Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz te nijeme tišine, odjednom je progovorio glas nekog zla, neke duše što se dovukla sa rukama bez vena i nasukala na moje obale. U riječima bez smisla bio je naglašen strašan smisao moje zablude, moje iluzije. Dok su rane na duši disale isprekidano, boje su se polako smirivale i ocrtavale jasnu sliku. Čula sam da se komad moje boli lomi i puca na dvoje. Kao iznad otvorenog groba stajala sam i gledala pokapanje nečeg u što sam vjerovala. Što to gasne u mojim očima? Što se to odvaja od mene i odlazi u nepovrat? Vjerovanje u ljubav? Korakom laganim, a tako teškim.... prekoračila sam otvoreni grob i dotakla se prvog naslona da bih odmorila užasnuto lice i na tren zaboravila riječi zle duše. Ostalo je sve isto. Stranice sudbine su opet omeđene nevidljivim maglama, a kad u vrtlogu vjetra osjetim hladni dah plave sjene... znam, sve smo mogli mi, da sam tvoja bila ja. Nisam i plave sjene plešu ples zlokobne tuge, neiskrenosti, laži i mreže koju pleteš oko mene, a cijeli svijet se rasipa na komadiće zbog tvojih laži... opsjena... iluzija... magle... te nevidljive magle....

http://www.youtube.com/watch?v=_IxjzKW5MAk&feature=related Fine misli klize kroz prostor što me dijeli od tebe i odnosi izdisaj sa usana namijenjen samo tebi. Mirna su ovo vremena, unutar sebe otkrivam se uvijek na istom mjestu, ali tako različita. Nisam odbila naklonost noćne tame da mi se lagano penje uz tijelo i obavije me kao meka haljina od fine plave tkanine. Po meni je padala je u blagim naborima i skrivajući otkrivala veo iza kojeg se krila istina. Na nekom kraju planete pomaknuo si ruku i vibracija je došla do mene. U svakom trenu padaju po meni tvoji uzdasi, u svakom snu ti si taj San. Dočekujem tamu svake noći. Svjetlost mi još uvijek presijeca te bolne oči i bez navika o svjetlu učim iz tame sve svjetlije i svjetlije nijanse svjetlosti.

U 'tarothu' ništa novo što bi mi dalje pokazalo put...u koji život da krenem, koji njegov dio da osvojim i opet se vratim ovdje, odakle Te zovem. Lak s noktiju još nije spao, noć se vuče... muzika me tješi, a ni cigareta mi ne prija....ne znam kad mi je prijalo toliko .......kao naša pjesma.  Nemam više inspiracije za pjesmu, vjerojatno me hvata san. Već dugo nisam bila zaljubljena pa će i za pjesmu doći drugi dan.

http://www.youtube.com/watch?v=PbWULu5_nXI&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=4UGIHmq5l4o

http://www.youtube.com/watch?v=ww8wqEgFIA8&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=-HwfumP9eJI&feature=related

Bilo je to vrijeme sanjara, slikanja po vršcima nervnog sistema, bilo je to vrijeme boja i snova...i pitam se, kakve je boje tvoj dah, kakvog su okusa tvoje ruke? ... postoji li još to vrijeme sanjara? ... često zalutam u tamne koridore tajnovitih misli... kao da listam knjigu, kao da vrijeme zastane, poput mog daha...

Zaledi me u oblik svjetla... promiješaj dva dijela mene i jedan dio sebe, izdvoji onu zlatnu boju što niti nam spaja do srca i na bijelom stolu rasprostri svoju intimu...na sredini neba stoji naš znak... u daljini se gubi noć... iz bolnog mjesta više ne izlazi tama... zaraslo je iluzijom liječeno, iz noći u noć polako zaboravljano... zamagljeni pogled... čist kao kristal... preko mene prolazi mjesečev trak i gubi se na zapadu... izdvoji još koji trenutak i zaobiđi bolno mjesto... zaliječeno je... iluzijom i ovim čudnim jutrom...

http://www.youtube.com/watch?v=yZp2ZQmqFfs&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=9Ni_GHdc-HU&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=D1Aj2yODys0&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=EEFBECsE-gk&feature=related

Tišina je opet probila moje tkivo kroz kvadratne centimetre te osjetljive kože. Sve se u meni pakleno vrti, kao i ovaj neumorni globus, da mi vrti krv kroz žile i srž u kostima. Tražila sam jutros uzlet u ovo lijepo jutro, ali nema tvog oka da mi smiri želju za pokretom. Mali krivudavi plamen izvio se između trepavica i nestao u daljinama, slijedeći davne tragove bijelih ptica. Sledio se krik u koštanoj srži otkud diše samo mrak. Opet mi koža reagira na tvoje prisustvo i ne donosi tu plavu kap vode kao melem na ranu. U visokoj čaši bistri se voda, ispijam žedno tekućinu kao što ti ispijaš moje usne. Nismo se jutros našli u zajedničkoj auri. Jedan zamotuljak nismo uspjeli razvezati, puno je zamršenih niti, koje mi osipaju kožu tvojim neprisustvom. Danas su mi sva slova ista... kapaju iz zelenog flomastera, a i ne slutiš koliko je dan težak bez tebe. Slova su teška kao i moja duša, što nosi plavi žig tvog postojanja.

Iz moje sobe vidi se mali komad mračnog neba i ono drvo ispred balkona, što svojim granama dotiče zgradu, željno bar malo nekog dodira. Zelene zavjese su lelujale na povjetarcu što je donosio svježinu duboke tame, a daleko od mog malog svijeta lutao si pustim ulicama ovog grada, vukući svoju pogurenu sjenu za sobom. Tvoja statua je nekad bila poput kipova renesansnih majstora… danas o njoj priča samo tvoja pogurena sjena. Koprene tuge zaogrnule su moje tijelo i dođoh do mjesta gdje naše sjene putuju istim tokovima. Ispod trepavica su odletjele ptice i vilinske suze su potekle za njihovim tragom. Kad osjetim tvoju dušu u svojoj, zalepršat će leptiri ispod struka, a sa usana ćeš pokupiti preostale kapljice crnog vina. Iznad tog puta još je mnogo tame, još je mnogo ponora, još neki pravci nisu jasni… lutamo koridorima naših nerazjašnjenih godina, što smo ih živjeli jedno bez drugog. Pamtim te onakvog... ne poznam te ovakvog. Tko li si sada? Kakvog je okusa tvoj jezik, kakve je mekoće tvoj dodir? Vidim, pogled je isti, ljuta tuga isijava iz njega, probija se kroz dobro sagrađene zidove… zidove samoće, duboke kore izbrazdane nesporazumima i nametnutim životima. Osjetih ustreptali pogled, osjetih tvoju žeđ na raspeću tvoje duše i poželjeh se nadviti nad te usne kao nad mučenika željnog bistre vode. Hoćemo li dočekati taj dan kad će rijeka boli otploviti i donijeti slapove davne čežnje umotane u novu svilu naših srca?