Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Provodim noći u snu bez sna. Provodim dan u danu bez dana. Instinkt samoodržanja. Ništa više. Kroz izričaj duše pažljivo ti se približavam, korak po korak. Kasno ćeš saznati tajne mog sna. U toj kombinaciji metafora i simbola darujem ti jedan svitak u kojem su napisani znaci, putokazi, smjerovi. Znam da i dalje imaš svoj svijet sebe u sebi… tako ćeš dočekati novi izlaz Sunca nekog maglovitog jutra… Tvoju riječ još nisam čula. samo pogledom izražavaš, samo svojim dolascima i odlascima daješ smisao… U mnogim očima ne vidim tvoje, u mnogim kretnjama ne prepoznajem te. Ne mogu se okrenuti nekoj novoj skitnici, možda još uvijek čekam plodove prelijevanja naših pogleda, možda korak po korak polako dođem i do pravog tebe u tebi… možda...

U nekim estetskim podvajanjima dozvoljavam si razvijanje sposobnosti prepoznavanja nekih izbora u životu. Priroda me pozna, ja se ne poznam. Kako netko sebe ne može poznavati? U tome se ipak oslanjam na svoju dušu, na njene zakone, na njene titraje. Pokušavam se ravnati po njenim smjerokazima, pravcima kretanja, pulsiranju tih tamnih samozatajnih dubina gdje volim sve češće plivati i zaranjati. Znam da je to za neke tamnica. Za mene je oslobođenje. Otkrivaju mi se nebeski pejzaži, uzdižem se iznad zidova, što okružuju taj svijet kojeg zovem svojim. Stvorila sam primjerke ljubavi, kojima sam poklanjala sitne pažnje. Bilo je i snažnih utisaka. Bilo je i slabih. Bilo je i više od toga. Sve su to sfere u kojima se čovjek tiho pita: je li to onaj krasan komad mene što ga darujem nekome? I u tom momentu osjećam da se u zadnje vrijeme uvijek oslanjam na zakone duše i bez ljudi i njihovih sljepoća pronalazim svoje puteve, kojima me vode ti smjerokazi. U drugom danu od dalekih misli udišem ovo predivno jesenje predvečerje. Ovo je vrijeme velike gladi i sitosti. Premjestit ću tvoj portret s kojeg me promatraju te divne plave oči na neko drugo mjesto, da te malo gledam iz drugog ugla. Možda me to gledanje odvede u smjeru zalutale zrake Sunca, a ona pada točno baš na te tvoje divne plave oči. Ali.... ti ostaješ na tom portretu, a ja idem dalje.

                             "... i čeznem za nekim ili nečim dok mi more šumi iza leđa" - I.Slamnig

I'm happy woman... life is to short, but I'm happy woman, because life is beautiful, when you feel happy in your heart.

Netko pije vodu mog života i ispija svaki gutljaj s posebnom željom da traje vječnije od vječnosti. Cvjetovi usana što se listaju, padaju u rijeku, a ona ih odnosi u noći, što su došle tako tiho i nježno, da sam pomislila kako se to nikada neće dogoditi. Iz smrtnog straha od ljubavi, ljubav me dovela u svoje odaje i poklonila mi se u svojoj uzvišenosti. Više ne živim bijele noći. Tamna sjena je odletjela i sa sjetom se prisjećam tuge, što je lakih koraka otežavala moj pohod prema sreći. Lijepo je imati svoju sjenu, ali ne tako tamnu kakva je bila sjena što je prolazila kroz mene. Oči su mi vezane za tvoj lik i sneno ti pružam ovu bijelu sjenu za šetnju prema koridorima ljubavi.

Dok se jutro spremalo ubiti noć, što je polako prolazila i odlazila, iz tamnih dubina mojih snova nađoh se na tržnici osjećaja, vidjeh divne paunice taštine i pustinjske mistike samoće, a još strašnije od tih takvih kakvi mogu biti... vidjeh crne zmije na kupu i jednu sa strane... koju pokušah zaobići... zabavljajući se sporednim stvarčicama poredanim na tezgama dobrodošlice... Ako ta slika bude zadnja slika, što će me pratiti do izvora, mijenjam je u trenu za tvoj sluđen lik, tvoju beskrajnu dušu i tvoje mistično postojanje na ovom prostoru, kojeg zauzimaju i moje dvije stope otisnute u asfaltu mog grada. Nemir je ispratio tu sluđenu noć, jutro se dovuklo sivo, kišno, prohladno, lijepo...ostalo je sjećanje na taj san... tržnicu osjećaja...i prepoznala sam te taj tren kad si i ti prepoznao svoj ulazak u more svoje duše.

... je izravni doživljaj istine ili činjenice, neovisan o bilo kakvom prcesu zaključivanja. Svi smo bili jako intuitivni kad smo bili djeca. Kako nas je društvo "oblikovalo", tako je i intuicija polako "zaboravljana". Naše društvo veliča samo logično, racionalno razmišljanje lijeve polovice mozga, dok se zaboravlja desna polovica, a oni koji nisu zaboravili mogu ponovno razviti tu vještinu koje smo se odrekli - vratiti se intuiciji.... unutarnjem glasu koji uvijek - ima pravo."" ("Žensko tijelo-ženska mudrost\"-dr. Christinne Northrup)

...vrijeme luta sjenovitim stazama… ptice tako tiho pjevaju .. jutarnje rose su rijetke…između lišća nema svjetla… nema sjene… nema ničega.. samo kiše romore kao tuđe usne što zlo govore..već 5 dana u susret mi dolazi netko…bez tijela.. netko… odvodi me lukavstvom.. odvodi me .. meni? vidjela sam sjenu bisera iz školjke sa dna mora… temelji su na dnu… u šumoru kiše prepoznajem svoj ritam srca.. onaj ritam što me uvijek odvodi k tebi…

http://www.youtube.com/watch?v=x5cCWbzz15c

Zašto zlo uvijek progoni, a nikada nije progonjeno? Dobrota mu nije dorasla u naravi. Zlo ipak ima jednu veliku opasnost: samog sebe! Zlo se proždire samo! ...Zloća nema savjesti, dakle, nema uvjeta za patnju. Zna se da zlo proždire ne pitajući tko je tko, a da su sve selekcije samo obmana čovjekove uprljane savjesti i iskvarenog uma, no kako u našem svijetu uglavnom caruje zlo, a glavnu riječ ima glupost, ni ne čudim se jer ljudska zloba nema granica. No, kako rekoh na početku: zlo se proždire samo.

""""psttttttt ... konačno je shvatio tko je XY... ne pričaju od ...... htjela mu je zabosti nož u leđa ... na onaj svoj sebični i crni način koji nije htio vidjeti kad sam mu ja govorila ... pričao mi je o tome ali me zamolio da nikome ne govorim ...""" ---->  najbolji vic koji sam čula u zadnjih 20 godina :) zaklela se zemlja raju... da se sve...  odaju :)

San iznad vode… pred oltarom noći poklanjam sjenu i okrećem lice… između svjetova mi je kliznula misao… gledam oči u zrcalu… pred oltarom noći poklanjam sjenu i okrećem pogled…između mene i tebe sklad… kamo bih ja bez tvojih bijelih misli? što bih bez tvog zaraznog osmijeha i bezazlenog pogleda? u pogledu se ogleda prvi početak… između tvoje prošlosti i moje sadašnjosti samo bijeli stolovi… vesele gozbe, glazba…slobodni u izboru… pred oltarom noći poklanjam sjenu i otvaram srce…ljudi rođeni, a odbačeni, bez onog crvenog sjaja i aure ljubavi, dolaze pred moj dom… skupljam sitnice i vidim u svom srcu cijeli svijet za tebe… pred oltarom noći poklanjam sjenu…http://www.youtube.com/watch?v=wENMeruVJ-E

Vidjela sam neke tragove na latici ruže… vidjela sam maglu… našla sam raspršene misli, a na dlanu trag sjene… u plavoj kosi spava Mjesec… u plavim očima vidim sebe… u tamnoj kosi ovog muškarca vidim hladno inje… u dubini njegovog oka, ima li mene? Iako si ljuto ostavio život uz kap limunove boje, toliko lako sam se susrela s tvojim pogledom…odale su te ruke.. drhtale su… u dijamantnoj tišini nije te bilo… vidjela sam muškarca tamne kose i plavih očiju, u kojima se tek naslućuje moje ime…s njim nema praznine… pretopila sam led u vino… možda sljedećih godina pročitam najljepšu priču.. možda…i dok se bijelo u posljednjim tracima najavljuje u zlatno… znam...

...probudili me noćni sati… prazno nebo odvodi na suhe obale gdje duša pleše svoj ples…sanjala sam da me u tim noćnim satima budi miris ruža… između svjetova nema granica… krijem se u krugu… krug nema kraja… ispred zrcala vidim prolaz prema drugoj dimenziji ljubavi… života… i crvenih ruža … iznad vode lebdi sjena… sjena moje duše… slika bez posvete, glazba bez stihova, noć bez mjeseca… u kutu oka postojiš… skrivaš se… traješ… nema kraja… ljubav postoji u svakom obliku u kojem se daruje i zbog koje živimo…vraća nas na početak onih prvih osjećaja, prvog poljupca… s tobom… to odbačeno crveno svjetlo šeće od mene do tebe.. a crvene ruže i dalje tiho šumore, kao velovi kiše što zastiru panoramu grada… a kako bih ja živjela, da nisam srela tebe?

Slučajna riječ, slučajni dodir, slučajni pogled. Sve je veća svjetlost, što prolazi kroz mene, sve su dalje one moje sjene. Nikom nisam ukrala tu vatru što je spavala u tamnici duše. Sama me obasjala i rastjerala sjene, a one su se izmnožile zadnjih godina. Između prve i zadnje karike našeg postojanja u ovom vremenu je prostor, što nas je spojio te predivne noći kad su tvoje oči zaronile u moje i kao nježan cvijet ostale na mojim trepavicama. Uz tebe ponovno osjećam. Uz tebe, plamen gospodari i grije. Uz tebe je odsjaj predivnog jutra i mir mekane noćne tame. Uz tebe odlazim iz tog razrušenog grada i ostavljam kamen ispod kojeg me netko pronašao sklupčanu kao zmiju. Pronašle su me skitnice i dovele do tebe i kao trak svjetla pratim svaki naš trenutak, svako naše lutanje, koje nas vodi jedno drugom. Polako... i slučaj više nije slučaj. Je li bilo slučajno?