. I sad slijedi ta jebena garderoba, nightmare&hell.
Niti građom da znam broj.
Niti mentalnim sklopom da znam izabrati formalnu i elegantnu civiliziranu robu.
Niti stilom.
Niti raspoloženjem.
Potpuno devastirana od svega, u glavi vrtim koliko još godina moram izdržati ovu sjebanu dimenziju da klinci budu dobro bez mene, a onda pokušati kao jogi napustiti tijelo i otići u astral (protiv samoubojstva sam, ali ziher ima neka tehnika spiritualna, tko zna). Sjetim se koliko je beba mala i zaključim da do tada ima puno previše vremena da o tome razmišljam, i da se moram nositi sa životom koji jest i kakav jest.
Sjetim se i svog ćaće koji kaže "život je igra i izazov, kad ti je loše onda znaš da mora doć dobro, ne stoji ti kad si tužna goni se u pizdu materinu boktejeba glavu gore".

Gledam te jezive dućane s robom i kontam di ću se prerušiti u babetinu za sud i sahrane (pošto mi je to glavni event u životu, niš drugo osim tavorenja i horora ja u Lici više ne poznam). U sebi lagano pjevušim "evo ide četrdeseta odoh ja nadam se u raj" i kontam kak bi dobro bilo da Putin poludi i zaustavi Zemlju.


....... nastavljam

komentari zaključani, praštajte