Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz mene progovara Zemljanka… stanovnica ove lijepe planete… planete smijeha i srca, u lutanjima bez kraja i beskraja… ovo malo duše što zauzima svoje mjesto na plavoj planeti pri prvom pogledu vraća me na svoj početak…u ovom dnu besmisla, slobodni smo u igri života.. bez zatamnjenog sjaja u očima, bez astralnog glasa u duši… svijet se podijelio na dobre i loše... na vječnost i trenutak…hladan zrak mi presijeca dah ove večernje subote.. suho lišće na putu prema toplom domu gdje me čekaš ti… ostaje samo tišina i ljubav.. svijet se uvijek dijelio na dobre i loše.. pokrit će me tamna krila noći, odvesti u san, plovim opet dubinama duše… neprekidnim putevima snova… zastala sam pred tvojim plavim pogledom… žurim prema toplom domu, gdje me čekaš ti…

..kroz ovu tihu noć.. na dlanu hladan dah… u očima topli sjaj… vjetar raspršuje kristalnu misao, koju ni magla ne krije… u dubini duše lunarni sjaj… tvoje ruke u bijeloj vodi donose tišinu … dijamantno plave oči gledaju i donose tu kristalnu misao na dno duše…noć je tiha… zvijezde zastiru panoramu grada… poput očiju mačke promatraju to tamno mekano dno moje duše… svaka duša ima svoj bezdan… je li netko ikad došao do kraja tog dna? .. gledam noć… hladan dah na dlanu… u očima topli sjaj.. na oltaru noći dao si mi boju života… sa dna duše se lagano diše… u auri mirna ravnoteža… sve tamno i mučno pretvorio si u život… život je san… želim ti lijepe snove…

U zaklonu od raznih iskušenja, nudi mi se velika gozba što pamti gorak okus nečijih usana. Nježan vjetar promjene lomi koljena i oči bljeskaju od želje za plavookim lovcem što daje hrabrost da me kao rasnu životinju dovede u harmoniju neba. Znam da si od mnogih digao ruke jer su loše postuple sa tvojim zvijezdama padalicama. Nisi ni jednoj skinuo zvijezdu s neba. Ispod osvježenja noći, dok osjećam tvoj dah, znam da si u mom centru... nevidljiv, prisutan, bezbojan. Bez okusa si. Bez mirisa. Bez boje. Malo si lud, malo nesretan, malo poluzaljubljen u sebe i u ljubav, a najviše u mene. Dobro je da si prema meni takav, kakav si, jer si me naviknuo na sebe, a tada vrijeme postaje beznačajno.

… dogode se tako neki dani… neke noći… neka predvečerja.. kad se noć prikrada danu, tiho i najtiše ga smijeni i caruje cijelo svoje darovano vrijeme … dogodi se tako da me netko potraži u tišini predvečerja, uzme me za ruku i odvede u svoje priče, u svoje živote.. i sadašnje i one davno proživljene…dogodi se tako da dim cigarete obavije sliku na zidu i oslika svoju konturu…, a ispod neba je sve onako kako treba biti… konture dima… ova večer ima dobar ukus… plamen svijeće, dim cigarete koju puši najdraža osoba na svijetu…, a unutar srca kristalno i najplavije oči na svijetu zauzele mjesto… otopile led života i učinile da ovaj svijet izgleda savršeno dobro… tamo gdje spavaju smaragdi i rubini.. ništa se ne događa… kamen uronjen u svoje dno…, ali tamo gdje se vide najplavije oči na svijetu – tamo je život zamagljen srećom i romantikom… tamo je najljepša melodija života… čak i na ovako tužan dan, u ovako tužnom trenutku kad se prisjećamo… ne samo na ovaj dan.., srećo moja, hvala ti što si mi rekao: "kad sam te vidio, u tom koridoru ljudi, ono svjetlo je padalo samo na tebe i prišao sam ti" :)

.. u jutarnjoj šetnji, dok je dan ubijao noć, u tom kaleidoskopu goruće ljepote…zemaljska riječ, ta bijela riječ, zaoštrila je um, odvratila pogled i misli od jutarnjeg začaranog pogleda i poput očiju mačke zastala ispred mene… u bjelini tih očiju, iznad ušća života u druge slapove, pronašla sam odgovor… praznina se gleda slijepim pogledom u danima bez boli… jedina nit što spaja je titraj srca… potopljen polusvijet, čudni ljudi… još čudnije situacije… boje, koje nisu moje… ovom životu sam dala svoj znak… kao znak pokraj puta.. što vodi ili odvodi.. što spaja ili razdvaja… na oltaru ove noći vidi se plamen gorući… neka san pokrije sve nemire i muke svih ljudi… sve zablude i zastranjenja u čudna raspoloženja… postajem svoja aura u sebi.., a gledam te dok spavaš, dok ti mjesec lice zlati i bezbroj sjajnih zvijezda neka te u snu prati… gledam te… dok ti san lice ljubi.. gledam te.. dok se noć u daljini gubi…

..pokrio me san...sinoć...san bez snova...svoja tamna krila spustio je na oči...noćna tmina zgusnuto se povukla u kut...čekala je...otvorila sam oči srca...ispod sunčane staze vidjeh sjenu kako me zove...kamen i pijesak... izvor, iz kojeg teče bistra voda, ne gubi se u pijesku...noćna tmina zgusnuto čeka u kutu...na oltaru noći zapalila sam svijeću...otvorenih očiju, dok me san pokrivao, krenula sam putem sjene što me zvala da vidim kakav je život pastira...kako mogu biti pastir, kad ne znam što je to...crveno sunce sna se smiješilo...snovi bez boja, bez vremena...glazba bez zvuka...je li bilo prije ponoći ili nakon nje, ne znam...noćna tmina je zgusnuto čekala u kutu.. sjena me vodila do predvorja raja...s one strane postoje jedna vrata...kroz ta vrata prolaze samo čista srca...zastala sam...je li moje srce tako čisto?...počelo je jače kucati...kuca li od sumnje ili pitanja, zašto ga to pitam?...sjena me odvela dalje...pokazala mi je odgovor... noćna tmina se pokrenula iz kuta...odgovor je stajao, blistav i jasan, zlatan i čist... na oltaru noći svijeća je dogorijevala... ugasila se...odgovor je stajao i dalje, srce se nasmiješilo..

...promiješane su karte mog tarota, ali meni ne govore ništa. Ne mogu si otvoriti taj put u neke druge sfere.. ponoć je ušla u sobu, provukla se lagano između zelenih zavjesa, kliznula kao voda niz obalu i zauzela svoje mjesto na mojim grudima. Dok je carovala mojim bićem, rep noći se povijao kao crne zmije, koje odlaze niz visoku travu i gutale su ponoć i noć moje tijelo, dušu. Taložile su se u kutku jednog zaboravljenog svijeta i u nemirnom stanju probile mi lijevi kralježak s desne strane bolnim kopljem da bi me priviknule na tamu. Takav putokaz donosi samo nemiran san, a u prvom danu od tvog udisaja, duša opet izvršava svoj izbor. Aura se napunila drugačijim bojama, bez žurbe se suzila pa proširila. Uplaših se zlatnih boja sunčevog diska, koje će me dočekati ujutro. Osjetljiva na svjetlost, zlatna boja mi je presjekla bjelinu očiju i zadala nezaboravno presjecanje jednog jutra na dva dijela. Odvojih ta dva komada jutra, zagrizoh jedan, a drugi ostade nenamiren. Time je začet novi korijen starih blizanaca,  ukradenih iz tvog oka i nekim tajanstvenim rukama donesenih u moj svijet. Odvojeni od tijela, oslobođeni rađanja i umiranja, traju u mojoj svjetlosnoj tami, u tim tamnim zlatnim bojama, pomiješanim igrama Sunca i bolesnog Mjeseca. Aura ima neke druge boje, boje koje su ipak moje.

""Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči napasti neprijatelja, iako je imao 10 puta manje ljudi od protivnika. On je znao da će pobijediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi. Polako se krećući prema mjestu na kojemu se trebala odviti bitka, zaustavi se kod svetilišta Šinto te reče svojim ljudima: "Nakon što posjetim svetište, bacit ću novčić. Ako padne kruna, pobijedit ćemo; ako padne pismo, izgubit ćemo. Sudbina nas drži u svojoj ruci." ""- blog od 08.07.2004. 07:16:20

…iz dlana uzeh stručak vjetra, zalih ga sa tri kapi vode i zapalih na nebu jedan stih, stih koji je izašao iz trenutka ove Zemljanke, a luna se zatresla od bestidnog pogleda… vedrina i živost se osjetila u trenutku suočavanja… stajala sam skamenjena i vidjela tebe… u oku je zasjala suza… i sanjam te u prizmi izlomljenog kristala, gledam svoje oči u sjeni tame… na oltaru noći polažem crvenu ružu, kao prvi početak ove tamne večeri… jesenje sonate bez umornog veselja…ljudi rođeni, a odbačeni od crvenog svjetla, lutaju ovim svijetom…nisu slobodni, u igri ledenog zraka i toplog daha, u tom astralnom trenutku zaustavit ću ovaj stih na trećini tamne strane mjeseca….

...sa mnom još nitko nije lovio leptire na praznoj livadi pametnog mozga ni slušao šumove ptičjih krila ili prebirao po tankim žicama nervnog sistema….sa mnom još nitko nije pjevao psalme o izgubljenoj pčeli utopljenoj u medu ni tražio prazan krevet da se odmori ili našao bistar izvor što žubori….sa mnom još nitko nije…vodio ljubav kao Ti...našao krajnji potez spreman za let i... učinio da se osjećam... kao da mi pripada čitav svijet (napisano: VIII mj. 1981.).

..na bijelom stolnjaku mapa zvjezdane staze… grožđe, jabuke… šampanjac…svjetlo se lomi u pogledu, a galaksija i dalje vrti svoje ljubičaste planete, zlatne zvijezde i poneko začuđeno srce… svjetlo se lomi u pogledu…plavi sjaj versus zeleni sjaj …vrijeme traje, a meni nešto sjaji sa mape zvjezdane staze… zasjala je pravocrtna linija, krenula poput Golfske struje iz mora, uzdignuto polegla kao magla poslije inja… pokrivena ledom jednog trenutka… zavladala je magija trenutka…. pogled je prolutao galaksijom i zaustavio se u plavom sjaju nasuprot stola…preko bijelog stolnjaka…

...noć.... obojena bijelim satenom ...pala je kao plašt i zaogrnula me, pokrila me, potopila me. Dok sam plivala do obala tvoje duše, vjetar je nosio neke pjesme što su se gubile u mirisima noći pa ugasio i onu zadnju svjetiljku u koridorima hladnoće. Sa neparnim brojem računam na dobitak u vječnom vibriranju planete i uvijek prelazim mostove, što spajaju prostorne raspukline urezane na dnevnom svjetlu. Jutro se objavilo tiho... bez fanfara... iako pod kamenom spava vilinska suza tek probuđena tišinom pahulja i težinom kristala leda. Tko će mi reći što je na kraju ovog dana? Granica svjetla i tame nazire se u vatri osmijeha i kad se kamen pomakne na svom dnu, zapjenit će se more preko kojeg lete zaostale ptice, koje nisu stigle odletjeti u jesen. Sanjam te, na mekanim jastucima polegle zelene trave, budiš se u praskozorje i nasukavaš na obale moje duše. Jutarnje oči gledaju te, dok s neba padaju davno zaostale pahuljice.

…na granici tame i dana … zid…zid tišine… iz dnevnog svjetla ušetala sam u ovu noć, jasnu prohladnu listopadsku noć, dok je glazba zarotirala nebeska tijela da me odvedu prema temeljima dublje noći… noći za san… izgubila sam neke glasove iz sebe… kiše su pale… natopile su i dušu i zemlju, a u arterijama romore valovi skrivenih osjećaja… toliko skrivenih da mi se čitaju na licu… moguće je iz zlatne posude nasuti čistu bistru vodu i prepoznati u tom odrazu svoje lice… na granice tame i dana … zid.. zid tišine… temelji što se polako talože za ovu noć sna još uvijek prate pravocrtnu glazbu koja rotira nebeska tijela…neću povući mjesec u vodu… želim gledati njegov odraz na nebu, a kapi što postaju biseri na licu zaiskrile su i u mom srcu…

...dogode se tako trenuci, kada izloženi vjetru, tražimo tišinu kišne večeri… iz leda se otapa trenutak pa u čaši stvara slike dalekih puteva, koji čekaju…. dobar ukus ima ova večer… obojena riječima, zamagljena ljubavlju i usklađena pokretima… iz urbane vreve dolazim na plamen svijeće… izlažem mu svoje srce i najdublje kutke duše… dogodi se tako da plamen svijeće dočara put prema snu… dogodi se tako i da se raspetlja taj čudan san, kojeg pokušavam odgonetnuti već pola života… kad mir nastanjuje nečije srce… nema loših glasnika ni znakova na putu… ja i san… neodgonetnuti san, prepun tajnih šifri i prebogatih misli…mostovi između svjetova su uvijek spojeni… ako slijedimo one dobre znakove na putu…. inače… puno je loših smjerokaza… sa mjerom ću zapaliti život na nebu pa neka gori, umjesto najsjajnije zvijezde… samo sam nijemi svjedok tajne koja ima krasan naziv – život…

Iz misaonog toka kao rijeka doplovile su slike, bez tona, bez boja. Samo crno bijele slike pretposljednjih dana davnih dodira, koji s trostrukim odmakom od stvarnosti pokušavaju postići dublji uvid u jezgru vatre, ali zaustavljam taj proces i želim se otisnuti na pučinu novog dana, što me pozdravlja hladnim dahom svog postojanja. Suha vatra sadrži senzibilnu jezgru i odvodi me dalje u moje dubine i znam, da me kao vjerni čuvar prati, iako ništa ne govorim. To je tako prepoznatljivo, da se može osjetiti i kroz hladni dah ove listopadske noći. Iako se ne govori, razumije se. Riječi su često suvišne u toku jednog vremena, što se uvijek objavljuje u onom trenutku baš kad to treba.