Muškarci i žene...i nešto između

Čitam biba ribin prijedlog o pričama...
Hoćemo?



Uglavnom, sve kaj ovdje pišemo nisu kratke priče, ali jesu crtice iz života, fikcija, proživljeno, kombinacija jednog i drugog.

Kratke priče, kao literarni izričaj, zadane su formom. Uobičajeno, 2,5 kartice teksta, font Times Roman 10, prored 1,5.
I nije ih lako pisati, jer u zadanom okviru treba odraditi sve da početak i kraj budu povezani, a da mi kao čitatelji ne zijevamo u međuvremenu, ne preskačemo rečenice ili poslije zadnje točke pitamo - kaj, to je sve?

Otprilike ide ovako, dvije varijante - povezanost likova u interakciji, radnja koja ih isprepliće u međusobnom interesnom odnosu, ili vrijeme i prostor kao poveznica.



Annelise Verbeke: Kratka priča je bliža tome kako funkcionira naše pamćenje. Kad se prisjećate nečega, ne prisjećate se toga tako da vam treba 300 stranica da sve to zapišete, prisjećate se toga kao možda pjesme ili kratke priče... Kratke priče mogu započeti s tako jednostavnim idejama, jednostavnim predmetima, poput poriluka ili čavla, bilo čime.

Willy Uribe: Kratka priča pomalo nalikuje boksačkom meču. Jedna od ključnih stvari u pisanju je ritam, no to se ne odnosi samo na ritam pripovijedanja, već i na ritam pisca.. Kratka i vrlo kratka priča zahtijevaju brze i precizne udarce, brz rad nogu. Važno je da pisac zna odrediti ritam za borbu u ringu i onaj za trčanje maratona, tj. pisanje romana.

Yiyun Li: Dobra kratka priča je poput ekspresnog lonca: utisak koji svaka rečenica ima na čitanje, kondenzacija vremena, povijesti i sporednih priča u ograničenom prostoru. Po meni, kod beletristike je sve samo pitanje prolaska vremena: u romanu je pristup vremenu ležerniji; u kratkoj priči se u svakoj rečenici ili sceni mora istovremeno osjetiti nekoliko različitih trenutaka.

(izvor: Booksa.hr)



Kratke priče mogu biti pisane kao ich forma jednog od likova ili kao promatrač sa strane. Dobro je, na samom početku, odrediti narativnu točku, jer je tako jednostavnije slagati priču u logičnu, smislenu cjelinu koja ima svoju glavu i rep, a i ono između :)

Dijalozi, ako ih ima, trebaju biti prilagođeni likovima. Čak je dobro , pišući izgovarati ih, pa ćemo skužiti kaj je kolokvijalni izraz, a kaj strši i grebe po uhu.

Treba izbjegavati stereotipe, gotovo sve - od standardne podjele uloga, uobičajenih situacija, pa do izlizanih izraza koje smo toliko puta čuli, pa zalijepili u tekst kao svoje, a da ni ne kužimo da nisu :P

Kažu ljudi iz struke, da svaka priča koja zaviri iza, iza onog što se vidi na prvu, ili čuje, ima potencijala da bude dobro ispričana. Da li će biti, ovisi o autoru.

A znate kak to izgleda praktično, na radionicama?
Dobijete tri lika, imenom i prezimenom. Obično zvuče tako da ih je lako, kao gole, obući. Ali nije to to. Zakaj Jozo Perić mora biti Hercegovac ili Iva Horvat razmažena barbika, purgerskih korijena? Treći lik ih povezuje u liftu Kaptol centra, a nastavak ovisi o onom kaj autor vidi u špiglu.
Ili dobijete par rečenica koje određuju početak priče, a vi je morate nastaviti.
Jedna od vježbi je i napisati sredinu priče - imate početak i kraj, koji naravno nije vam poznat, pa je zanimljivo vidjeti u kojem smjeru tko ide.
Ili izaberete jedan od ponuđenih predmeta, a fakat nemate pojma kaj ćete s njima, osim kaj trebate napisati priču.
Osigurač. Kopča za kosu. Komad drvenog parketa. Prazna bočica parfema. Razbijena čaša za vino. Školjka.

I onda napišete nekaj ciljano jer mentor vas je usmjerio, mislite da je to najbolje od vas u tom trenutku, a bome i u desetljeću, pa nakon analize teksta, od 2 kartice, ostane u najboljoj varijanti par rečenice, i to ne onih koje se vama sviđaju, kao osnova za nastavak priče, iste ili neke druge.
Jer sve ostalo je suvišno kao nepovezano, trivijalo, stereotipno ili jednostavno dosadno za čitanje.
Pa vam malo neugodno. Malo se ljutite u sebi jer izbacio vam je nekaj kaj je baš vaše, onako sraslo s vama. Lupite ego po prstima i pokušavate prihvatiti kritiku kao dobronamjernu jer iza nje je hrpe napisanih romana, sjajnih književnih kritika i priznanja.


I onda pišete o kratkim pričama na blogu, kako bi ih trebalo pisati :D

Dobro jutro, ljudi! :)

Meni, u tim pričama, kad 10 ljudi piše o istom, a različito, zanimljivo je kao i kad jednu temu, tu na blogu, čitamo i komentiramo svatko na svoj način.
Gušt pisanja je u tome.
I čitanje. A bome i komunikacija....

...jednokratnom



Ovo kaj slijedi, većini vas se ne bu svidjelo.
I znam koje etikete mi budete zakeljili, ali ipak...

Ta fensi priča o "one night-stand" obično je, posljedično...da velim sranje ili kakica?
Kaj trebala bih biti moderno orijentirana, pa se prehititi na leđa kad mi žmarci povežu dvije točke. Ili klecnu koljena, pola sata nakon kaj sam se s nekim likom upoznala? Da pokažem kak sam emancipirana, da sam anatomski neoptetećena, moderna, samosvjesna zena, u hedonističkom điru koji nije poza nego osobni stav?

A znate zakaj njurgam na to?

Zato kaj se jednokratnoj ševi dodaje značenje koje nema. Ono..Erotika, fluidnost trenutka, nesputanost i zalijepljena gola guza uza zid.
Zato jer da je taj prvi seks imao potencijala za drugu rundu, pa taman bio daleko od hertz romana i cmolj filmova, ne bi bio usputan i jednokratan.
Ne mislim na scenarij u kojem on putuje ne pola godine, na drugi kraj svijeta, proučavati ljubavni život pingvina, pa ne želi propustiti priliku. Ili na nju koja isprobava kako je to klin klinom izbiti njegovu nevjeru.
Pišemo o ljudima koji svjesno, a to znači da mogu ravnocrtno hodati dovoljno dugo da ne zalutaju u grmlje, i znaju kako se zovu, a potpis im nije krivudav, puknu se i za sat dva više, u dvoje, ne postoje.
Jer da postoje sutradan, znači da im je bilo zabavno zajedničko gužvanje plahti, znači da su guštali jedno u drugome i žele ponoviti.

A o tome se ne priča. Ili jako rijetko govori.

Mo'š misliti iskustva koje bih trebala pamtiti i ponoviti prvom prilikom, a on je zaboravio moje ime i hrče mi iza ledja.
Ili ja potrpam višak odjeće po džepovima, uguram na brzaka u torbu jer sam se sjetila da sam zaboravila očistiti mačji wc i moram hitno doma.

:P

Sve ostalo je šuplja priča, u koju, vjerujem mnogi više ne vjeruju kad se probude sami u krevetu, a sami nisu...

Sad sam se sjetila i fakić frendova.
-Čuj stara, ne bu više išlo, upoznal sam sjajnu curu, zgodna je, simpa, baš ono kaj sam godinama tražio.

Fora to čuti, ha? I zanemariti da je njegova, do tada, fuck frendica bila samo popuna. Vremena. Do one s kojom će poželjeti i nekaj više od onog kaj je imao s njom.

'me kužite ili da nastavim sa crtanjem?

:)

I ne, ne gurajte mi pod nos moral, kakti zabrijavam na čednost i koljenima žmikam limun, jer o moralu, pa ni u proredima ne pišem.
Nemam baš niš protiv seksa na prvoj, drugoj kavi, čak i prije kave, ako ljudi kliknu, pa preskaču štenge jer im se žuri.
Ali imam kad o bilo čemu pričamo priče, a malo smo preveliki da u neke vjerujemo.



Puno toga nam je nametnuto. Puno toga smo prihvatili kao moralni kodeks, a da nismo provjerili da li nam takva špranca ponašanja odgovara ili ne.
A bome, kontra toga, zbog kajaznam čega, valjda kao civilizacijski slijed događaja, devalvirali smo i seks, svodeći ga prečesto na puku tjelesnu aktivnost razmjene anatomije.

Seks to i je. Ali ne samo to!

Dobro vam jutro!
:)

..još malo :)



Hoću?
Neću?
En..ten..tini..
3 od 5
Na dva dobijena.

:)

Kažu da sve kaj govorimo o drugim ljudima, govori i o nama.
U kojem omjeru, zna li netko? Puno? Malo? Dovoljno?
Na blogu i to vrijedi, kao i ostalo, ovdje ili s druge strane ekrana. Mada, ovdje je ipak drugačije. Nije stvar u slikama koje spominje georgi, u osobnim projekcijama nas samih, nego u nemogućnosti mijenjanja okvira, kad netko nekaj govori ili pise o nama, jer okvir nismo sami odabrali, ne sviđa nam se po boji, veličini, a i stilski odudara od ostalog namještaja.


Nikad do sad nisam, a neću ni u buduće, reagirati na nečije mišljenje, ovdje, o meni.
Jer zakaj bih bila nekome simpatična, ako ima razloge da to nisam, nema veze kaj ih samo on ili ona zna. Ili fakat, realno postoje.

Svatko ima pravo, a to mu pravo ne bi trebali uskraćivati, da o drugim ljudima stvara mišljenje po svom vrijednosnom sustavu, a sad da li su mjerne jedinici pravilno, optimalno postavljene ili je skala zahrđala, a možda je i namjerno na krivoj početnoj točki, tja, tak je kak je.

Međuljudski odnosi nisu ništa drugo nego odraz nas samih. Dobro u nama, vidjet će dobro i u drugim ljuda. Ružno, tražit će ružno.
Nepisano pravilo koje postoji i koje niš ne može poništiti.
I nije stvar tu o objektivnosti, ako se po špranci ponavlja. O čemu je riječ, ha, ovisi - obično o osobnim animozitetima, i o onim koji se zdravim razumom više ne mogu kontrolirati, pa se lako izgubi osjećaj za realnost, a ego postane i ostane prenapuhan.
Takvima ne zamjeram. Odlutali su, a da ni ne kuže.

A oni drugi, prvi?

Ma, samo su maliciozni. Kad ispušu nos, dio zloće ostane im u papirnatoj maramici, ali ježi ga, brzo se revitalizira i kvantitativno nadoknadi.
Zato vega, drugi put kad mi hoćeš spustiti, pliz, aj upogoni taj svoj toliko puta spominjani IQ. Kao natrosječno inteligentnoj ženi, jednoj od 2% sveukupnog pučanstva, kako kažeš (od testiranih, pretpostavljam, a možda se brojčica odnosi na sve koji hodaju ovom planetom), ne trebaju ti spačke, insinuacije i laži da bi se popela na blog štengicu više.

"Kad joj se omakne dobar tekst, onda je to konkretan trač i/ili bloški obračun."

Jer ne sjećam se da sam o ikome na blogu tračala, pisala privatno i osobno, i izvan konteksta pročitanog zapisa ili komentara.
Vidim da si upućenija u sadržaje mojih zapisa od mene - kad i koga sam tračala, pa me konkretno zanima o kome je riječ, a moš i staviti samo link na zapis, umjesto odgovora.
Bit ce dovoljno :)
A kaj se tice obračuna koje spominješ ( je, reagiram, i to tek na n-to spominjanje mog nicka ili posvećenog zapisa), zahvaljujem ti se na polovično afirmativnom komentaru.
Priznajem, iako ne baš lako, ganula si me, mada uvjetovanim pozitivnim mišljenjem, do suza.Još i sad poneka, dok ovo pišem sklizne mi niz obraz, a da je nitko ne vidi, hvatam je na rubu usana jezikom, mrzeći i uživajući istovremeno u njenoj slanoći.
Na kraju dana, citiranu rečenicu, isprintat ću na A3, kaširati i uramiti, a u dogledno vrijeme i napraviti plastificiranu naljepnicu za zid, kao trajni podsjetnik na tvoju dobrohotnost.

:P


"Tko o čemu, kurva o postenju."

Mislim, znam da nisi jos počela zaboravljati, ali ipak ako ti je nekaj pobeglo u neki od skrivenih, paučinastih kutaka mogu te podsjetiti na ljude koje si ovdje i osobno upoznala, pa iz tebi znanih razloga razvlačila po blogu, na karticu dvije teksta.
Nema frke, mogu ih i samo imenovati, pa ćeš se i ti prisjetiti.
'se sjećas just_Jane? Ane Ivanove? Kaj si pisala o pogni? Zadnja reakcija prema đusi...
Na brzaka, ima ih 10-tak, ziher i vise. Žena. Zanimljivo, ha?

:D

A zbog Mede i tvojih komentara njemu, a vezano uz sve ono kaj je u bolesti prošao i o tome pisao, da si mi blizu, s guštom bih te zveknula, tek toliko da osjetiš kako bole riječi kad se kao bumerang vrate u malo drugačijoj formi.

Ne spinam, ne prebacujem lopticu na tvoj teren, samo podsjećam na tvoje selektivno ponašanje, zamjerenje i podmetanje drugima ono kaj ti sjajno, gotovo bez zamjerke, odradjuješ.

:P

I ne, ne, nisi o njima tračala, ma kajgod. Samo si opsežno artikulirala svoje mišjenje i podijelila s ljudima koji te nisu pitali baš niš o njima, a vjerujem da mnoge nije ni zanimalo kaj imaš za reći, a sami o sebi, o tome, nisu pisali na blogu.


Uvijek ću reagirati na podmetanja. Ne samo tu.
Reagiram zato jer nisu usputna. Namjerna su. Perfidna i pokvarena u svojoj srž. Kao i njihovi autori.

Etoc, to bi bilo to, o onome kaj sam imala još za dodati.
Sad možemo dalje, u novi tjedan, uz prijedlog vegi - ajmo se i dalje, kao do sada, namjerno zaobilaziti i ignorirati, iako znam da će to tebi biti teško budući da te u zadnje vrijeme opet nekaj žulja(m).

Ok?



Dobro vam jutro! :)



Prošli tjedan podsjetila sam se, u stvari podsjetili su me, kaj je najvrijednije u našem životu.
Ljudi!
Oni koje volimo. Oni koji vole nas. Isti. I zbog toga sam sretna. Zbog njih. Jer ih imam. Jer me imaju.

Sve ostalo nevažno je.
Ili manje bitno, puno manje, od važnosti koju im dodajemo.

Par dana je prošlo od mog okruglog rođendana.
Sad čekam da me nekaj štrecne u leđima, zaklokoče mi u koljenima, da gravitacija počne odrađivati svoje.
Ili bum se ufurala u priču u koju starije od mene vjeruju - ovo su najbolje godine.

:D

Bumo vidli.

;)

...po 35-ti put, ali ne i zadnji



Ha, kako svima ovdje udovoljiti?
Nikak!
Uvijek će biti onih koji će rogoboriti i njurgati na sve, na ono kaj ima i nema razloga.
Bit će i onih koji žude za promjenama, ali čekaju da ih netko drugi pokrene jer je tako jednostavnije, kaj ne?
Ima i ekipe koja se prilagodila - kak je, tak je!
Ima i onih kojih više ovdje nema jer im je sve ovo dosadilo. Jer imaju drugu zabavu. Ili ozbiljno pevetiraju i nekaj konkretno delaju ;)

Ma, mi smo ko klinci! Tu. Bezobrazni. Razmaženi. Drski. Cendravi. I drugačiji od spomenutih ;)


Sjećam se svojih početaka na blogu. I kako sam na nekaj reagirala. Ono, osjetiš da ti se temperatura polako penje, zagrebe nekaj po grlu, zatutnji u ušima...i popi*diš, pa reagiraš.
Da li sam oguglala, kajaznam, ne znam. Naviknemo se na štošta, pa i na ono na kaj ne bi trebali. I tu.
Da baš imam volje mijenjati odrasle ljude, i nemam. A i čemu? Odrasli smo, je l'da? Imamo dovoljno godina, i previše, da ne bi znali što i kako.
Pa i na blogu.

Ne zazirem od svađa. I ne izbjegavam ih, ako su jednina opcija jer druge su potrošene ili nikad nisu ni postojale.
Vjerujem da su one, svađe, realnija slika nas samih jer kad nas pukne adrenalin i netko nam stane na žulj, nemamo vremena posložiti svoju reakciju u pristojnu formu, popraviti frizuru, i reagirati.

Ali ono kaj me ovdje smeta jer lupanje fakat ispod stola.
Možemo se svađati, prepirati, prepucavati o svemu, ali ne o onome kaj bi ipak trebalo ostati izvan ovog binarnog prostora.
Čak i kad nam netko jasno da do znanja do koje granice dozvoljava da ga netko lupa, a nama to glupo, nepotrebno i bezveze, trebali bi je poštivati. I zbog njega/nje, a pogotvo zbog nas samih.

Stvar je u uvažavanju.
A i u onome kaj govorimo sami o sebi, kad granicu preskačemo. Ili poskrivečki brišemo crtu i pomičemo.


Znam da svatko od nas drugačije reagira na povišeni glas, podignuti srednji prst i verbalnu folkloristiku.
I to je tak. Takvi smo, kakvi smo.
A opet, toliko smo slični, samo kad se zamijene uloge.
Dobro je zarotirati se i za 180.

Dobar vam dan! :)

U stvari, namjeravala sam napisati nekaj i o prijedlogu, neki dan iniciranom, o aplikaciji koja bi nam omogućila da sami, određene autore, stavimo na listu blogova koji neće biti vidljivi. Nama.
Ok!
Kaj time rješavamo?
Žgaravicu?
Stvaramo okružje u kojem se ugodnije, na blogu, osjećamo?

A zakaj ne mijenjamo sebe i svoju reakciju?
Možda zato jer je to teže nego gotova instant rješenja, kao ignori koji postoje. Ili se predlažu.

Ha?

Još malo vrtim zadnju blog temu. Indirektno.

Znate kaj, meni se čini da je nas um savršen hardwere, toliko moćan da nas može uvjeriti u nemoguće, trenutno ili trajno, iskonstruirati priču sa svim relevantnim parametrima postavljenim u optimalnim kvantitativnim i kvalitativnim omjerima, zatvarajući vrata i sve prozore za bilo kaj drugačije.

Ok, ne uvijek.
Ali da, onda kad je to jedina moguća opcija održivosti u emotivnim ili nekim drugim okvirima, po vlastitoj mjeri.
Ne mislim o tome ni dobro ni loše. Kajaznam, vjerujem da i jedno i drugo u ovisnoj je vezi s rezultatom na kraju igre.

Pročitala sam jos jednom zapis.

S odmakom od par dana ne bih ni jednu rečenicu, a ni oduzela. I neću niša od napisanog objašnjavati jer na kraju bu ispalo kao da se opravdavam, a nemam razloga. Ne zato kaj sam tvrdoglava i ne prihvacam kontra mišjenje i ublažavanje stava tuđim dodatnim argumentima (dobro, jesam tvrdoglava :P), nego zato kaj i dalje o istom jednako razmišljam - o manipulativnim depresivcima, egoistima i onima koji zbog svoje nezrelosti, a natovarili su dosta godina na leđa, a i u dupe, cendraju i padaju u strašne depre zbog puknutog nokta ili jos jednog kišnog dana.


Svatko od nas, u procesu formiranja mišljenja o nekome ili nečemu, polazi primarno od svoje adrese, osobnih iskustvenih informacija koje kao subjektivne mogu, ali i ne moraju biti predmet nesporazuma.
To je tako i jednostavno ne može biti drugačije, pogotovo onda ako smo ukorijenjeni u svoja iskustva,a tuđa ne možemo niti čuti/vidjeti, a kamoli prihvatiti.
Jer da ih prihvatimo, trebali bi revidirati svoja, zagrepsti ispod površine, pročeprkati i tamo di namjerno preskačemo. A tada se može dogoditi da skužimo da nešto je, pa i puno toga, drugačije, i kontra od onog kaj smo mjesecima ili godinama mislili, a biti suočeni s vlastitim zabludama, ne neznanjem jer neznanje je ipak tu olakotna okolnost, moze biti, hm... i porazavajuće.

Zato, vjerujem, da postoje alibiji kao samoobmane, kojih naravno nismo svjesni, ne u datom trenutku kad su aktualni, i pomažu nam kao premosnica, shortcut, ali dugoročo ipak ne.

Tako, bila bih stvarno glupa kad bih za neke poteze ili greške u svom životu tražila opravdanje, s ovim godinama koje imam, u drugim ljudima, pa bili ono direktno ili indirektno odgovorni. Jer ako mi uspije detektirati problem u uzročno posljedičnoj vezi, trebala bih znati i kaj dalje. Ne čekati da nestanu sami po sebi i ne rješavajući ih, u najgorem obliku, oblikovati u kliničku sliku određene dijagnoze. Ili u obično nezadovoljstvo i njurgajuću formu na svakodnevnoj bazi.
Jer ako ponavljam nešto, ne mijenjam obrasce ponašanja, a po n-ti put mi se dogodi isto sranje, bome nekaj grdo ne štima, primarno, sa mnom, bez obzira o čemu je riječ, privatno, poslovno, pa i ovdje, o komunikaciji na blogu.

Samo, nadam se da smo svi skupa svjesnih svojih samoobmanjujućih alibija i da ih namjerno, pa i prefrigano koristimo kako bi u određenoj situaciji stvorili prednost, ako nam je potrebna ili iskoristili samo kao time out.
Do neke slijedeće prilike, ako će je biti.
U suprotnom, ne bu dobro...

Dobro vam jutro! :)

Kažu, oko srijede sunčano.
Je l' sunce još uvijek okruglo i žuto?

Zaglavljena, jutros, između dva semafora, razmišljam kako započeti post o depresiji.
Ni sat kasnije, nemam pojma kako.

Znam kae depresija, znam po definicijama koje sam pročitala - zaebano stanje duha, uma i tijela.

Nemam vam ja baš previše razumijevanja za depre. One cendrajuće koje su posljedica običnih problema, u običnim životnim situacijama.
Takvim dragim depresivcima rado bih, onako sočno, opsovala sve po redu - nesposobni ljudi za život!
Kaj, misle da su tako divni i krasni, pa da imaju monopol na samo dobre stvari u životu?
E bome nemaju!
A ni pameti. Jer ništa se ne događa preko noći. Traje. I ništa se ne događa samo po sebi nego ima svoj početak. Da su željeli, da su htjel, a bili potrebiti, mogli su štošta ranije početi rješavati, a ne čekati da im se stisne omča oko vrata.

I zato...

Je, ljuta sam! Ljuta na sve one koji ne znaju cijeniti ono kaj imaju, kaj imamo - život!
Ljuta sam jer su egoisti koji se zatvaraju se u svoj krug, ne misleći pri tom na ljude s kojima žive, koji ih vole i s kojima su neraskidivim vezama povezani.

Svatko od nas može naći sjajno opravdanje da se skvrči ko glista u kutu. I razloge da se ne pomakne.

Ma super!

I u svakom tko nas pokušava scimati, vidjet ćemo budaletinu koja niš ne kuži, a nas ponajviše.

Ma je, kak da ne!

Nekome je dosta svega? 'oće se preselliti s ove zemaljske adrese negdje dugdje?
Mogla bih napisati neka se, prije te odluke, prošeće onkologijom. Možda će skužiti da se tamo ljudi bore za svaki mjesec koji dobiju kao bonus, a zahvali su i za slijedeći dan kad se probude.
Je, znam, reći ćete - ofucana usporedba koja puca na emocije.
I u pravu ste. Ali i ne.

Mgla bih napisati, ako to već odluče napraviti, neka odrade tak da ima što manje posla za odraditi poslije njih.
Sprašiti metak u glavu baš i nije nešto jer bu ostala fleka na zidu.
Prerezati žile, hm...ko bu to poslije čistil?
Obesiti se? Kajaznam, nije baš za selfie fotku.
Pokljucati tablete ? 'ajd, to već može - onak je malo fensi.

Mogu, za početak, začepiti nos i probati ne disati što duže, pa im možda i uspiju.
A možda skuže da povratka nema, pa se predomisle jer štošta još imaju za odraditi na ovom svijetu. S ljudima koje vole. I koji ih vole.


I tak, to bi bilo to.
Za sad.

Kiša pada.
Opet.
Ili i dalje.

Dragim depresivcima hug.

Svima, dobro jutro!

:)

..i ne bum više



Nakon zadnje odgledane blog sapunice, znate kae ovdje zanimljivo – nisam imala pojma tko je s kim, u kakvom međuodnosu i ne nezanemarivo ;) tko je vlasnik impozantnog primjerka muške anatomije zbog kojeg je nastala cijela ova frka.
A još mi je zanimljivije kad sam doznala da o svemu tome mnogi znaju i da ne znaju držati jezik za zubima, pa brže bolje skinu bivši rekord u prepričavanju zgoda i nezgoda na određenim nick adresama.

Ej ljudi, na stranu tko je koga zaribao, iskoristio i potrošio, da li je moglo ili trebalo biti drugačije, ali kaj vam to treba, te priče, svima vama – posredne i neposredne?
Hbte, ko klinci i tračanje poslije škole!



Znam da nam ne treba puno kad popi*dimo i izgubimo se u prostoru i vremenu zaboravljajući di smo, pa pustimo jezik da u slobodnom hodu odradi svoje, a nama odmah lakše.
Ali *ebemu miša, mačku, kanarinca, bome i papigu, a može i zlatnu ribicu, čitajući ovo zadnje, pa i neke od prošlih blog sapunica, čini mi se da od svega toga kaj se događa ili se događalo, važnija vam je pozornica, reflektori i publika.
A ako je to tako, nebitno tko je kaj napravio ili nije jer isto bi bilo da je netko drugi u igri.

Demantirajte me!

Kužim ja to – povezuje vas puno toga, jer ipak je ovo mali zvjerinjak zatvorenog kruga, pa nije loše doznati tko sjedi na čijoj stolici ili u čijem krilu, da slučajno ne bi zasjeli već na zauzeto.
Ali k vragu, kaj baš pričate o svemu?
Tu?

Mani to malo onak izgleda kinky, k'o lik u baloneru, predvečerje u magli, lišće već šuška pod nogama (trebala bih ubaciti i pečene kestene ili barem kuruzu, ali ne znam di), a on uživa u svom egzibicionizmu, luftajući svog miška :P





I nemojte me gađati, ovo fakat samo kao frinedly gesta jer sve ovdje napisano ostaje, negdje...


Dobro vam jutro! :)

...i iluzijama, nastavljam na Lanenu



Za vezu je potrebno:
-on i ona, po komada 1
-vrijeme
-interesi, želje i potrebe
(podudarne, barem u nekoj jedinici vremena, ne nužno u svemu)

Ima još kombinacija, i spolnih i brojčanih, ali o tome drugi put.

Kad bi sve to, kao matematička jednadžba ili barem ona jednostavna u zbrajanju i oduzimanju bila, na vezu mislim, ne bi bilo svega onoga oko nje kao dark kombinacija.

Ima nekaj u nama da volimo stvoriti priču u koju povjerujemo nakon prvog poglavlja i čekamo nastavak, dodavajući sadržaj, slažući ga po bojama i veličini, oblicima, a da ni ne provjerimo pašu li jedno uz drugo.
Jer nam ne treba provjera.
Jer ne želimo provjeravati.
Jer ako budemo provjeravali možda nam se ne bude svidjelo ono kaj bumo vidjeli, doznali i čuli, pa je jednostavnije niš od toga ne napraviti.
Kao i s lažima i istinama – znamo da nekaj ne štima, ali ponekad, više manje često, frka je pročeprkati dublje od površinskog grebanja jer kaj ak' doznamo nekaj kaj možda i naslućujemo, pa nas to lupi i nestane međuprostor u kojem jesmo, u kojem nam je, u neznanju, ok tak' kak' je.

Na početku svake veze, ma koliko bili pametni, racionalni, iskustveno (pre)bukirani, ne možemo vidjeti dalje od svojih osobnih potreba i želja, bez obzira tko je uz nas, pa čak i onda kad fljuknemo u submisivni fazu i emotivnu poda(t)nost, ljubeći tlo po kojem naše ljubljeno hoda i udišući, već jednom potrošen zrak, radimo to zbog sebe, indirektno.

Nema tu previše mudrosti, a niti prostora za bilo kakvo suvislo ponašanje kad nas pucaju hormoni i emotivno smo u jednosmjernoj ulici, a svaka iole racionalna aktivnost dislocirana je, kao i emotivna, tamo negdje između pupka i prostora prema dulje, dužine otprilike mjerene od rastegnutog palca do srednjeg prsta.

I tu fazu treba proći.
Hodajući korak po korak. Trčeći. A najbolje u horizontali, u dvoje, što češće.

S vremenom, ako nam je vrijeme prijatelj, doznamo sve kaj trebamo znati.
Jer fokus nam više nije usko projiciran.
Vidimo dalje od svog, a i tuđeg nosa.
Puno toga nam se događa i izvan dohvata ruku.

A ako nije, bilo bi dobro da znamo kako i na koji način dalje.

Definirati međusoban odnos ne znači uperiti mu lampu u facu, a on bu u strahu sjedio na tvrdoj stolici, u mraku, nervozno prstima pratio neravnine drva i čekao slijedeće pitanje.
Definirati odnos znači jasno izreći svoje želje i potrebe, postaviti okvir u kojem se mogu, pa i trebaju poštivati.
Izreći o ono s čime se ne slažemo jer izvan je nekog našeg prihvaćanja suživota u dvoje. Ili ako i nije o suživotu riječ, onda o bivanju u paru.

A to nije lako.
Jer osim nas, postoji još netko s kim smo, priznali ili ne, u emotivno ovisničkom odnosu.
A koji može, uz naše izrečene potrebe, a to znači i očekivanje da se realiziraju, ako nema suglasja s druge strane, ako nema istovrsne želje, a ni kapaciteta za njihovo ostvarivanje, završiti i prije nego je stvarno započeo.

Bilo kako bilo, potrebno je. Definiranje.
Za neku slijedeću fazu kao nastavak.
Ili kao spoznaja da nastavka ne može biti, ne onakvog kakvog želimo.

Dalje?
I da li dalje?

Ovisi o svakom od nas, pojedinačno...


Je fakat smo, u 50 +/- godinama postali toliko moderni da zbog nekog razloga negiramo ono kaj nam je prije 10 godina bilo važno, a trebalo bi biti, sad, još važnije.
Da li je riječ o godinama, pa pokušavamo revidirati štošta, jer stišću nas, premalo je vremena za nešto što nam se nekad činilo jako daleko, i uz suženi izbor muljamo sami sebe, ignorirajući očito.

A to je da itekako nam treba definirani odnos kad nekom kažemo da ga volimo. Ili nam izleti i prije nego smo služili kako te dvije riječi zvuče ciljano izgovorene.

'se sjećate onog zgusnutog trenutka kad čekate „i ja tebe“, a vrijeme se vuče ko magla i nikako da jedna minuta poveže slijedeću?
Znam, sjećate se!
I još uvijek definirani odnosi nisu bitni?
Samo pitam... ;)

Dobar vam dan!
I doviđenja.

Uživajte u vikendu definiranih ili nedefiniranih aktivnosti :)

..kad ne znamo kako i kaj s njima



Čitam...
I ježi ga, reagiram.

Ok, svatko od nas nađe način kako će i kad demone pustiti van.
Pričepiti ih i zatvoriti im vrata pred nosom, da se ne vrate.

Ali...

Kad već jednom odlučimo gologuzi prošetati ispred publike, a reflektori prate svaki naš korak i ne možemo se sakriti ni u čiju sjenu, trebamo znati da li ćemo znati prihvatiti reakciju vlasnika očiju koje nas gledaju.
Ili barem imati pri ruci nekaj čime ćemo se ogrnuti.

Točno, ne možemo znati tuđe reakcije. Ali ako smo iskustveno nešto slično već nekad prošli ili posredno doživjeli ipak sve to nama nije nepoznanica.
Ne možemo ni računati na tuđu blagonaklonost. Diskreciju. Zatvorena usta. Uši koje ne čuju ili čuju, ali puštaju da na jedno uđe, a na drugo izađe.
Možemo se samo igrati, ako imamo vremena, pretpostavkama.
A možemo se i zeznuti i ostati iznenađeni reakcijama.

Ako ne znamo kako ćemo reagirati, ili znamo, a ne znamo takvu reakciju izbjeći, bolje ostati zakopčana. Ako treba i podignuti kragnu jakne.
Povući rub suknje preko koljenja.
I okrenuti se na peti.





Dobro vam jutro! :)

(Lanena, pošmajhlaj Šljivicu, držim fige i dalje, a moja miconjica šapice ;)

Ma nemam niš protiv informiranja svekolikog blog pučanstva kad netko poželi s nama podijeliti zgode unutar svoja ili tuđa 4 zida, pa nas detaljno počasti kad i s kim, u kojoj pozi je to bilo, koliko je trajalo i kakva je ocjena za tehnički i umjetnički dojam.
Ali imam ako se, nakon toga, žrtve prinose blog oltaru i traži beskompromisno suglasje, pa i za glupost.
A pogotovo kad se ta ista glupost uporno nadograđuje novom, bila naša ili tuđa.

Dobro je ponekad ponešto i autocenzuirirati.
Ili podijeliti ne baš sa svakim.



Nema kiše, konačno!
I dovoljno je reći - vikend samo što nije. ;)

...i onima koji to nisu



Sjećam se kad sam ispala netaktična gadura i frendici, a volim je kao sestru, rekla - ajme, kako to izgledaš.
Bila je umorna. I umorno je izgledala. S viškom godina koje nije imala.
Sjećam se i kako me je pogledala. Iznenađena. Bez reakcije. Samo one u očima. Sjećam se kako sam se i ja osjećala. Odurno! Ne zato kaj sam joj to rekla, nego kako, a mogla sam drugačije.
Ispričala sam joj se nekoliko puta. Završile smo s isprikama kad mi je rekla - stara, frendice smo, ako mi to ti ne veliš, ko bu mi rekao.

Nisam to zaboravila.
Ne znam da li je ona.


Prijatelji su ljudi u kojima vidimo sebe. A oni nas vide ogoljeno jer međusobno smo isprepleteni. Zajedničkim pričama. Ispričanim koje su bile odvojene. Svime onime kaj nas je povezalo, a to je, za svakog od nas nešto drugo, a opet toliko slično.

Prijatelji bi nas trebali zaustaviti kad žurimo, ako skuže da ćemo razbiti nos.
Neće nas gurati preko ruba. Povući će nas za ruku, rukav. Pokazati stepenice kojim se možemo spustiti. Ili popeti. Kraći put kojim možemo stići prije ili duži kojim možemo puno toga zaobići.

Ne tapšu nas po ramenima i leđima, onda kad jedino prolazi noga u dupe kao mogućnost pomicanja s mjesta jer kuže da smo ukorijenjeni, a mi ne vidimo mahovinu oko svojih nogu.

Ne pričaju nam priče u koje ni oni ne vjeruju, ali eto, dobro zvuče, nema veze koliko dugo. Jer ugodne su. Komotne. Ljepše izgledaju u šareni papir omotane nego ponuđene kao riječi u rinfuzi.

Prijatelji naprave, umjesto nas, ono što mi sami ne možemo. Ne znamo. Ne želimo, a moramo. Ali ne zbrajaju kaj su učinili i koliko koraka za nas su napravili.

Mogu nam reći – rekla/o sam ti, ali bez podignutog, opominjajućeg kažiprsta u zrak i slavodobitnog zvuka u glasu.
Mogu nam puno toga reći, ali nikad izrečeno neće iskoristiti kao svoju prednost, kao priliku da se popnu na štengu iznad nas.


Ljudi koji nas vole, neće pustiti da radimo gluposti koje imaju svoju cijenu, a znaju da nemamo love. Ili imamo, ali ne za to, ne za tu ili neku drugu glupost.
Pomoći će nam stanemo na vrijeme.


A tu, na blogu?
Možda i tu.
Kažem, možda...

...eto, odlučih se na veliki korak.





Kažu da su promjene dobre ako znamo zakaj nekaj delamo.
S kim, pogotovo.
Kad - dobro je i to definirati, tek toliko da, ma i ne samo to, uokvirimo sadržaj.

Mislim fakat, nemam ja tu kaj raditi ako mislim i dalje držati stisnuta koljena. Piti čaj umjesto kave. I biti anatomski-emotivno i ino neangažirana.

I tak, shvativši nužnost pomaka s mjesta, više-manje argumentiranih razloga, odem vam ja na google i ukucam bloger.hr.
Čak nisam, prvih par minuta, bila svjesna kaj delam, kao u nekoj magli, automatskim pokretima, slijedila sam upute.

S imenom nisam imala problema – isto kao ovdje, dodala sam samo zg, pa ako jednog lijepog dana netko poželi pročitati i tamo koji redak, a nema kaj pametnije delati, može me lako pronaći.

Naslov blog? Koja tlaka!
Nemam pojma kak mi je ovdje uspjelo imenovati ga. Još je nedefiniran.

A tek vizualno oblikovanje, ah! Našla sam zgodne tapetice, decentne, malo hladnjikave kao i ovo kišno jesenje vrijeme ljeti. Baš su najs.

Još samo da izaberem avatarček. I to je to.
Mogu početi pisati. Kaj, nemam pojma. Bum smislila nekaj, znam, jako pametno i zanimljivo i bit ću jedna, u prvih tjedan dana, od čitanijih blogerica, ne samo na tom blogu nego i par ulica dalje. Možda i do susjednog kvarta stignem.
A vama obećajem da bum svaki zapis koji dobije više od 3 i pol komentara, tjedan dana nakon kaj bu editiran, ne, bum zaokružila na 4, kopirala tu, tak da slučajno nekaj, bitno, ne propustite.

:)

Dugo me drži blog.
Ponekad se čudim sama sebi jer rijetko sam ostajala negdje duže od onog trenutka kad sam skužila da nekaj mogu, znam i da to nešto kaj znam i mogu, opipljivo je.
Nemam pojma koliko sam zapisa ovdje ostavila. Puno.
Oni koji me jako vole i kojima sam jako, jako simpatična, reći će – previše :P

Nije ovo nikakva moja blog bilanca, a ni rekapitulacija. Samo današnje, usputno popunjavanje virtualnog prostora.
U stvari, da nisam ovdje zaglavila, ne mislim samo na blog, ne bih upoznala neke ljude uz koje sam naučila, uz njih, štošta i o sebi.
Neplanirano se nadogradila.
Profitirala, u svakom slučaju.
:)

I zato volim blog. Ovaj tu. I sve oko njega.
Dobro, ne baš sve. I ne baš uvijek.

Ne volim ga puhanje za vratom i čitanje onog kaj nisam napisala. Malo puno kreativno pretumbavanje sadržaja i prekrojavanje po vlastitom konfekcijskom broju. Ili onom manjem, uz uvlačenje trbuha i zadržavanje daha.

Ma, ima toga još kaj ne volim, ali mi se ne da nabrajati. Bum jedan petak. Ili četvrtak. Kad padne snijeg.
U stvari, znate kaj, nikakve koristi - tak je kak je i znam da će i dalje biti tako.
I znam da je to iz čiste, neiskvarene ljubavi prema meni, pa blagonaklono, ponekad i sa srednjim prstom u zraku, prihvaćam takvu privrženost.

Tja, ma ne mogu, zbog takve ljubavi, otići s bloga, kaj ne?

Ili mogu...


Dobro vam jutro! :)

Mijenjam 10 kišnih dana za jedan sunčan, na +38.
U ponudu uključujem poklon bon DM-a, set bilježnica za školu, nerabljenu rašpu za pete i Avon lavanda kremu za iste, a možda, ako bum bila dobre volje i teglicu domaćeg pekmeza od šljiva. S cimetom.

Ponude na pvt!

Sjećam se Lanenine priče, davno je bilo, o jednim kvrgavim rukama, godinama upisanim u žuljevima, paradajzima i zemlji u njihovim naborima i raspuklinama.
Jedna od onih koja će mi ostati u sjećanju.

Kao i ova zadnja o njenoj Šljivici.


Ima priča koje se tako brzo zavuku pod kožu i u kojima svaku riječ osjećam. Kao da su moje.
Miris paradajza.
Malo, sićušno, bespomoćno tijelo ispod svog dlana.


Volim ljude, baš volim, koji u običnim životnim pričama izvuku svoju dušu na površinu. Kad je spletu oko beznačajnih stvari, oko onih koje nam puno puta promaknu ili ih kasno, prekasno uočimo.
Za njih šalica čaja od marelice nije obična topla tekućina koja će na pola sata ugrijati tijelo.

Sitnice su te koje nas odaju. Ili nas otkrivaju.
Birajte riječ koja vam više paše.

I pročitajte, ako niste, o Lanenoj Šljivici.

Toliko ljubavi o toj maloj beštijici.
Drž' se, Šljivica!

Toliko ljubavi i u Lanenoj.
Bogati su ljudi koji mogu tako voljeti...



Dobar vam dan! :)

Dobila sam, još neki dan, javni fb poziv.

Čitam - Edo Popović poslao „selebritije“ u krasan kurac, citiram, uz ispriku na citiranom.
S guštom mu se pridružujem, bez (auto)cenzure!

I ne, ne pada mi na pamet priključiti se budaletinama od kojih mnogi nemaju pojma kae ALS, ali itekako znaju, unatoč svojoj gluposti i masovnom linearnom ponašanju iskoristiti nečiju bolnu stvarnost, ograničenog trajanja, kobnog ishoda, za osobnu (samo)promociju.

Kako nam samo uspije nešto što je dobro u svojoj ideji okrenuti u njenu suprotnost?


Fakat smo s*ebani kao ljudi - iskoristimo baš sve da ugodimo samo svom dupetu, gurajući mekani jastučić ispod njega.
I ne vidimo dalje od svog nosa...

(Do utorka, velikodušnom gestom uplaćeno je sjajnih, moćnih, čak 3.200, 00 kn - slovima: tritisućedvijestokuna. Više je vode potrošeno, i memorije na mobu hvatajući trenutak koji će prvom prilikom biti podijeljen svekolikom pučanstvu, kao kakti milosrdni čin suosjećanja s oboljelima i njihovim obiteljima.)



Fali mi moj uobičajeni ritam.
Obveze koje me guraju.
Čak i nervoza, da li ću sve stići.

Jedan je od onih dana kad si dozvoljavam luksuz njurganja, a nema veze ni sa čim konkretnim, ni svjesnim, ni podsvjesnim. .
Možda ipak s kišom. Ne volim ju baš toliko da bih se priviknula na mahovinu.

Ali volim zelenu boju.

Kažu da boje govore o nama.
Kažu „fengšuovci“ da zelenom bojom niveliramo energiju u harmonični niz. Spominju ljubavnu snagu i srce, uz nju.
Kažu i da djeluje na niski tlak.
Eto, imam objašnjenje – vjerojatno, svaki put kad se vratim iz šopinga s nečim zelenim, a tražila sam nekaj šareno, tlak mi je bio na jednom od minus nivoa, desno parkiran od mog auta :)

Dobro vam jutro!

Što više razmišljam o željama i povezujem kaj je već tu napisano - želje, ako samo ostanu zamotane u šareni papir, oportune su.
Iluzija da nešto mijenjamo, jer imamo potrebu mijenjati, a ufuramo se u priču da se mičemo s mjesta i ne grickamo sami sebe zbog svoje inertnosti.

Ma, nije loše željeti. Odmaknuti se od stvarnosti. Zažmiriti.
Dobro je to. Potreban time out, sat dva, dan ili tri, biti pomaknut u stranu da bi se moglo nastaviti dalje.

A opet, kaj ako to prečesto traje, pa se zamijeni dan za noć, želje za ono što bi mogli napraviti, a ne mrdnamo s mjesta jer ugodnije je, komotnije samo željeti? Ne riskiramo. Ne možemo se razočarati, ako nam ne uspije želju realizirati. Ne krivimo nikoga za to, ni sebe, ni druge.

Ha?

A kae kad svoje želje pretpostavimo realnim činjenicama koje govore suprotno?
Ili znamo da nemamo dovoljnih kapaciteta za želju oblikovati u prepoznatljivu 3D varijantu?

I dalje je dobro željeti, isto, na isti način ili pametnije preoblikovati želju u prihvatljivu veličinu, nama prihvatljivu, pa i odustati, trajno ili privremeno od nje?

Zato ne odustajem od izrečenog - želje mogu, umjesto par koraka naprijed, bome biti nekoliko metara i unatrag.

Pogotovo kad je o ljudima riječ. Onima koje odaberemo da oblikuju naše želje, a nismo provjerili da li to mogu, znaju kako i da li uopće žele.
Tu.
I ne samo tu...


Dobar vam dan, štogod željeli danas! :)

Jučer, a i neki dan i prije ziher, izrečeno je – imati više ljudi, mislim no, muškaraca, oko sebe jer ni jedan nemre imati sve kaj ženi treba.

Priča ide dalje...

Jedan za po doma.
Drugi za van.
Treći za krevet.
Četvrti za neobavezno čavrljanje.
Peti je ugodan za šetnje izložbama.
Šesti za adrenalinsku zabavu.

Dosta?
Možda treba i sedmi za....dodajte sami aktivnost. Za premještanje namještaja po stanu i farbanje drvenarije? :)

Zgodna teorija.
Provediva?
Na duže staze?

Dan ima 24 sata.
7 dana tjedan.
Krug 360 stupnjeva.

A kaj kad se sve ovo zarotira za 180?

Pa....

Naše ljubljeno muško ima istu takvu teoriju o ženama, jer ni jedna ne može zadovoljiti sve njegove potrebe

Ha?

Ako se ufuramo u prvu priču, di sve naše trenutne, potencijalne, i one na razervnoj klupi rasporedimo kak mi želimo, 'ćemo prihvatiti zarotiranu poziciju u kojoj smo mi u množini?

Ne vjerujem baš!

I teško me se može uvjeriti u suprotno.
Ne zato kaj znam biti tvrdoglava i ne prihvaćati nekaj u kaj me se treba 3 dana uvjeravati, nego znam na koji način šljakamo kad nam se uzjoguni ego i osjetimo da nam je ugrožena pozicija, bilo u partnerskom, frendovskom ili n-tom odnosu.

Ponekad mi se čini da u mnoštvu ljudi oko sebe, unatoč činjenici da mi, kao ljudi ne možemo slobodno disati ispod staklenog zvona, odvojeni od ostatka svijeta, više u gužvi gubimo nego dobijamo.

Svojevrsna kompenzacija.
Cesija.
Emotivni grace period.


U dvoje je realnost potrebna. I objektivnost. Nezamagljeno ogledalo.
Tada i jedan na jedan može biti jako puno. Dovoljno. Onoliko koliko treba.

Dobro, ok, da ne pretjerujem, može još jedan iz gornje kombinacije.
Koji?
To ovisi o nama. Vama. Njemu. I njima...

;)






Čitam....

Kao da je došlo vrijeme i za moju blog rekapitulaciju, sažetu, onako kako znam, na 7 kartica :P
Budem. Napisat ću. Povezati svoja iskustva. I sve ono kaj sam ovdje pisala.
Bit će to težak i mukotrpan posao, pohvatati sve to... :)

Jutro vam, dobro! :)