Muškarci i žene...i nešto između

...i kuhačama



-Ti ćeš meni mahati kuhačom ispred nosa? Ma, marš! 'te tako mater odgojila?
Kaže mu ona prijetećim glasom, podbočenih ruku o kukove, podignutih ramena i pogleda koji ne ostavlja prostora za uzmak.
A on bi trebao reći - daj, kaj ti je, pa zezam se - čak i ako je ozbiljan na relaciji nožni palac-zadnja vlas na glavi?

Oboje godina koje više nisu adekvatan materijal za bilo kakvo kalupno prilagođavanje.


Treba li, uopće reagirati na nešto što nije moguće promijeniti?
Trebamo li nereagiranjem jasno dati do znanja da su gluposti protočne, pa i ako i kad su izrečene/napisane kao provokacija s određenim ciljem?

(tražim prikladnu riječi, a da budem pristojna)

Da, ljuta sam na žene koje trče, a ne vide di hodaju.
Kad kažu prije nego promisle.
I učine nekaj kaj, smirene, nikad ne bi, a ne kuže da su cimute da upravo to i naprave - istrče i popiknu se.
Ljuta sam i kad, zaboravljajući svoju ulogu žene koja prema muškarcima nikako nije majčinska, pokušavaju biti mame odraslim ljudima, učeći ih ono što su zaboravile njihove, ili su oni sami, uz krive žene koje su im prošle kroz život, zaboravili naučeno.



-Kuhača je za mene?
Ma, naravno. Žena sam. Čuj, trebalo bi očistiti sifon u kuhinji i kupaonici. Hoćeš da ti donesem sajlu, nekaj se zaštopalo i u wc-u. Molim te, trebalo bi premjestiti onaj ormar u hodniku metar dalje.
I da, umorna sam, idem spavati.....


Dobro vam jutro! :)

Sutra - subota, na Cvjetnom, od 10 sati: Na špicu za ravnicu

Ili:
Gradska knjižnica Vukovar
Trg Republike Hrvatske 1
32000 Vukovar .............poštarina 0 kn (za sve što se šalje kao humanitarna pomoć)



fb grupa: Žena ženi Link

...pročitah


Je, super je!

Trebalo bi poslati na teren, u Slavoniju, ljude koji su bi svima tamo, čije kuće su postali otoci, u 5 minuta objasnili, možda i na nekakvom dijagramu pokazali, a u dogledno vrijeme i u prezetaciji, kad bu bilo vremena, da sve što im se dogodilo, put je u bolju budućnost.

Jer oni nisu vizionari. Slavonci.
Jer ne shvaćaju da zlo koje ih je snašlo, u stvari je prilika da stvore sebi bolji i kvalitetniji život.
Jer nebitno je što su u par sati ili dva dana ostali bez svega što su stvarali cijeli život.
Nebitno!
Moraju na sve to gledati kao šansu.
I naravno, trebaju zaboraviti, što prije, da imaju godine koje imaju, da to što imaju u jednoj vrećici ili nekakvom smotuljku koji je uspio ostati suh, zalog je za njihovu budućnost. Kapitalna vrijednost koja će svakim danom biti oplemenjena novim vrijednostima.

I molba s moje strane:
svi koji, na blogu, imaju talenta za note i riječi, neka smisle pjesmu koja bi se pjevala prilikom održavanja takvih motivacijskih susreta jer treba i dodatne energije.
Uz pjesmu, pa i mahanjem zastavicama, bit će zabavnije. I učinkovitije.
Predlažem: svaki treći sastanak gratis, uz poklon - 10 kvačica i + štrik za veš, da kad se jednom vrate, imaju gdje posušiti svoj život.



Kad god pomislim da su sve gluposti ovdje na blogu napisane, zeznem se.

22.21 minuta.
Četvrtak.
Vjetar dokazuje i dalje svoju snagu.
U susjednom dvorištu jedan bor više ne postoji.
Drugi bi mogao postati naš problem ako se preseli par metara dalje.

Potpuno sam budna.
Jučer u ovo vrijeme sam već bila na pola puta do snova. Ne spava mi se. Mogla bih slušati kako vjetar puše. Osluškivati da li se možda umorio.
Mogla bih se zavući u krevet i pustiti da moje muško dežura.
Ali...



22.37 minuta.

Piše Shale na fejsu nekaj, uz fotku koju je zakeljio, o zdravim vezama koje se događaju u intimi, misleći pri tom vjerojatno da su daleko od suvišnih očiju i ušiju, a bome i ostale anatomije.

Nekak mi se čini da svi oni koji u ovom ne vide baš nikakav smisao, osim svog, da je riječ o skrivanju sebe ispred drugih i drugih ispred trećih, emotivni su voajeri kojima je potrebno svjetlo reflektora da budu uočljiviji. Sebi i drugima.

Da brojim koliko bu trebalo da zbog ovog dobijem po prstima? :D

'ajde probajte zamisliti koliko ljudi čita sve ono što je javno, a privatno, objavljeno na netu, na fejsu, blogovima, tu?
Pa onda sve to stavite u situaciju čavrljanja u tramvaju, u jutarnjoj ili popodnevnoj špici, dok se jednom rukom preventivno držite za štangu, da ne uletite nekom u krilo, a u drugoj vam je šuškavi škanicl s croasanom jer želuček vam je pospan i prazan ili nije još pun jer ručak/večera je daleko, a gablec ste već zaboravili.
I tak, brojeći stanice do svoje, pričate gradskoprijevoznoj supatnici o ....sad tu dopišite nekaj po svom izboru, a da nije o onom kaj ste jučer kuhali, o cipelema koje ste upiknuli na 378 rata ili o plaći koja kasni 10 dana, a već je potrošena.

Ha?
Isto?
Drugačije?

Pretpostavljam da će vam glas ipak biti tiši.
Možda/vjerojatno ćete provjeriti udaljenost do vlasnika uha koji zadnjih 5 minuta dosadu krati slušajući o čemu pričate, a kao zainteresirano gleda kroz prozor i broji prolaznike.
Ili ćete stati na pola rečenice gutajući drugu polovicu kao neizgovorenu, kao pametniju varijantu gdje šutnja potvrđuje zlatno pravilo.

Ha, opet?

Ma znam, bilo kaj ak napišem u nastavku, za one koji na prvu rečenicu frkću nosom, bit će suvišno.
A i za one druge jer upravo ta prva rečenica sama je po sebi dovoljna.



22.49 minuta

Piše mala Andrassy o fensi-šmensi toleranciji, kao INN stavu jer je u kategoriji „must have“ krpica i ostalih šećućih outfit pi*darija, uz figu u džepu, babarogu u mraku i predrasude sortirane po bojama i veličinama, složene di trebaju biti.

Fakat smo postali iznenađujuće tolerantni ljudi, modom usmjereni.
Ne čudimo se više ničemu. Ništa nas više ne može toliko iznenaditi da bi trajalo duže od tračeva i priča uz jutarnju kavu u uredu.
Još samo da se riješimo osobne mjerne jedinice koja je fiksirana na vlastito dupe, pa da sve ono što nam je sasvim ok jer mora biti ok jer ako nije, nismo ni mi ok, zalijepimo na svoju adresu.
A prostitucija vlastitih žena i kćeri, ne samo tuđih kao jednokratni gušt, postane dodatni, obiteljski izvor zarade u recesijskim vremenima.
Dečko sina simpa je lik koji super peče jako fine kolače i nije tema posprdnih priča kao ona o malom iz susjedne ulice koji je čudan i vjerojatno peder, a palac i kažiprst ni na jednoj ruci nisu stisnuti u figu.



23.02 minuta

Piše Rudanica, uobičajenom retorikom i stilom, o muškoj disfunkcionalnoj anatomiji.

Provokacija je uspješna ako iza napisanog teksta ostane dovoljno tragova u prašini, a njoj to itekako uspjeva, pogotovo kad piše o onome što se tiče svih nas – u krevetu ili izvan njega.

Ribafish je kolumnist kojeg volim čitati jer, za razliku od Rudanice, u temama u kojima se preklapaju, muškarce ne tretitra kao velike bogove kojima se male žene trebaju svakodnevno klanjati.

Sve ono što se artikulira kao problem, a gleda se samo u jednom smjeru ili žmiri na jedno oko, angažiran je tekst koji ima smo jednu svrhu – opravdati stav bez da se ostavi dovoljno prostora za kontraargumente, a on kao takav, jednosmjeran, postaje porozan.

Jer žene, za razliku od muškaraca, upitne hidraulike, godine ne dodiruju.
Dođu, prođu, kao da se ništa nije dogodilo.
A sve ono o disbalansu hormoma, štitnjači, osteoporozi, višku kila, manjku žifčeka, ginekološkim i inim sranjima, obična je glupost i muška zlurada izmišljotina kao ravnoteža njihovim andro problemima i pefidna igra stavljanja žena u realne, njihove okvire.

Je, kak da ne!

Snjeguljica je monogamna.
Crvenkapica je fufa koja je zavela Luku.
Trnoružica u fušu pika goblene i prodaje ih na Dolcu.
A prinčevi postoje.



23.10 minuta

I dalje puše. Puhat će i za dva sata.
Kažu, sutra isto kao danas.

Mogla bih u pidžamu.
Zijevam.
Mogla bih i u krevet.

'noć!



8.30 minuta

Dobro vam jutro! :)

Ako netko nije informiran, objavljen je cjenik Hrvatskih šuma svezi glede korištenje njihovih dobara.

Kak tam nisu navedene seksualne aktivnosti u kojoj sudjeluje više od jednog ljuda, do daljnjega možemo se prašiti na mahovini, uz uvjet da ne delamo niš iz nevedenog cjenika.
Ili ako budemo delali, u pauzi, moramo biti pažljivi da nas netko ne uhvati u nedozvoljenoj aktivnosti, spuštenih gaća.

;)




Dobro vam jutro! :)

Je, mora biti zgodan. Visok. Jak.
Mora biti šarmantan. Uspješan. I situiran.
Svašta mora biti da bi nama nešto bio. Netko.

Neki dan na putu do auta, koracima dijelimo, s jedne strane on, s druge strane ja, ulicu po njenoj širini.
Kao da je naša. Moja. Njegova. Ne zajednička.
U istom trenutku skužimo, da ako nastavimo u istom smjeru, naći ćemo se u istoj točki spojenih suprotnih smjerova.
Koraknemo, ja desno, on lijevo, oboje na istu stranu. Ponovimo kontra.
I stanemo, na udaljenosti od dva tri metra, jer da smo nastavili lijevo desno, ulica ne bi bila dovoljno široka da se mimoiđemo :P :)
Pomalo smiješna situacija, ali jednostavno riješena, uz osmijeh upućen strancima i neizgovoreni pardon s njegove strane – pustio je da nastavim brojati korake, pa nastavio on, nakon mene, brojati svoje.

Sitnica koja i nije.
Pristojnost odgojem potkožena.
Nesvjesna reakcija genskim kodom naglašena.

Nebitno.

Ali je kad nekakve, takve banalne situacije govore više od glupih i nepotrebnih špranca po kojima mi žene, uglavnom krivo, odabiremo muškarce kao partnere.

Pa onda jednog lijepog dana skužimo da više od ičega vrijedi kad nam podigne kragnu jakne jer puše ili zakopča onaj jedan gumb koji je ostao otkopčan.
Kaže da je prehladno za laganu suknju iznad koljena.
Da polako vozimo jer je na zavoju zaleđeno.

I kad umor s mojih leđa svojim dlanovima briše....


Horni je već rekao da je sunčano, da ptičice cvrkuću, a kokoši su tihe, pa neću o prognozi vremena i letećim beštijicama.

Dobro vam petkasto jutro! :)

Moram, jedva sam dočekala ponedjeljak, podijeliti priču s vama.

Bila sam kojih metar dva udaljena od njih.
U početku su djelovali pomalo nezainteresirani jedan za drugog, a kasnije i za sve ono kaj se događalo oko njih.
Totalno izgubljeni.
Totalno priljubljeni.




Nije ih smetala ni moja blizina, ni moje, trenutne voajerske sklonosti. Ni kamera. Bome ni vjetar koji je počeo gurati oblake, a oni samo što se nisu počeli cijediti.
I sad si mislim...
Koliko poruka su na Iskri razmijenili?
'su se čuli na mob, pa spojili glasove u nizove ispisanih rečenica?
Provjeravali duplim nickovima koliko tko od njih ima prostora za druge ljude, vremena za druge priče?
Popili 5 kava?
Dva ručka i jednu večeru?
Odgledali film?
Prošetali Jarunom, s noge na nogu?
Popričali i o dječjim bolestima kao backgroundu?
Ili?
Ili im se orosila kućica, zatitrali rogovi u istom ritmu, pa su puževim korakom premostili udaljenosti i sljubili tijela, bez standardne uvertire?
A poslije?
Kajaznam kaj je bilo poslije.
Osim da je počela kiša.
Možda su skužili da ipak nisu srodne duše. Jer to, s tim srodnim dušama, priča je za klinke s ružičastim cvikama. Možda su bili nepodudarni u planovima, pa je jednom od njih dvoje bilo zanimljivije brojati tratinčice u blizini.
A možda su i danas negdje zajedno, ispod nekog grma planiraju kam budu na godišnji.



Neki dan sam se, nekih od vas, sjetila.

Planirano sam kupovala cipele. U stvari ne cipele. Nekaj slično njima, na pola puta do tenisica. I točno sam znala kakve trebaju biti. Svijetle, ali ne bijele. Nikako takve. Kožne, ali ne velur. Na kiklju, da pašu, na dugu i kratku, ali i na trapke.
Čak ni lova nije bila toliko bitna ak mi se nekaj svidi jer mi je, prije vremena sjela uplata na koju još nisam računala.
I?
Kupila sam haljinu. Savršenu. Vidjela je u izlogu. Skinula s vješalice. Probala. Popeglala rukama bokove. Provjerila u špiglu dupe.
I za 5 minuta bila prema parkingu.

Drugi put ću planirati nekaj drugo, pa ću možda kupiti cipele. Ili sandale.

A zakaj sam se vas sjetila?

Zato kaj je dobro, ponekad, maknuti se od želja i fiksiranih, uglavnom preraslih iluzija, kad su (i) muškarci u pitanju.
Potrebe prilagoditi trenutnoj ponudi.
Ili iz ponude izabrati ono kaj nam treba. Ili nam se trenutno sviđa.
Haljina ili cipele, nebitno.
Bitno da je to, to.

A kaj bu bilo sutra?
Utorak, još jedan u nizu.



Dobro vam jutro! :)

'vam poznat onaj osjećaj kad vas zasvrbe prsteki, ne pustite ih u pogon odmah, ali nakon nekog vremena skužite da su i dalje svrbeći?
E pa tak i ja, danas :)

Jučer skužih, opet, po 278. put da na blogu mogu biti samo oni koji poštuju osnovna programska načela ovog portala, dejtaju, piju kave i ine tekućinice, otvoreni su prema novim iskustvima, čak i onim za koje se može postaviti pitanje "kaj mi je sve to trebalo", a hopsanje po tuđim i vlastitim krevetima pripisuje se stažu na portalu.

Nakon neprospavane noći, fakat to tako je.
I osjećam se posramljeno kaj, eto, već godinama rušim koncepcijsku namjenu sajta.

Skužila sam i da žene, pogotovo one uparene, nemaju kaj raditi izvan svoja 4 zida, kad padne mrak.
Pa tako niti ići bilo gdje gdje je postotak muškaraca, u istom prostoru, u premoći u odnosu na žene. Jer mislim, svaka pristojna žena mora u to vrijeme piti kavu ili nekaj drugo doma, eventualno u kvartovskom kafiću di je svi poznaju, a ne šmucati se tko zna gdje po sumnjivim mjestima.

Lijepo bih zamolila ako mi netko može preporučiti auto servis u kojem rade i žene, jer hm...postoji realna šansa da mi klecnu koljena kad se majstor zavuče pod haubu, pa bum mu dozvolila da se zavuče i pod moju kiklju.

Sad sam se sjetila i simpa mesara - e vše ne idem tam kupovati jer previše je susretljiv, nekako se čudno smješka i ziher ima neke skrivene namjere prema meni.

Bome bum zabranila i kolegama da mi se približe na metar jer tko zna kaj im može pasti na pamet, a ja, skrhana umorom pri kraju radnog dijela dana ne bum znala na pravi način reagirati.

A i susedi mogu biti u suspektnoj skupini, pogotovo jedan koji, kad ga vidim kak se šeće s pesom, obavezno me pita za moju macu, kako je. Drugi put bum mu odgovorila da je bezobrazan i da....moram smisliti kaj još da mu velim.

Jer fakat, opasnost je na svakom koraku, za nas žene.

Međutim ima još jedan problem koji je jučer, ponovo aktualiziran - upareni na Iskri.
Dobro, ok, kužim, trebalo bi napraviti podstranicu za upravo takve drske koji hoće nekaj sa strane, a imaju doma nekog tko im već grije dupe.

Možda da se pošalje apel upravi iskricatočkacom sa zamolbom da se što prije izbrišu s portala uz prijedlog provjere bračnog statusa svih onih koji će se ubuduće logirati.

Smjerno predlažem slijedeće, u smjeru poštivanja novih pravila na portalu - svatko tko se logira, treba prilikom registracije poslati sken potvrde rješenja o rastavi, ne stariji od mjesec dana, ovjeren kod javnog bilježnika.
Za ostale bi trebalo zaposliti terenske suradnike, da provjere navedeni status u profilu, uz obvezu da im se refundiraju i troškovi koje će imati uz svoj krug djelatnosti - topla odjeća za čučanje u grmlju; sendviči i topla kava/čak, kad je zima; pribor za fotodokumentaciju: eventualno i dodatna materijalna sredstva koja će biti ciljano utrošena za pivu u kvartovskom bircu, u prikupljanju informacija, ako budu potrebna, u ugodnom čavrljani sa susedima.

Jer fakat, treba uvesti red, ovdje na Iskri, s obzirom da u ovim, čak i anatomsko recesivnim vremenima postoji opravdana sumnja da će sutra biti gore nego danas, a danas lošije nego jučer.

Svatko tko bude u krivolovu uhvaćen skuštenih gaća, doživotno mora plaćati premijum uslugu, ali neće mu biti aktivna jer će biti zbaniran.
Možda bi trebalo razmislit i o radikalnijim mjerama, ali to ostavljam onima koji će za taj posao biti i primjereno plaćeni.

Ispričavam se svima koji sam svojim boravkom na blogu/Iskri navela na krivi trag, a da sam ozbiljna, kao dokaz prilažem i fotografiju.




Za kraj, moram priznati da sam teškom mukom skvrčila srednji prst, ali eto, uspjelo mi je.
Drugi put, ne znam da li bude poslušan ;)


Ljudska glupost, po ne znam koji put, dokazuje da je uporna u svojem postojanju.
A predrasude se ukorijenjuju, pa i o nama ovdje, kao biljke u proljeće.


Sunčano!
I toplo.

Dan vam dobar! :)

Ovo nije svađalački post, tak da se zna odmah na početku.
Kaj bu bilo u nastavku, nemam pojma, bumo vidli.

Dakle ovak, pitanje: zakaj je na blogu, ovom tu, našem malom zvjerinjaku, bitno nekoga upoznati u 3D varijanti jer to je kakti nekakva vrijednosna varijanta koja diktira sve ostalo u blog komunikacij, diže na vrijednosti i vjerodostojnosti dajući (nekima za neke) potrebnu identifikacijsku formu?

Jer već dulje vrijeme se baš na tu temu polarizira cijela priča o ekipi s jedne i druge strane.
Jer jedni su, kažu drugi, kukavice, obično bezmude, skrivene ispod stola, popluna, tuđe kiklje, u mraku, iza monitora, a ti drugi su otvorene, čiste duše, s vjenčićem od tratinčica oko glave i dlanovima okrenutim prema suncu unatoč kišnom danu.

I kak pomiriti ove dvije krajnosti?
Vjerojatno nikak!

A kak sam ja na jednoj, bum o onoj drugoj strani.
Nekoliko godina sam tu, na blogu. Mnoge od vas sam upoznala, doslovno, kao da se znamo, pogledima mjereno.
I ne, ne, ne, ne bu prošla priča da je virtuala nekaj sasvim drugo od onog opipljivog. Jer nije. Ne u tolikoj mjeri da postaje svoja suprotnost.
Istina, za mnoge od vas bilo bi dobro da fali koja puzzle, pa da i slika nije potpuna, ali ježi ga, kae tu je, vi sa mnom i ja s vama. Tu :)

Mi ljudi, osobnim izborom, ne živimo ispod staklenog poklopca za torte.
Međusobno se povezujemo dobrom voljom i željom. I interesima koji se s jedne strane preklapaju na drugu.
Ma, povezujemo se i na način zdravim razumom teško prihvatljivim, kao čudne biljke ispod istog neba, u blizini sličnog korova.
Ali zanima me nešto – koliko u upoznavanju postoji, s vaše strane, stvarna želje da to bude tako, da spontano, bez ikakve angažirane namjere povežete ono što netko piše s onim kakav je na metar udaljenosti, a istovremeno nije puko zadovoljavanje znatiželje i prikupljanje dodatnih informacija za koje nemate pojma kaj ćete jer vam u stvari, stvarno, i ne trebaju?

Ponekad me to forsirano upoznavanje i inzistriranje na povezivanju virtuale i reale podsjeća na klince u srednjoj školi koji žele biti prihvaćeni, jer ne sviđa im se čučanje u kutu iako znaju da ne pripadaju krugu u kojem žele biti. Da će već sutradan možda biti ismijani. I poskrivečki brisati suze i šmrkav nos.

Kajaznam, i u nekakvom realnom prostoru i vremenu biramo ljude s kojima ćemo popiti kavu, popričati, biti negdje.
Čak i samo šutjeti, ali tišinom biti povezani.
I ne razmišljati o uzalud potrošenom vremenu nego i minute bilježiti u plusu.

I da, mogla bih i sama lupiti kontru kaj mislim o onima koji ne štede svoje vrijeme, a ni žifčeke, pa susreću, u svom životu, ljude koje bi jednostavno ili jednostavnije mogli izbjeći.
Ali neću.
Neću zato jer mi je bezvezno etiketiranje ljudi koje uopće ne poznam.
Jer mi je glupo ukalupljivanje ljudi u okvire koji nikako ne odgovaraju stvarnoj veličini, a istovremeno majstori uokviravanja ne kuže da rade upravo ono što im se u drugim ljudima ne sviđa.
Zato jer bit ću ista kao svi oni zbog kojih je ovaj zapis

I zato jer ne hodamo istom stranom ulice, a bome ni svijeta.
Ni u istim cipelama...




Kiša, hoće, neće, hoće?
Hoće!

Dobro vam jutro! :)

....vama i vašoj obitelji,
i svima onima koji su u vašim srcima...

:)*

Zato kaj mi se ne da.
Zato je znam da se provokacijama postiže cilj ako uslijedi reakcija.
Zato jer hvatajući se za nečije mišljenje negirajući ga, sebe stavljam u prvi plan kao drugačiju od spomenutog, a ne vidim svrhu takve reakcije.
Zato jer svatko, ovdje, ima pravo na mišljenje, svidjelo se nama ili ne.
Zato jer mi ne pada na pamet preodgajati odrasle ljude.
Zato jer....

Na godišnjem sam.
Još sam pospana.
Sunčan je dan, nakon kišne noći.
Reagirala ili ne, ništa se neće promijeniti. Tu.


Dobro vam jutro! :)

Zanimljivo je bilo promatrati reakcije ljudi, na koji način se postavljaju prema određenom problemu.
I skužila sam kako neki lako skliznu u svoju suprotnost – poberu nešto od nekoga jer im je zvučalo jako, jako pametno, zalijepe za sebe kao etiketu uvećavajući lažno svoju vrijednost, ali ne provjeravajući da li imaju dovoljnu količinu raspoloživog intelekta da sve to polijepljeno po sebi i praktično primjene, evaluirajući stečeno, usput pokupljeno.

Dovoljno je te iste pustiti da ispričaju kaj imaju za reći, jer ni u kom slučaju ih ne treba prekidati, mogli bi pogubiti misaone niti, a gledajući kako povezuju lijevu i desnu nogu u koraku, brzo se skuži lelujavost – fejk priča u koju nitko, pa ni oni sami ne vjeruju, ali zato imaju mudar izraz lica, zamišljen pogled usmjeren u daljinu negirajući balončiće koji se međusobno sudaraju u prostoru između dva uha.

Ne znam kako takvi ljudi rješavaju probleme koji zahtjevaju što kraći vremenski tijek rješavanja ili prečicu od točke A do točke B, kad se na običnom, jednostavno postavljnom pitanju izgube u susjednoj ulici koja je udaljena minutu hoda od njihove adrese, čučnu uz ogradu i čekaju da ih netko priupita za ime.

Svatko tko želi biti netko, a taj netko nije mu srasao s kožom, mišićima i kostima, trebao bi znati da je dosljednost osnova, bez koje sve ostalo nema nikakvu vrijednost.
A za biti dosljedan, opet treba vidjeti malo dalje od svog noseka, imati dovoljno vitalnih moždanih stanica u aktivnom djelovanju i veličinu vlastitig dupeta ne koristiti uvijek kao mjernu jedinicu za tuđu veličinu.

Ljudi koji ne mogu, jer ne znaju, znaju, a ne mogu iz tko zna kojeg razloga, drugima prodati priču, bolje neka se u nju ni ne petljaju jer u najblažoj varijanti smješno zvuče.

Kao i provokacije koje nisu odrađene do kraja, zamjene teza u formi polupanih lončeka i prijetvornost koja viri iz otkopčane jakne ili ispada iz džepova kad izvade maramicu da obrišu nos.



Čitam gospona Hrušta. Nije njemu lako, a bome ni njegovoj supruzi.
Da li imaju kućnog ljubimca, nisam skužila ;)

Šteta kaj takvi tekstovi, na blogu, zapnu u paučini, a opet, dobro da ih još uvijek ima....

Dobro vam jutro! :)

...jer vidim da ga je bilo




Poznat vam je onaj osjećaj kad kužite da radite nekaj krivo, ili nije krivo, ali je loš tajming, ako nije vrijeme, onda način ili jednostavno nema svrhe, pa ipak vam vrag ne da mira i nastavljate dalje?
E, pa moj je vragec jutros budan :P

Budući da nemam ni naviku, a bome ni potrebu spremati tuđe zapise, čak ni svoje jer pišem u word-u, pa haklam na blog, molim one koji su bili jučer znatiželjni i dobili na mail zapis u kojem je Horni objavio privatne podatke blogera, a ja sam, navodno na tom zapisu bila, naravno hihotava, da stavi c/p na blog.

Zanima me:
1. da li sam bila na tom zapisu i komentirala ga
2. koji su privatni podaci blogera napisani, jer zna se po pravnoj definiciji kaj su privatni podaci
(ime koje se spominje nije privatni podatak jer samo po njemu se nitko ne može prepoznati – uz napomenu da je odavno, vlasnica tog imena sama ga stavila na blog vezano uz fotke pisama koje je objavila, a čitljivo je na koga je pismo naslovljeno ;)

Kad userem motku, iako nije baš lako mi priznati da sam zeznula stvar, ispričat ću se.
U suprotnom, nema šanse.
I bit ću tvrdoglava. I uporna.

Kao danas....

Dobro vam jutro! :)

Molim link na zapis na kojem sam se, kako kaže mai, jer žena zna, hihotala, a Horni je objavio tuđe privatne podatke, imena i prezimena ljudi s bloga!

Hvala!

ponovljena, umjesto komentara :)



-Ljubeeeeeeeee...
-A?
-Daj...
-Kae?
-Jaje. Ajde prekini to kaj delaš. Imam ti nekaj za reći.
-Samo malo, skoro sam gotov. Čekaj, kaj to znači?
-Niš ne znači. Osim...
-Osim...?
-Bila sam jučer s Gogom na kavi.
-I to je tak važno da nemre čekati 5 minuta?
-Je i nije!
-Aj me ne pilaj. Znaš da ne volim kad imaš 15 godina i cimaš me.
-Jebote, kaj si se tak narogušil.
-Nisam, samo znam kad počneš ovak, da ne bu dobro.
-Bude!
-Slušam.
-Znaš da Goga ima nekog novog lika...
-Je, koji je to po redu u zadnjih godinu dana?
-Kaj te briga! Ni bitno. Ovaj njen ti je tantra majstor.
-Kae? Kaj mu se nemre više dić, pa joj priča priče i puše joj za vratom?
-Ti si blesav! Baš onak blesav....
-Da odem baciti smeće, pa budem manje blesav ili da čekam nastavak?
-Ajmo i mi probati.
-Kaj? Duhovno se ševiti?
-Ma, vidi ga. Priča mi Goga da je i njoj to bilo onak smešno, ali kad je prvi put svršila bez kontakta, okinula je kao nikad do tada.
-Je, je..i vidla vrtne patuljke kak trče prek ulice.
-Baš si neki. A znaš mi gurnuti pod nos da nisam kao prije, a sad kad je nekaj pokušava, ti se sprdaš s tim.
-Zlato moje, evo potpuno sam predan slijedećim informacija. Da zgasim TV?
-Ok, priča Goga da je teorija jedno, ali trebamo probati pa da skužimo o čemu je riječ.
-Dobro. Kaj trebam napraviti?
-Sad niš.
-Mogu onda po pivu? Žedan sam. Ti malo pobeglo danas s čilijem? Krepat ću ak me počne zaebavati žgaravica ko neki dan.
-Bumo prek vikenda.
-Kaj?
-Odi vrit! O čemu pričam zadnjih 10 minuta?
-Tantri?
-Ok, bum našla nekog s kim bum probala. Mi Goga možda posudi svog...
-A ja bum mu sredil face lifting. Trajno. Besplatno. Ajmo ovak-ne bum te zezal, a ti probaj što kraće s edukacijom o tantri.
-Za početak zaboravi da buš ga parkiral.
-Kaj bum?
-Čul si! Veli da je u tantri najvažniji protok energije i da se za početak moramo negdje ugodno smjestiti.
-Znam di. U krevetu.
-A-a. Ona voli to delati na podu.
-Je, ko lud sam da si zravnam kičmu. U stvari može, ali ja sam gore.
-Ti si vriti, uopće me ne slušaš...
-Slušam. Dalje...
-Trebamo potaknuti intimnost bez dodira. Za početak.
-A kaj bumo delali? Gledali se? Puknul sam te drugu večer, a sad se bumo gledali?
-Bumo. I zajednički disali.
-Goli?
-Ne, u pidžamama! Kaj ti je, naravno da goli.
-A kaj ak mi se mam digne?
-Budalo!
-Koliko to sranje traje? Mislim gledanje, disanje, žuljanje na podu...
-Dugo. Kad dođemo do točke da nemremo više izdržati, veli Goga, pomaže meditacija.
-Daj me nemoj jebat! Em ti ga nemrem uvaliti, em bum moral i nekog kurca mumljati. I još bu me na kraju boljela jaja. Fakat, jedva čekam subotu. Ko lud sam za tantrom. Pozdravi Gogu. I onog njenog meštra.
-Znala sam.
-Kaj si znala?
-Da buš tak reagiral.
-Ma ti znaš da je tebe volim i ovak netantričnu. Idem baciti smeće i pustiti pesa pišati.
Aj se ne funji. Bumo probali. Ali ak ne bum mogel izdržati, obećaj mi da buš se smilovala, bez odgode. Obećaješ?