Čovječe, kakav blog!

---------------------
Na grobu mu nisam bila mjesec dana. Ljuta sam jer nam je napravio sranje na puno razina, i želim prodati njegovu didovinu najgorim kupcima, planiram nekome, i zaboraviti Liku. Prodat ću je Srbima ili Ciganima, njih je mrzio. Hoću, Ita. Sve si sjebao, to moraš znati. Malom ću kupiti stan u centru Zagreba, nisi ti zaslužio da ja zbog tebe izmišljam toplu vodu u Lici. Idi u kurac i nek ti netko drugi kiti grob, ja ga zaobilazim i što ja imam s tvojim usranim ličkim mjestom koje si uostalom i ti napustio. Idi u kurac i ti i moj umirovljenički spartanski život pokore i muke s 37.

Neću ti dati dušu, stavit ću te na mjesto koje si uostalom odabrao ti. Smislit ću način da nas izvučem iz ove kuće strave i iz Like koju ti prepuštam, nije ovo moj život. To ti moram reći, to mi u grlu stoji. Nisi vrijedan ove pokore za tvoje grijehe. Želim te zaboraviti, idiote. Pa opet, još uvijek se pitam: jesam li IPAK nešto mogla.

I ne zaboravljam da si imao čudan, jebeno čudan smješak, kad su te skidali s užeta. Tu scenu sanja moj sin, i o toj sceni će već od nekoga čuti naš sin. A što ću ti prodati didovinu, tvoju svetu ličku zemlju. Zar mi da tu živimo, među neukim ljudima, u sramoti i stidu nakon tvog čina kojeg beskrajno pogrešno reinterpretiraju? Želiš da tvoj sin bude "sin od onog luđaka koji se objesio?" Želi. Želi iz groba. Uzalud želi. Ja ću po svome.

Voljela sam te. Sve sam ti dala, đubre jedno. Sve si dobio što si želio, kao da nisam BM nego biblijska predpotopna ženica koja se pokorava i sluša Matana. Gledaj u kojem pičkovcu sad okajavamo TVOJE ludilo. Zar vječno? Ne, ne. Još me ima, makar sjebane. Ne dam ti dušu, ne dam ti razum, ne dam ti djecu i ne dam ti sebe. Goni se. Kad dođem gore, na pedeset metara da mi prišao nisi jer ću te toliko ispljuskati da ćemo oboje završiti u paklu. Ali iz ovog pakla u Lici, spasit ću djecu i sebe, a tvoja didovina nek ide u tri pičke materine što se mene tiče. A tiče me se, jer tebe ne, tvojom voljom. Završili smo, Ivice. Nije ovo moja pokora, nije moj život beskrajno tvoj. A jesam ti dala sve što sam imala, i nije bilo malo. Nije bilo malo, sunce ti jebem nezahvalno i idiotsko. Nisi vrijedan ni božura, ni suza.

Nisam ja Ona Itina, imam svoje ime i jebem tvoje misto u tri vražje matere. Liko, idi kvragu i ostavljam ti njegove kosti, želje, fotografije i sjene.
Radi s njima, Liko, što te volja. Meni se za moje korijene jebe, zanima me dokle mogu rasti.
On je birao zemlju. Ja sam vatra. Moje je ovo što je niklo. Moje je da grijem njih, i palim što prijeti.

Nisi me pokorio, Ivice. Ne ostajem u Lici s pitanjem "što sam mogla napraviti?" za čovjeka kojem ništa nije bilo važno, osim sjebati si mozak alkoholom do ludila. Sramota me da sam i pokušala, tražeći te u obrisima Velebita, zvijezdama nad terasom i maštajući da je ovo cvijeće iz vrta nešto što mi daješ ti, koji mi cvijeće nisi dao ni kad sam ti rodila sina.
Zašto da ti kitim grob?
Voljela sam te, ali nije bilo važno.
Zar da budem čuvarica ognjišta u kojem si se sablasno, i na vječnu sramotu i nesporazum s ovim primitivnim mjestom, objesio?

Napustio si me kad sam u rukama imala dvomjesečno tvoje dijete. Sebe si čitav život, pročelniče, inženjeru i muškarčino, žalio što si s 21 godinom ostao jadan bez oca. On je imao dva mjeseca, ljudino. Hej, ljudino. Rasparana kao plišani medvjedić, s gnojnom ranom od carskog reza, s tvojim djetetom u rukama, gledala sam svog sina kako u nevjerici bos trči i viče "što se događa!"
I ostala sam maštati kako ovi božuri u vrtu niču jer ti mene zapravo voliš.

Jebena glupača, ulovila sam se sjekire, trimera i peleta. I mogla sam, i mogu. A sad ti kažem: neću.
Ostavljam ti svo cvijeće u vrtu, a tvoje kosti u grobu kojeg nikad više neću posjetiti.

Ivice, završili smo ti i ja, Lika i ja, i ideja da je moj život tek beznačajni eho tvojih promašaja, ludila i kukavičluka.
Stid me i ovih par mjeseci što je trajalo moje ludilo i uvjerenje da mi je mjesto na tvojoj didovini, čuvajući uspomene na tebe i ostvarujući tvoje želje. Nijednu igračku nisi stigao kupiti svom sinu, nijednu mu priču ispričati, i savršeno te bolio kurac.
Lokao si do zadnjeg. Ne brini, prije nego odselim, kupit ću Badelov konjak da zalijem zemlju oko tvog groba.

I to je sve što ti dugujem, da se razumijemo konačno ti i ja. Nikad više neću doći u tvoje mjesto, nijednom više na tvoj grob.
Zbogom, Ita. Zbogom, Liko. Živote, opipaj mi puls, kao da nekog kurca i ima tu? Raspiri moje vatre, Bože ili Đavle ja ne pitam tko će, ali učini da mogu i daj mi puls. Moram. Mogu. Želim.

Link

Zadnji put te spominjem i zadnji put ću još danas požaliti što nisam radila ličku pitu i pekmez od šljiva iz vrta tvoje majke, još danas ću zavidjeti mirnim životima zaštićenih žena koje imaju muža i sve to nešto o čemu sam tako čudno puno sanjala i toliko strašno željela, da mi se pričinilo da je ovo taj dom, da si ti taj čovjek i ja ta žena.
Ali polako shvaćam, polako se nazire, moj put nema kuću, ja sam možda i ciganče a ti si sigurno i svakako mrtav.
Ne šalješ mi cvijeće u vrt, niče jer ga je tvoja mati posadila, a ja mu jebem ćaću a ne da ću ga zalijevati.
Idem u Zagreb i još samo danas maštat ću uz kavu na terasi što je moglo biti.
Ja sam stvarno htjela ovdje raditi kretenski ajvar. Debiluša, kao da kupovnog nema?

ni ovdje neću komentare, sorry.
ključam