Prozirna proza

        Govoreći o dobrim temeljima veze kroz prizmu ljepila i epoksidnih smola, ne mogu da ne primjetim da se većina današnjih ljepila zovu trenutna.Barem tako piše na deklaraciji.Trenutna vjerovatno zato što trenutno zalijepe,a tek nešto malo duže i drže. Naravno, površine moraju biti čiste,izbrušene,bez prašine, polirane i u savršenim uvjetima za spajanje.Tek tada i to ljepilo radi onak kak piše na deklaraciji. Nemarni, kakvi jesmo, uvijek se nadamo da nije baš potrebno ispoštovati sve preduviete pa stišćemo di treba i ne treba..na prljavo i prašno..na hrapavo,a često i na ostatke nekog prijašnjeg ljepila. Vrlo često i veću količinu ljepila nego je preporučeno stisnemo samo da drži bar malo duže,a zapravo time napravimo samo to da ne drži uopće.Trenutna ljepila lijepo opisuju i instant veze koje nastaju u današnje vrijeme gdje pokrpani lonci grle dijamante, stare letve se žele sljubiti s kositrenim vojnikom, demode vaze koje odavno stoje na tavanu požele si nakalemiti neki fensi dodatak u nadi da će zasjati novim sjajem.Sve kaj ostane na kraju je iritantna kora od ljepila na prstima koja se stvorila trenutno, pokoja fleka na košulji (često se onaj uski vrh sasuši pa iz jeftine tubice sukne na krivu stranu) ili ljepljiva fleka na duši na koju se rado lovi prašina i razne mucice.
Ako već moramo imati neko ljepilo koje će nam pomoći da napravimo lijepe temelje za vezu, onda bih ja molio onu jednu piksu bijelog Karbon ljepila sa dvije žličice male za razmazivanje (oh sweet memories). Ljepilo na kojem piše da je isključivo za papir i da ga nije preporučljivo jesti. I dajte mi hrpu papira raznobojnog i škare!! I nekoga tko ima dovoljno volje i vremena da radimo kolaž.Kolaž emocija, osjećaja, sjećanja,zajedničkih sitnica,boli,smijeha ...čega god.Ali da ga dugo radimo skupa. Dozvoljeno je i sudaranje glavama,svađanje oko pojedinih oblika ili mjesta na koje ih treba zalijepiti, pa čak i jurnjava škarama po stanu (ukoliko je u smislu konstruktivne kritike). Ali nek traje i nek se stvara.
Zato, kada me vidite da idem prema vama s kvrgom u džepu,nema mjesta veselju! To je samo piksa "old fashion" Karbon ljepila.

Noćas smo u 3 sata svi morali vratiti sat natrag na 2 sata.Vjerujem da ste to uradili na vrijeme. Ja sam jučer jednom policajcu vratio sat natrag još predvečer.Uvijek sam bio ispred svog vremena. He he
Kako u 3 u noći obično spavam,lukavo sam se dosjetio da taj sat vratim unatrag još prije spavanja. Nekako su me morile crne slutnje da, ako baš svi vratimo sat unatrag u isto vrijeme,može doći do nekog vremenskog poremećaja i da možemo otvoriti  vremensku crvotočinu, a zadnje što sam želio noćas je da se sa svim susjedima,obučen samo u gaće i majicu,nađem u nekoj temporalnoj petlji. Em je dakle praktično jer se ne moram budit u 3, em sam izbjegao rizik da putujem kroz vrijeme s ljudima koje jedva podnosim u sadašnjem vremenu,a ne želim ni razmišljati kako bi to izgledalo da nas je preporuka Zavoda za mjerenja šiknula u npr. kameno doba.
No dobro, neki su profitirali taj sat viška pa su duže bili na cajkama ili gdje već, neki su duže spavali.Ne volim ni jedno ni drugo tako da mi ta promjena vremena nije donjela baš bog zna kaj. Osim možda pomutnje u glavi jer mi je porukica koju nisam čuo došla u 2:16 ,a probudio sam se i vidio ju negdje oko 2:25 i nisam bio siguran jel onih 2:16 moje vrijeme,njezino vrijeme,da li je to starih ili novih 2:16 i da li se isplati odgovarat,a da ne probudiš drugu stranu. Stoga sam šepajuć (još uvijek me boli noga) otišao do WC-a da gledajuć u bistru dubinu školjke potražim mudar savjet. Nisam ga dobio ali sam barem obavio piš-piš.
Čitao sam nedavno da je Chavez u Venezueli odlučio pomaknuti pola sata unatrag vrijeme da građane učini sretnijima. Na prigovore da je to napravio samo da ne bude u istoj vremenskoj zoni s Amerikom, odgovorilo je njegovo Ministarstvo znanosti i tehnologije s objašnjenjem da su samo htjeli uskladiti metabolizam i ritam spavanja građana s dnevnim ritmom sunca i da će ih to učiniti sretnijima. Ne poznam nikoga u Venezueli pa nisam mogao provjeriti zvuči li sretnije otkad vrši nuždu okupan prvim zrakama sunca ali nekako sumnjam da je Chavez uspio u naumu.
Kako god bilo, poručujem i Chavezu i našem Zavodu za mjerenja da se okane ćorava posla i usrećivanja ljudi regulirajući im metabolizam pomicanjem sata naprijed - nazad.
Dragi moji, ako već želite usrećiti ljude pomicanjem vremena,pristupite problemu individualno! Ja bih recimo zamolio da ga meni vratite godinu unatrag sa svim onim osjećajima i srećom od onda u paketu, ako je moguće.
Eeeee... to bi već bilo nešto ...

Hodam ja tako iz teretane popodne prebijen ko letva. Vučem torbu,vučem desnu nogu jer me boli i razmišljam.
Čas zbog torbe zamislim da sam poštar, čas mislim kako bi bilo da hodam potpuno gol tuda po glavnoj cesti, čas mislim na čvarke, čas mi misli odlutaju u zapadni dio grada, čas kak mi fali motor,a  u idućem trenutku već mislim na vranu koja me gledala jutros dok sam šetao psa. Ništa posebno.
Dolazim do semafora i pali se crveno. Stanem ja,malo raširim noge i izravnam ruke pa ih isto malo raširim. Tak stoji onaj crveni na semaforu pa i ja lovim isti stav. Sve po pravilima.
Isti čas iz sporedne ulice ali s druge strane ceste,dolaze dva murijaka, odmjere me,pogledaju se i skrenu i oni u glavnu. Krenem ja lagano za njima bez želje da ih pretičem. Hodaju i oni i nekaj si čavrljaju. Laganini. U jednom trenutku ovaj lijevi zamahne i malo jače potapša desnog po ramenu i u tom trenutku mu s ruke sat frcne u travnati pojas između nogostupa i ceste. A U PM!!-pomislim. Ne podnosim kad ljudi imaju sat na desnoj ruci. Ak hoćeš vidjet koliko je sati onda ti onaj kurčić za navijanje mora bit okrenut prema unutra. Ježim se od toga. Jel radi itko satove za desnu ruku uopće?? ...hm... Podignem ja sat i krenem malo brže prema njima da mu ga vratim. Razmišljam si kako da ga oslovim.Kaj da kažem? EJ,POLICAJČE?? (amerikanci imaju onu dobru foru sa officer,marshall ..kaj već) ... Da kažem OPROSTITE?? I to mi je glupo..i onak imam problema s izgovaranjem toga,a sad čak nisam nikaj ni zajebo. I tak, kad sam već došao sasvim blizu izgovorio sam im metar od leđa samo :
-EJ! UHM,OVAAAJ ...
Okrenu se oni, već rukice krenule prema sredstvima vezivanja i pendrečićima,a ja vidim Aleksandru Ljubu kako u Dnevniku daje izvješće: I.Š. zvani B. danas je predvečer plastičnim satom napao službene osobe ...roditelji me prepoznaju na telki,majka plače,otac škrguće zubima... bla,bla ...
Pružim sat i kažem: ISPAO VAM JE MALOPRIJE,PAAA ...              
Oni se pogledaju opet i lijevi primi sat pa veli: A JEBO MAAAA... HVALA. Kaže desni: A MI TE HTJELI BAŠ LEGITIMIRAT,JEDAN TAKAV PROBAO OPLJAČKAT KLADIONICU POPODNE!
OPA! - pomislim. U džepu sam imao samo putovnicu jer mi je istekla osobna pred 5 mjeseci. Koji kurac bi im rekao?? Da idem u teretanu u Veliku Kladušu s putovnicom. Kaj?? 
-A,ETO..NISAM JA TAJ.
Čak sam se i sam malo začudio koliko sam to neuvjerljivo rekao i mislim na 3500kn koliko je kazna ak ne obnoviš osobnu na vrijeme.
-AJD,AJD ... ODI I HVALA TI. 
- MA NEMA NA ČEMU! BOK,BOK!! 
Spasio me policijski sat. Doslovno.   

Upravo sam zgotovio i pojeo ručak. Sastojao se od dva na oko pečena jajeta,dvije pečene kobase i salate od svježeg (hm) zelja. Donosim kratku recenziju:
Već na prvi,vizualni,susret sa tavicom, koja je bila postavljena na kariranu krpu pored laptopa, gladni će gastronom doživjeti ugodno iznenađenje. Hrana je bila aranžirana tako da je između dva pečena jajeta bila položena podeblja kranjska kobasa što je cijeloj kompoziciji davalo dozu erotičnosti. Druga je kobasa bila položena elegantno uz rub tave,ničime ne narušavajući prvotno opisanu kompoziciju,a ipak je nosila određenu poruku. Valjalo bi imati jednog u rezervi ne samo u tavi! - pomislio sam i sjetio se nekih situacija uz kiseli osmjeh.
Za početak sam odlučio početi s kobasom i mogu reći da je na prvo kušanje sasvim zadovoljila moja očekivanja. Neprijeporni mesni sastav govorio je o brižnoj izradi u tvorničkoj hali i pomnom odabiru mesa,kožica,žljundrica i konzervansa. Samozatajni masni dijelovi sljubljeni s nusproduktima mesne industrije topili su se u ustima,a papar je veselo peckajući upotpunio taj bogati okus.
Namočivši komadić kruha u blijedunjavi žutanjak,dok sam još žvakao kobasu,krenuo sam dalje. Okus jajeta me automatski teleportirao u toplu unutrašnjost međimurskih kokošinjaca obavijenih maglom i govorio je da te koke nisu nikada vidjele ni kukuruz ni svjetlo dana,bogami ni maglu,a vjerovatno ni jaje jer ga ispuste na pokretnu traku iza. Okus je bio neusporediv s ičime što sam do tada kušao jer ga nije ni bilo. Prstohvat soli je riješio taj problem i zadovoljno namignuvši psu (koji je glumio konobara zainteresiranog za kvalitetu hrane) rekao sam u sebi:MMM DA!-to je to. Nedovoljno pečeni bjelanjak, koji je prvo krenuo za kruhom iz tave pa se na nekih 15 cm predomislio i krenuo natrag, podsjetio me na skoru sezonu prehlada pa sam si uz ostale zabilješke o hrani u na ćošku  papira napisao: KUPITI MAXFLU! Na to je pas samo mudro klimnuo glavom i oblizao nos.
Salata od kupusa koji je neko vrijeme stajao u vrećici u frižideru te se malo "orosio" i omekšao,savršeno je upotpunila čaroliju okusa do tada probanih kobasa i jaja. Malo ulja,malo octa,soli i papra, pričalo je prekrasnu salatnu bajku ogulinskih polja,baš kao da je sama Ivana Brlić Mažuranić sadila taj kupus.
Od pića sam odabrao čašu vode iz pipe koja je svojim žućkastim koloritom laičkom oku odavala dojam gemišta. Kamenac iz vode fantastično se sljubio sa posljednjim ćoškom kobase.
Za desert sam se počastio redom šećerne table i tu je fantazija okusa upotpunjena. Slatki šećerni okus kakaa u tragovima i aditiva E498, povezanih šećerom, (i ljepenkom pretpostavljam), naprosto je pozivao na romantično druženje pod toplom dekicom.
Pročitavši mi vragolaste misli pas je pobjegao u hodnik, a ja se primio pisanja ovog posta još masnih prstiju.
Do idućeg čitanja ... DOBAR TEK ...

Neki dan sam gledao film u kojem glavni glumac ubije pandu... slučajno. Jučer sam doznao da je i jedna žena razbila pandu...namjerno.
Ovaj je kasnije malo skrenuo od užasa što je ubio pandu i nabio si pandinu glavu na svoju kao neki vrač. Nije slutilo na dobro. Brinuo sam za njega.
Brinem i za nju. Razbila je pandu unutar kojeg je bio gel za tuširanje, koji se (pretpostavljam) razlio. Kakav je osjećaj stisnuti spužvu iznad WC školjke i gledati kako ti kroz prste u nju curi pandino srce?
 

Nekako sam uvjeren da je,otkako je tehnika uznapredovala, i sam Amor svoj kičasti luk i strijelu zamijenio ekipom snajperista s laserskim nišanima. Svoje barokne,zlaćane uvojke je obrijao na nulericu i sve ljubavne zavrzlame koordinira iz multimedijskog ljubavnog središta ko onaj frik s naočalama u Nikiti. (Squad 1...squad1 ... pogodite kribu još danas)Samim time ljubav mora da je i osjećaj, kada ju ostaviš na ulici i okreneš se, da ti po leđima igra barem 5 crvenih točkica od strijelaca koji čekaju zapovijed da pucaju jer nisi izvršio zadatak. Suze ti krenu samo zato što znaš da su se točkice grupirale točno u ravnini tvog srca i ništa ti ne preostaje nego da čekaš prasak. Ne osvrćeš se jer znaš da je bolje da imaju čistu metu i da će tako agonija kraće trajati. Ukoliko se okreneš,dovodiš se u opasnost da ih zbuniš i da te samo rane. Ne želiš se izlagati tom riziku.Kada zamakneš iza ugla ipak dođeš u napast iskušati im živce. Kao, slabo ti je pa se sagneš jer te tjera na povraćanje od muke i tuge. Suze koje sada padaju na pločnik, govore ti da si dobro postupio ali i dalje osjećaš toplinu njihovih nišana na leđima. I dalje čekaš prasak.Pametniji od nas u tom trenutku se usprave i cik-cak odjure niz ulicu riskirajući. Većina ostane pognuta i u suzama čeka da počne paljba.I to je ljubav ...Upravo mi je javljeno s centralnog mjesta da sam zaslužio još jednu šansu ...O, hvala vam tajni agente Amor,jebeni Amor !! Hvala što ste mi poštedjeli život i dali mi još jednu šansu da očekujem kada će mi vaši strijelci ponovno pucati u srce i ostaviti ga puknutog!! Tam, pored onih suza ... na pločniku ...Sve je u redu,dobro si postupio! - kažu one i onak ...