Danas....



...pažljivo s cugom
Paziti na prometne znakove.
Uzeti taxi, ako skužimo da smo lelujave.
Može i pjehaka do doma.

Bilo kako bilo, tko preživi, bu pričal.....


dodatak: blogerice na pauzi? :D



Dobro vam jutro! :)

Uredi zapis

31.10.2013. u 8:16   |   Editirano: 31.10.2013. u 10:00   |   Komentari: 48   |   Dodaj komentar

Akcija - reakcija



Napisala sam post kao reakciju.
Pročitala ga i odustala od njega. Bio je i ironičan i ciničan. Obično takvim stilom odgovaram kad ne lupam direktno jer smatram da je direktno pregrubo. A mogu tako, grubo, pogotovo onda kad ne postoji drugi način jer su sve raspoložive opcije već potrošene.

Ne volim prihvaćati tuđi stil komunikacije ako se u njemu ne osjećam ugodno. A opet, s druge strane, vjerojatno je, upravo takav, jedina razumljiva retorika, a sve ostalo bit će bez pomaka.

Ne znam kako vi reagirate na podmetanja i namjerno piganje činjenica, ali ja još uvijek, na isti način reagiram. I vjerojatno ću uvijek biti takva.
Postoji nešto u našem ponašanju što je nepromjenjivo, ma koliko godina odvalili i koliko istih ili sličnih iskustava prožvakali. Sad, da li je to dobro ili ne, ne znam. Iskustva bi nam trebala nametati određenu promjenu u ponašanju, mada oguglati na nekaj i nije uvijek najbolje rješenje. Trenutno možda da, da se energetski ne potrošimo prije vremena, ali na neke dulje staze postoji mogućnost i da otupimo i štošta ne primijetimo, a trebali bi.

Bedasto mi je, s ljudima koji su maliciozni, razgovarati zaboravljajući njihovu namjeru, a koristiti činjenice koje bi trebale biti relevantne za ravnopravni dijalog. Jer njega nema. Postoji samo cilj koji opravdava sredstva. Namjera je bitna, a sve ostalo nevažno.
Kad su namjere točno određene i prepoznajemo ih kao zlonamjerne, štogod učinili, rekli ili prešutjeli, bit će isto.
Možemo pustiti da adrenalin odradi svoje i povuče nas naprijed, ali u konačnici nećemo vidjeti, ni uz najbolju volju, isplativost odrađenog, ali budemo zato uzaludnost potrošenog vremena i energije.
Dam se okladiti da svako od nas kuži trenutak kad smo u poziciji da unaprijed znamo da je riječ o glupoj reakciji jer niš se neće promijeniti, a ipak reagiramo.
Zakaj, nemam pojma. Možda je riječ o nekakavom pomaku koji je na nivou svjesnosti, ali traje kratko, prekratko da bi tu istu svjesnost mogli pretvoriti i racionalno ponašanje.

Zato neću reagirati na Main zapis o plagijatu. Dovoljno je sama o sebi rekla brišući moje komentare u kojima pišem o njenoj laži.

Dobro vam jutro!

Ježi ga, a zakaj ja nemrem nekaj prešutjeti? :P
Južina je kriva!
Može proći, ha?
Nemre?
Tja.
Bu bolje. Jednog dana, možda i prije.

:)

Hoću kišu.
I godišnji.
Ili barem višak dnevnih sati.
Može i štrudla od višanja.
Ili nekaj s čokoladom.
I...

;)

Uredi zapis

30.10.2013. u 8:22   |   Komentari: 43   |   Dodaj komentar

Akcija - reakcija



Čitam, pa ponukana pročitanim, ponavljam napisano prije dvije godine:
Link Upute za nove blogere
Link Upute za nove blogere, br.2

(Koga zanima, pročitat će. Za one druge, bilo što da napišem, ponovim, dodam, bit će isto)


Jučer, Vins apelira da reagiramo, navodeći i razloge kad je ta reakcija potrebna.
Hoćemo li?
Sumnjam! Ne na način da bi to bilo pravilo.
Jer dam se okladiti da su mnogi pročitali Bellin zapis, a samo neki su reagirali.
Vjerojatno je jednostavnije pomaknuti se u stranu, biti kakti nezainteresiran za osobna prepucavanja, furati se na priču "ja volim sve ljude", pa valjda zbog te velike ljubavi i nepresušnog altruizma šutati nogom kamenčići po podu, umjesto reagirati.

Ponekad se fakat pitam zakaj ljudi idu na čoporativne iskra/blog kave?
Znatiželja?
Skupljanje informacija o nekom da bi se prvom prilikom mogle iskoristiti?
Jer, vidljivo je već nekoliko puta, neki bi trebali znati, na vrijeme, zatvoriti svoja mila ustašca i staviti štoplek na određeno mjesto, preventive radi, da ne dođu u napast progovoriti i na dupe, tu na blogu.


I tak', niš novo...





Dobro vam jutro! :)

Uredi zapis

29.10.2013. u 8:53   |   Komentari: 70   |   Dodaj komentar

Akcija - reakcija



Čini mi se da su se nekak' polarizirale blog strane. Interesno. I to samo po vrijednosnom sustavu „ja sam za jer je netko drugi protiv“ (čitaj: pamtiti, pa vratiti prvom prilikom koja nema veza s trenutnom, ali ima s nekom drugom :P).

Zanimljivo je promatrati, sa strane, na koji način se odabiru oni koji će u eventualnim verbalnim blog duelima znati stati na pravu stranu. Zna se i koju, kaj ne? :)
Poveznica je samo jedna i jedina. Inema baš nikakve veze ni sam čim drugim osim reakcije na relaciji dupe-glava. Vlastita, naravno :P
I nemojte mi reći da to tako nije, jer je. Evidentno. Svakodnevno.

Meni fora gledati sve to. Čitati. Promatrati ljude kako se zbog svog dupeta selektivno ponašaju, ali ne u nekom dosljednom kontinuitetu, nego onako kako vjetar puše.

Neki bi rekli da ima određene mudrosti u promjenjivosti i fleksibilnoj nužnosti.
Ima, točno. Ali ne onda kad je riječ o uvjetovanosti pod kojom ego traži potporu u tuđim leđima, a kriteriji u odabiru onoga tko će (nam) napraviti sjenu su u osjetno silaznoj putanji.

Cilj opravdava sredstva?
Ne uvijek. Ne na duge staze. Prividno poentira, ali u konačnici bilježi minus, pogotovo onda kad se pribjegava oportunizmu ziheraštva.

Kužim da nije lako prihvatiti svoju zrcalnu sliku u tuđem mišljenju. U riječima u kojima nema dvosmislenog značenja i nema dovoljno proreda za neke druge koje će amortizirati prve.
Ne volimo kad nas ljude ogule, kad skinu onaj naš, vanjski, zaštitni sloj za koji smo mislili da će trajati dovoljno dugo dok ne stvorimo neki novi koji će onaj pohaban, načet vremenom, uspješno zamijeniti.

Kritiku ne volimo. Čak i preventivno znamo reagirati prekidajući niz riječi koje će nas zaderati tamo gdje ne želimo.
Ali...
'ste razmišljali koliko, u stvari, ima čvrste poveznice u relevantnim činjenicama koje kritiku oblikuju i našoj reakciji?
Puno, jako puno.
Jer da nije tako, ne bi na svaku kritičku misao reagirali propinjajući se na zadnje noge, smatrali je osobno dezintegrirajućom i okarakterizirali je napadom, na ego, uglavnom.

S druge strane, kad nema kritike koja je usmjerena na našu adresu, probajte razmišljati kaj vas kod drugih ljudi smeta, što je to što prvo primjetite, a ne zbližava vas nego udaljuje.
Mora biti nešto što prepoznajete/prepoznajemo, jer da nije tako, mimoišli bi se. Ne dodirnuli. I udaljili, svatko svojom putanjom kretanja.
Uvijek je riječ o komparativnim vrijednostima jer, ma koliko bili samodostatni, drugi ljudi bit će mjerna jedinica za štošta u interaktivnom odnosu, bio on stvoren osobnim izborom ili postoji kao nizbježna nužnost.
E sad, da li primjećujemo tuđi suficit ili deficit u odnosu na nas same, možemo razgovarati i vjerojatno se budemo teško usaglasili.
Jer poželjnije je reći da je riječ o drugim ljudima, o njihovom deficitu jer automatski sebi pripisujemo bod više, nego priznati svoj suficit stavljajući se u inferiorniju poziciju.

Realno, ipak je drugačije.

Rijetko kad se uspoređujemo s ljudima u čijim cipelema ne želimo hodati jer takve i ne primjećujemo.
Zato, puno govorimo o sebi kad govorimo o drugima.
Treba to zapamtiti jer govoreći o tuđoj pameti/gluposti, npr. pa i tu na blogu, u stvari govorimo o svojoj, u međusobnom odnosu s nekom drugom.
Konačni rezultat i ne mora biti u plusu ;)



(bez brige, samo isprobavam da li sam blog zahrđala, nakon skoro 3-tjedne apstinencija :P)



Ne paše mi ovaj pomak vemena.
Trebat će mi par dana da se prešaltam.
Kad kiša padne, bit će taman :)

I tak...dobro vam jutro! :)

Uredi zapis

28.10.2013. u 8:22   |   Komentari: 119   |   Dodaj komentar

Pitam srijedom




Nije da baš ne znam kontrolirati znatiželju, ali 'ajd mene fakat nekaj zanima – zakaj ovdje ima toliko ramenotapšajuće empatije?

Kužim da u nekim situacijama baš i nije previše pametno ljudima skidati krmelje i usmjeravati ih di da gledaju jer i s pristojne udaljenosti kuži se da nekog vraga pogledom traže.
I da je jedostavnije, pustiti da se stiša bura u kahlici, vrijeme odradi svoje, sat odvrti nekoliko krugova, noći zamjene dane i vjetar sve otpuhne. Ili sunce ogrije.

'ste ikada razmišljali koliko takvo ponašanje, ako je uobičajeno, na dnevnoj bazi s ritmičkim ponavljanjem, u stvari je kontraproduktivno?
Ok, priznajem, ne odmaže (iako je ponekad i to bitno, jako bitno), ali bome ni ne pomaže.
Fino uljuljka.
Učvrsti na mjestu.
Uvjeri da tako treba biti.
I svi sretni i zadovoljni jer nema kritika. Nema oprečnog razmišljanja. Suočavanja s činjenicama koje pomiču točku ravnoteže. Nema propinjanja na zadnje noge i brušenja kandži u opravdavanju rečenog/učinjenog. Nema ni priznanja da je negdje nekaj fulano, mada svi sve znaju. Ako i ne sve, onda barem ono bitno.

I zemlja se i dalje okreće.
Sunce izlazi na istoku.
Poslije srijede dolazi četrvrtak.
Tjedan i dalje ima 7 dana.

Empatija u svojoj korjenskoj naravi ima pozitivnu energiju prikupljanja tuđih emocija. Da bi ih mogli osjetiti u nekakvom, uvjetno rečeno izvornom obliku, morali bi svoje izvući na površinu i priljubiti uz te, prikupljenje.
Tako nekako bi to bilo, iako ne uvijek jer ne moramo nužno reagirati samo vezano uz svoja osjetilna iskustva.
Ali uglavnom reagiramo.

Koliko u empatičnom ponašanju ima nas, a koliko drugih ljudi koji su bili (samo) triger?
Puno?
Malo?

'ste ikad pomislili da svojim empatičnim ponašanjem u stvari opravdavamo sami sebe? Jer kad bi reagirali drugačije, probudili bi možda i demone u sebi, čudovišta sakrivena u ormarima ili ispod kreveta.
Ha?
Pa je jednostavnije ostaviti sve kako je, klimnuti glavom, ritualno potapšati tuđa, potrebita ramena, uputiti par mekih riječi i na sve, već sutrada, zaboraviti....



Srijeda kao ponedjeljak - savršeno :)
Dobro vam jutro!

Uredi zapis

09.10.2013. u 9:08   |   Komentari: 39   |   Dodaj komentar

Testing....



:)

Uredi zapis

07.10.2013. u 12:23   |   Editirano: 07.10.2013. u 12:26   |   Komentari: 18   |   Dodaj komentar

Četvrtak



Ne, niš se nije promijenilo.
I dalje sam tu zbog bloga :)

Trenutno verbalno dehidrirana.
Smrznuta, ali danas manje nego kaj bum sutra, ak' je vjerovati prognozi.

' ste ikad razmišljali koliko nas ljudi koji nas ne poznaju, percipiraju po nicku, a i avataru?
Ja da.
Neverbalna komunikacija.
Personalizirani shotcut.
Jesmo ili nismo to kaj jesmo. Tu. U nicku.

:)

Sunčano.
Zg na +4.

Dobro vam jutro!

Uredi zapis

03.10.2013. u 9:04   |   Editirano: 03.10.2013. u 9:05   |   Komentari: 81   |   Dodaj komentar

Kaj reći?

Ili: Zapis ciljanog sadržaja, za točno određenu adresu



Hm, zanimljivo....

I tak, čekam jučer oko 10 ekipu da završi posao i da mogu doma, gladna, žedna i umorna. Zjakam po netu, gledam kaj ima na mejlu, i otvorim blog.
I gle vraga, nekak mi se čine prve dvije rečenice poznate. I slijedeća. Još jedna. Ma vidi ga, pa to je moj tekst.
Tražim prepoznatljivost. Čitam dalje, je. Moj je.

Hm, fora. ..

'ajd da tekst, bilo čiji, mazne netko tko nije bloger.
Da ga mazne tko je novi bloger.
Ili da netko tko je jedno ili drugo i pukne ga negdje drugdje. Ali tu?

Hm, opet...

Sve u svemu, zahvaljujem se dragom kolegi kaj me je podsjetil na početke mog bloganja i na zapis star nekoliko godina.
Nespretno napisan. Cmoljam. Kao da nije moj. Valjda sam tada i ja takva bila :P

:)


S obzirom da nikada nisi bio na mom blogu, a bome ni ja na tvom, koliko se sjećam, nisam znala da me čitaš ili da si me čitao davnih godina.
Čuj kolega, kaj ti to treba - objaviti tuđi tekst pod svojim nickom, na svom blogu?
Prvi put kad si to napravio, a reagirala sam, pravio si se grbav. 'češ ponoviti to i ovaj put?
Samo pitam, znatiželjna sam ;)
I zakaj taj zapis? Bilo ih je, čak i u to vrijeme, puno zanimljivijih, barem meni.
I dalje sam znatiželjna, štaš, tipično žensko ;)

Inače, ako ne znaš ili si zaboravio, da te uputim ili podsjetim: kad je riječ o tuđem tekstu, pišući svoj, imamo dvije opcije - možemo ga označiti koristeći slovne oznake c/p ili navodnike, poštujući izvornik, bilo autora, ako je poznat ili ako nije, stranicu s koje je skinut.

I tak....

Dobro je prespavati štošta. Odmaknuti se. Jer reagirati nije baš uvijek pametno, pogotovo ako se unaprijed zna da od te iste reakcije nema baš nikakve koristi.
Jučer nisam. Neću ni danas. A mogla sam i mogla bih, vratiti. Duplo. Pa još malo, da se nađe jer kažu da od viška glava ne boli.
Prednost je ne reagirati. Pogotovo onda kad se reakcija očekuje...

Dobro vam jutro, pogotovo dragom kolegi 1leegi :)

Uredi zapis

01.10.2013. u 8:09   |   Editirano: 01.10.2013. u 8:40   |   Komentari: 48   |   Dodaj komentar

O vrtnim patuljcima, žapcima i o Pogni

Ili: Hebo vas Patak Pero kvazi romantičarski :P



Pogni, o čemu god piše, oguli kao naranču. Nareže kao jabuku do kocena. Ne omotava u šareni papir. I zato mi je simpa.

:)

Za*ebite priče o poželjnom ponašanju.
Preporučenom. Opće prihvaćenom.
O ljubavi u ružičastom.
O njoj kao svemogućoj.

Društvo drago, super je vjerovati u vrtne patuljke, princolike žapce i sreću na dohvat ruke. Ili u ljubav iza ugla.
Čak i kad popričamo s patuljcima i poljubimo žabu, ljubav dohvatimo, uhvatimo i prigrlimo, ostat će nam neplaćeni računi, odgođeni planovi, namjerno zaboravljene želje i snovi koji možda nikad neće postati stvarnost.
To je realnost.
Jednaka kao i kad kažem da nam ne trebaju tuđi problemi. Naši su nam sasvim dovoljni. A u dvoje, ako na samom početku postoje, poduplaju se.
Tkogod me bude pokušao uvjeriti u suprotno, neću mu vjerovati.

Je, točno, u dvoje je sve jednostavnije.
Ali da do tog jednostavnijeg načina rješavanja problema dođemo, trebamo, da oprostite na izrazu, popapati podosta zajedničkog drekeca.
U suprotnom, zaobići ćemo ga. Preskočiti. Možda i začepiti nos. Ili na tren prestati disati, dok ne izbrojimo koracima metar dva.

Lijepo je biti romatičan. Vjerovati. Sebi. Drugima.
Ali život nas puno puta demantira.
I mi sami sebe.



Jer za dijeljenje dobrih i loših dana treba treba ipak nešto više od teoretski dobre volje i hvalevrijedne namjere.
Treba vremena. Zajedničko provedenog i odrađenog. Za početak.
Ostalo dolazi kao nadogradnja.

Se kužimo?

Dobro vam jutro :)

Uredi zapis

27.09.2013. u 8:24   |   Editirano: 27.09.2013. u 8:24   |   Komentari: 136   |   Dodaj komentar

Kaj reći, danas?



Namjeravala sam, potaknuta i jučerašnjim komentarima, pisati o muškarcima u današnje vrijeme, s pozicije objektivne žene (mogu li to biti?).
Ni njima nije lako hvatati korak s očekivanjima (ovo pišem bez imalo ironije).
Em moraju biti određenih anatomskih proporcija da bi uopće ušli u bilo kakvu ž/m kombinaciju. Obrazovani.
S krovom nad glavom, ne na bilo kojoj adresi.
4 kotača, ne bilo kakva.
Sposobni. Uspješni.
Pa onda u nastavku ide sve ono što je potrebno da budu trajnije aktualni, da ne nabrajam o čemu je sve riječ.

Ali ne bum o tome.

Budem o nečem drugom.


"Zna se di je ženi mjesto".

Ja ne znam. Ne znam točno. Tko zna?
Iza?
Ispred?
Sa strane? Lijeve? Desne?
Da li se to mjesto dogovara unaprijed, s postavljenim rokom trajanja?
Tko dogovara?
Konsenzualnom odlukom?
Preglasavanje je nemoguće. Ili je, snagom neverbalnih argumenata?
Konsenzus upitan, ovisno o mnogočemu.



Iako još uvijek vjerujem, u ovim zbrkanim vremenima (u kojima smo se na neki način "izgubili", što slučajno, a što namjerno), u podjelu tradicionalnih uloga kao modus za život u paru (i to samo ako su obje strane na istoj strani životnog, vrijednosnog sustava), ne sviđa mi se dodjeljivanje ikome uloga s unaprijed definiranim sadržajem, bez prethodne provjere u raspoloživost kapaciteta, volju i potrebu biti takav.
Žena ili muškarac.
Jer riječ je o osobnoj komociji. Ne postojanju potrebe za prilagodbom na različitost. O određenoj količini egoizma. I na kraju o sužavanju prostora, potrebnog za stvaranje kvalitetnog odnosa u dvoje.

I tak....



Čaj od brusnice, s limunom.
Odbrojavanje do vikenda.
Sunčano.

Dobro vam jutro! :)

Uredi zapis

26.09.2013. u 8:49   |   Komentari: 63   |   Dodaj komentar

Kaj reći?

Čitam Opačićku....



Zakaj trošiti lovu na zbrinjavanje žena i klinaca, financirati sigurne kuće kad je daleko učinkovitije tu lovu preusmjeriti na rehabilitaciju muškaraca zlostavljača?
Mislim, nisu oni krivi, jadni, kaj im je žena umorna, nezadovoljna i ne želi više skakati na njihovu prvu izgovorenu riječ. I kaj su klinci malo preglasni i ne hodaju na prstima.
Oni su u stvari mirni, staloženi muškarci. Pažljivi. Puni ljubavi i razumijevanja. Ali eto, dogodilo im se i ostavili su otisak dlana na njenom i njihovom obrazu. I nemaju pojma zakaj, opet im se dogodilo. Prošli tjedan. Jučer. Danas. Bude i sutra. Ako ne sutra, dan iza sigurno.
Njima treba pomoći. Jer kao odrasli ljudi ne znaju da udarci bole. I da ne ostavljaju trag samo na koži.
Treba im ukazati na greške. Prstom pokazati, jer eto, iako su odrasli, ne znaju to.


Đizis!


Da li vam je poznato da se po Zakonu RH, nasilje u obitelji više ne tretira kao kazneno djelo nego prekršajno?
Kaj se i ja čudim, jer nema bitne razlike zapišati ukrasni grm na Zrinjevcu, pokazati golo dupe u podne, nafrljiti mjuzu koji decibel više ili iscipelariti ženu i djetetu prebrojiti rebra na obje strane tijela.

Nekima.

Ali eto, ja ziher ne kužim dobru namjeru naše drage ministrice u smjeru rješavanja obiteljskih problema na najbolji mogući način. Jer potrebno je ženu 6 mjeseci, u predrastavnom periodu, uvjeravati da njen muž/partner nije kreten kojeg treba obesiti za jaja o prvo drvo.
Jer medijator zna bolje od nje i stručnim djelovanjem postići će sustavno čišćenje njene svijesti.
I jer opet, ziher ne bu shvatila da nije on kriv nego bude krivnju pronašla u sebi, pa je potrebno pola godine da vidi ono kaj svatko normalan ne bu vidio.
A ako joj se u tih 6 mjeseci dogodi da padne niz štenge ili udari glavom u otvorena vrata od ormara, tko joj je kriv kad ne gleda kuda hoda.



On ziher ne!

Uredi zapis

25.09.2013. u 8:31   |   Komentari: 65   |   Dodaj komentar

Ponedjeljkom....



....sunčano.
Naspavano.

Parcijalno ljuto.
Većinski dobre volje.


Čitam Lanenu....
Prokužila me. Nisam više "reduša". I znate kaj, znam da ne znate, ali ćete sad doznati, super je to, ne biti takva, kontrolfrikasta.

Nemam pojma da li ima veze s godinama koje se nalijepe, s nekakvim životnim fazama koje odradimo zato kaj moramo ili ne moramo, a želimo, ali dogode se nekakvi pomaci u nama. I u plusu i u minusu. Oboje ne uvijek planirano u predznaku.

Dobro je pustiti da špaga labavo visi. Zakaj bi sve moralo biti nategnutu, našpanano? Posloženo po veličinama i bojama?Po prioritetima koji to,čim se odvrti dan i zamijeni ga noć, više nisu?
Treba ostaviti neka pitanja i bez odgovora.
Ne postavljati ona koja kao odgovorena niš bitno neće promijeniti. Ili hoće, a ja ne znam kaj ću s tom promjenom. Ni sama sa sobom u novoj poziciji.

Još samo da naučim kako biti strpljiva kad se nešto treba odraditi, a ja sam svoji dio napravila. I ne mogu više ništa jer ne ovisi o meni.
I naučiti kako da od ljudi ne očekujem da uvijek odrađuju svoje obveza, ako su unaprijed prisvojili prava proistekla iz istih tih obveza. Jer nemaju svi isti osjećaj odgovornosti. I niti će ikad imati.



I tak...dobar vam dan! :)

Uredi zapis

23.09.2013. u 10:23   |   Editirano: 23.09.2013. u 10:23   |   Komentari: 44   |   Dodaj komentar

Prijepodnevni rezime blog-cvjetnog dana

Ili: Nisu svi isti :)



Za početak, zahvaljujem se Vrbici na pokrenutoj inicijativi. Hvalevrijedna ideja kako muškarcima nacrtati ono što im se riječima teško može objasniti ;)

U dogovoru s inicijatoricom, prikupila sam sve relevantne podatke i sistematizirala po određenim kategorijama, a sve u cilju što transparentnijeg prikaza muškaraca, ovom prilikom blogera, i njihovih reakcija kad im se, kolokvijalno rečeno, tutne cvijeće pod nos.

Osnovna podjela je:
1. Pristojni muškarci
2. Iznenađeni muškarci
3. Samo muškarci
4. Nedefinirani


1.
Pristojni su se pristojno zahvalili, ali ne samo forme radi jer slijedom njihovih komentara i dalje su bili dosljedni u izričaju.
Za očekivati je od takvih muškaraca da im se ne treba triput reći jedno te isto u pola sata jer će zapamtiti na prvu. Neće im se morati zahaklati vreća od smeća za kvaku na izlazu jer uporno je zaboravljaju i uspješno, svaki put preskaču.
Vjerujem da i peru suđe nakon ručka, po potrebi, naravno. Ne bulje gladni u zatvorena vrata frižidera i glade se jadni po trbuhu.
Sve u svemu, na njih se može računati, ovak ili onak, kako kome paše.

2.
Iznenađeni muškarci iznenađeno su reagirali. Na žalost, zbog premalog uzorka, a i nedovoljne aktivnosti svezi glede komentara, ne mogu decidirano tvrditi, a ni zaključiti da li je iznenađenost bila pozitivnog ili negativnog predznaka. Slijedom navedenog, ostavljam otvorenu opciju za moguću reakciju - blenuti pogled s pitanjima:
Zakaj ja?
b) Kaj sam opet skrivio?
c) Da se ispričam, iako nemam pojma zakaj?

3.
U trećoj skupini su muškarci koji su reagirali samo kao muškarci, jasno ističući svoju hormonalnu, gensku kartu, pripadnost muškom rodu, ali ne spominjući dokazne materijale, i kao takvi su s gnušanjem odbili bilo što zeleno kao poklon, ako nije jestivo, uz meso.
Uz odgovore primjetno su lupali šakom o stol, gurkali jedni druge u ime solidarnosti, očekujući zbijanje redova, a sve kao prevenciju zauzimanja njihovog teritorija od strane žena koje su pokazale da su sposobne odraditi ono što oni nisu.

4.
Nedefinirani muškarci su u skupini onih koja je mudro šutjela, sa strane čitala. A i možda usput zalijevala cvjetne teglice na prozoru svog dnevnog boravka.
Zaključujući, da se malo ohrabre, mogli bi se lako prebaciti iz svoje skupine u prvu, bez da itko sumnja u njihovu bit.
Nadam se da će se do kraja dana i oni pridružiti nama na blogu i pokazati sami svojim djelovanjem, bez mojih insinuacija, tko su i što su i da li stvarno jesu to što jesu.


Bilo kako bilo, lako je za zaključiti na koji način određeni muškarci mogu reagirati u svakodnevnim situacijama. Mada , poklanjanje cvijeća muškarcima i nije baš nešto što se iz dana u dan događa.
Na zainteresiranim stranama je da nakon n-te kave to i provjere.

Vjerujem da će biti zanimljivo. Pogotovo kad sami sebe, ti isti muškarci, u realnoj situaciji demantiraju, ponašanjem koje nije bilo na blogu, razvidno kao njihovo.

I kad sve ovo ne bu imalo veze s vezom. Kao što ni sad nema :)




I tak...trampim buket tulipana za čokoladu. Ponuda na pvt.
Hvala :)

Uredi zapis

20.09.2013. u 12:44   |   Editirano: 20.09.2013. u 12:50   |   Komentari: 24   |   Dodaj komentar

Za vas, blogeri!

..ne za sve..sorry!
(za njih, pogledati blog agentice :P)



Tulipani.

Kajaznam, čini mi se da je to muško cvijeće. Nemam pojma. Možda sam i fulala.

Uguglano piše da je tulipan simbol ljepote i bogatih emocija. Romantičarima je govor ljubavi i nezasitnih želja.

Usp...
Ovo zvuči prilično konkretno – muškarcu pokloniti tulipane ;)

Piše dalje, vezano uz legendu, o nesretnoj ljubavi perzijskog princa koji se zaljubio u svoju sluškinju, a nakon dojave (lažne naravno) o njenoj smrti, skrhan bolom odlučio je svoj mladi život okončati na stijena. Prema legendi, iz krvavih mrlja niknuli su tulipani. A upravo takvi, crveni, u staroj Perziji bili su simbol strastvene ljubavi.



Moram priznati, nikad do sada ni jednom muškarci nisam poklonila cvijeće. Ni ne budem.
Iz svog kruga, bilo privatnog ili poslovnog, nemrem se sjetiti ni jednog koji bi cvijeće znao primiti, a da nije istovremeno smotano nervozan, s dvije lijeve ruke i začuđenim, neizgovorenim pitanjem u očima: kaj da napravim s cvećem, di da ga ostavim?
Poklonit ću butelju vina. Slatko, ako je od onih muškaraca koji vole čokoladne varijacije. Cvijeće? Ne bu išlo.

Čak ni je nisam od onih žena kojima cvijeće nešto znači. Zakaj, ne znam. Možda zato kaj sam odrasla s njim, pa mi ni nema neku posebni simboliku. Možda i zato jer na mom popisu romantičnih gesti nekaj je drugo.
Npr. najveća tegla nutele koju ne moram dijeliti.
Ili grijanje hladnih nogu zimi ;)

Ali eto, iz solidarnosti sa ženskom ekipom, a u namjeri da muškoj damo do znanja da se cvijeće može pokloniti bez ikakvog vidljivog razloga, bez poticajne ili opravdavajuće-ispričavajuće namjere, pridružujem se Vrbinoj inicijativi (gurkanja pod rebra ;).

Dobro vam ovo cvjetno jutro :)



Link Michael Bublé - Close your eye


Probajte zažmiriti i osjetiti ono što ne vidite očima...

Uredi zapis

20.09.2013. u 8:02   |   Editirano: 20.09.2013. u 8:38   |   Komentari: 33   |   Dodaj komentar

Četvrtak



Fora!
Zanimljivo!

Idem obrnutim redom, danas – dobro vam jutro! :)

Naspavani?
Ja da.
Jučer sam mamu, još snenu, zagrlila i izljubila. Rekla joj – hvala. I svoj rođendan čestitala njoj.
Jutros sam, u novim, gumenim čizmama, brojala lokve do firme. Podsjetila sam se kak smo ko klinci uživali gackati po njima. Dobro je ponekad, opet biti dijete ;)

Čitam...

Sve me frka, danas, bilo kaj napisati na blogu.

Jer jedan me proziva za nekaj kaj nisam napisala. Ali kaj sad, ak je Pinocchiju narasel nos, morti misli da bu njemu njegov kiki. Tak da, neka. Nemam namjeru nikome rušiti iluzije :P
Dalje, vidim - moja vjerna čitateljica zauzela je čvrstu poziciju i shvatih da ima ozbiljne namjere. Jer očekuje konsenzualno izjašnjavanje blog pučanstva o mojim i sličnim zapisima, pozivajući sve vas da glasno kriknete. A da se fakat ne zeza, skužila sam ugledavši gaće koje se vijore, ne znam da li su njene ili tuđe, umjesto zastave. Tak da valjda, vi kojima nisam simpatična i iritiraju vas moji zapisi, znate di je. I da joj se možete pridružiti u njenom stožeru i planski kričati.

:)

Znala sam da bu mi tjedan turbulentan, ali ne i da će se, u dva dana, zavuzlano rasplesti. Puno jednostavnije nego kaj sam očekivala.
Dobar je filing moći drugima reći sve kaj im se ima za reći, bez hvatanja riječi u pauzama udaha. I gledanja kroz prozor. Ili iza tuđeg ramena.

Nedavno sam čula – ako mi lažeš, nemoj me gledati u oči.
O poslovnim lažima je bilo riječ.
Još uvijek vjerujem da sve dođe na naplatu. Kad-tad. Dobro je da je tako. I da vjerujem u ravnotežu. Čak i u nulu koja je između plusa i minusa, a za mene nije ništa. Nešto je.



Ako pitam, pitam jer trebam odgovor. Očekujem ga. Kaj ću s njim, ne znam uvijek. Ne unaprijed.
Ako nešto kažem, tako je i nikako drugačije. Možda shvaćeno na drugi način od izrečenog, ali to nije uvijek moj problem, pogotovo ne onda ako postoje riječi koje u nekoliko varijanti nude objašnjenje.
Ako nešto prešutim, prešutim iz određenog razloga. Ili nije vrijeme. Mjesto. A najčešće oboje jer bolje je da ostane neizgovoreno.

Zato se još uvijek čudim kad netko, unatoč i gore navedenim mogućnostima, nečije riječi zarotira. Izvuče iz izvornog sadržaja. Skine im gornji sloj i navuče neki novi. Gurne ih negdje gdje im nije mjesto. Za rep im zakvači još neke da zveckajući ostave vidljiviji trag.
Namjerno ili ne, ne znam. Ali znam da uvijek sumnjam u slučajnost kad je riječ o ponavljanju.
A onda opet, sa strane gledajući, ima logike u svemu tome. Pogotovo kad ne postoji drugi način da se pomaknu s mjesta.
Jer štap u dupetu, bilo kako bilo, uvijek im smeta, ma koliko se smješkali :)

A za one koje niš ne žulja – Feeling good, Michael Bublé Link

Uredi zapis

19.09.2013. u 8:58   |   Komentari: 32   |   Dodaj komentar