Cvijet kraj izvora...je sjena duše

http://www.youtube.com/watch?v=Pod8-59TLsg

http://www.youtube.com/watch?v=IFYOHrwi-W8
Moj - podznak jesi li ikada vidio vatru koja je gorjela iz ničeg? moj vatreni podznak (''lav'') zbilja izgara dok poseže za zvijezdama;  istovremeno se lomi u plavim dubinama... (mjesec u "raku")...

http://www.youtube.com/watch?v=qP9DVZRUXWI&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=oxIwLFeEHA0
'Budi jako oprezan da ne rasplačeš ženu jer Bog broji njezine suze. Žena je nastala od muškarčevog rebra. Ne od njegovih stopala da se po njoj gazi. Ne od njegove glave da se njome vlada, nego od boka da mu bude jednaka. Ispod ruke da bude zaštićena i pokraj srca da bude voljena.'

http://www.youtube.com/watch?v=OTpl486S5Ik

Lepršali su bijeli leptirići u srcu nekoliko dana, poneki donesoše čak i lagane nemire, a poneki su ljupko i mirno promatrali događaje na obalama rijeke Sna. Kasnije sam shvatila kako je to lijepo i volim kad mi se pokažu simboli, putokazi, znakovi. U istom zanosu gdje se ocrtava ovaj bijeli grad iza olujnih oblaka, ocrtavam se i ja od protekle noći ovog jutra – sama sebi. Nepromijenjeno, između dva leta postoji prostor prijeđene udaljenosti. U tom prostoru si zapitao koliko je dug taj prostor i odgovor je stigao u trenu razdvajanja dvije spojene točke. Rekao si «sudbina nas je spojila», odgovorila sam «sudbina nam se pokazala i otišla.» U trenu, dok siva koprena kiše zastire ovaj bijeli grad, mirno i bez riječi, do nekog novog svitanja, zatvorih našu sudbinu bez velikih objava i kad procvjeta jednom poslije, pokazat će ipak svoje pravo lice, kao što se pravo lice svega uvijek na kraju i pokaže.

Od davnih dana do danas …. nije bilo slučajnosti. Sjećam se tvojih usana, koje su me liječile u ovakvim bolesnim danima, popunjavale moje mrtve pukotine i gutale me dotičući sa mnom dno naših isprepletenih tijela. Pred srcem smo stajali nagi i čekali da progovori tim specifičnim jezikom, a duše su nam bile u nekoj dnevnoj polutami iz koje smo ih vadili i hranili se plodovima, što su ih te duše rađale. Iz flomastera klize neka zelena slova na bijelu površinu, otkucava se na nebu pomak još jedne minute, ispod sunčane zlataste zrake donosim svoje oči i presijeca ih oštra bol. Još uvijek živim u progonu od same sebe, a o čemu govori moja priča, ne znam. Neispričana je. Na ramena mi slijeću sjene bijelih ptica, ispreplićući svoja krila dok su slijetale. Mjesečini ću priznati da te još uvijek poričem, ali i želim tvoj dodir više od osvetničkog zaborava.

Mnoge moje priče su već ispričane, na tim putovima bilo je raznih vijugavih neiskazanih odmaka od stvarnosti i zanesenosti tim opsjenarskim svijetom snova i iluzija. Ono što me činilo mogućom čuvaricom stvarnog života bili su dnevni presjeci osjetljivih očiju, jarko svjetlo žutog diska da uvijek zna osvijetliti tu pravu stvarnost. Promijenila sam mnoge velove kroz koje sam propuštala svjetlost da mi presiječe pogled ispod spuštenih trepavica. Iznutra je uvijek gorjela neka zagonetna vatra što me vodila i još me vodi tim neprohodnim stazama velikih nepravilnosti, jakih kontradikcija i dubljeg uvida u svoj put koji slijedim. Odabiremo ono što najbolje znamo, što nam se čini ili ne čini dobrim ili lošim za nas. Stvar loše procjene ili stvar trenutka? Ne znam. Prirodno je odabrati dobro za sebe. Neprirodno je odabrati zlo. Je li stvarno svako zlo za neko dobro? Možda. Ne znam.

I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih  lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge što se slijevala niz beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije, dok sam besciljno lutala bijelim noćima i padala u zanose što ih ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u moje snene buduće dane, koji su, evo… postali ovaj trenutak. Završavam slovima i stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.

je varljiva

Okrenuta na desni bok …spavam, vrijeme je prestalo obilaziti moje oči, kroz sjenke apetit mu raste, zabacio je udicu baš po mom ukusu :).... sklopio je usne oko tijela, prekrio me potpunim mrakom i provukao zlatnu nit do mog srca...

U mom svijetu na dnu vode.... teško se diše. Uzimam dlan i tražim tvoju liniju nacrtanu, neizlomljenu, nestvarnu. Ovo je mjesto riječi, dlan je mjesto nekih pravaca, što me dovode do tvog hladnog mraka gdje postoji prepreka iza mirnog čela. Zaboravili smo se negdje na sredini puta, u plavim spiljama tamnih koridora otkud ne vidim izlaz. Obuzela nas plava proljetna idila, izgužvala mi srce kao meku finu tkaninu, dotakla uzorak svjetla moje duše i nestala. U snovima nema sjaja modrog neba ... u noćima nema snova o snovima. Nečiji pogled klizi prema meni, ali ga ne osjećam. Ti si prepreka za sve poglede i sve tuđe ruke, koje bi me željele dodirnuti, imati, posjedovati. Probudila sam se ovog jutra sa očima u tamnom okviru... iako je žuti disk rasipao svoju rapsodiju svjetlosti, nisam doživjela njegovu punoću. Objavljuješ mi se tiho, prolaziš kroz sobu ne dodirujući ništa i odlaziš rasplinut u tisuću pravaca. Ne želim više riječi iz dna sjena. Želim samo tebe.

Izvana mir. Unutra nemir. Gdje mi je dom? Tamo gdje spavam, gdje se budim, gdje živim? Možda. Svjedoci kažu da je tako. Duša luta od znaka do znaka, od daha do daha. Pretvorila sam ovu ljubav u život. I tako traje... u meni je tako. Razmišljam o tome, kako je želja, kad se ostvari... nebitna. Zbog čega onda imamo toliko želja? Radi trijumfa ostvarenja? Vjerojatno. To je kratkotrajan trenutak... i opet sve ide u krug... dolazi duga osamljenost u sebi... čekam gosta koji neće doći... gledam pun Mjesec na nebu, okomito postavljen točno iznad svijesti što se bori sa onim nesvjesnim u sebi... pijem hladnu vodu... kapljice ne donose mir... radost je podijeljena pa u romboidnom obliku zauzima moć spoznaje... gdje mi je dom? Tamo gdje živim, dišem, sanjam, spavam? Možda. Svjedoci kažu da je tako... ja se još nisam uvjerila....

http://www.youtube.com/watch?v=kClUVBHkTY4
Pitam se za koga sam izgovarala sve ljubavne riječi, koje je uništila prva kiša nekih nevolja i tuge?  Za koga sam pisala ljubavne pjesme, dok si mi usnama na koži napisao najljepše posvete?  A u to je doba neki nomad ludo volio svoju partnericu na pijesku ispod pustinjskog neba,  dok je kraj puta beduin svirao kobri i molio je neka proviri bar malo,  ali neka ga ostavi u njegovom labirintu molitve da se ništa ne dogodi

http://www.youtube.com/watch?v=FHC_7nAWLaI & http://www.youtube.com/watch?v=F-3brRCRsA8