Napolju kiša,
čaša čaja na stolu,
lampa – tako te, možda naivno, vidim
za pet, za dvadeset, za sto dvadeset pet
godina, dok čitaš ovu pesmu, dok misliš o meni, čoveku
od pre dvadeset ili sto dvadeset godina – kako sam
živeo? Ja i moje doba: beznadno umorni ljudi,
nekoliko datuma, mesta poraza, imena: formula koje smo tada
ponavljali, sa detinjastom nadom živih, gluplji od tebe
za mudrost koju je vreme dalo tebi: koji živiš
posle svega: posle nas, posle svih. – Tako malo
umem da saopštim, isto kao svi. Ali
živeo sam i neću da umrem ceo: da ostanem
za tebe svako, predmet statističkog
smilovanja ili prezira. Ono što je bilo samo,
samo ja, jeste van istorije. Te ću reći o sebi
jedinim jezikom dostupnim obojici: o mirisu mokre
gradske prašine pred prozorom (pala je kiša), o stolu
što žulja laktove, o kucanju sata, o ukusu vrelog
čaja, o svetlosti lampe koja mi je vređala pogled
dok sam pisao ovu pesmu – opštim jezikom svih
pet čula,
besmrtnih.
Bronjislav Maj
Janis Joplin Piece Of My Heart HQ
Link
04.09.2020. u 23:02 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar