Muškarci i žene...i nešto između

Pitaš kad? Jučer. I prošli tjedan. Nisam ti pričala? Kak nisam?
Neki dan, kajaznam, mislim da je bio četvrtak, ne srijeda, e ježi ga, ne sjećam se točno, jedva sam se poslije posla dotelila do dućana. Em su me cipele žuljale za popizditi, bila si u pravu, sranje sam kupila, em mi je ona glupača od šefice ponovo digla žifce.
Kak da ne šizim, kaj ti je? Bi ja vidla tebe da ne stigneš ni pišati od posla, o njoj je problem pol metra prošetati debelo dupe. I stalno je nadrkana. Pravo veli tvoj Miha da...ma neću ponavljati, opet buš se na mene narogušila. Ali fakat, ko bi nju takvu trpil!

Kaj ti to krči u liniji? Nisam te ni pitala kak si? Super! Znala sam da budeš sve stigla, a bezveze si paničarila.
Kae bilo dalje? Niš, zahaklala sam se za kolica, naslonila ko penzićka, ono znaš, ko fol laganini hodam i njurgam kak sam mogla biti tak bedasta i kupiti nekaj kaj ne bum triput obukla, ali bum zato plaćala 6 mjeseci. Ak ti pašu, dam ti ih.

Ček, imam drugu liniju...

Tu sam. I tak, bauljam gladna. Niš mi se konkretno nije jelo, a ni kuhalo. Zapela sam za faširance od tikvica, ali mi se nije dalo prtljati - naribaj, posloli, iscijedi, zažmikaj, zmučkaj, a želudec mi se zakeljil za leđa. Bi krepala prije nego kaj bi to bilo gotovo. Poriluk je bil friški, ali bi s njim zasmrdla cijeli stan. Ono mi je zadnji put bilo fino kaj si napravila kao pitu. Moš i drugi put kad se vidimo.

Di sam stala?
Vidim ti ja frajera kak se gura s kolicima. Čorav i mutav. Crkla mu navigacija. Ajd oni kojima žena napiše kaj trebaju kupiti, pa ne bauljaju po policama, ali ostali su fakat naporni. I mislim si, samo nek mi s tim železom od kolica još zdrapa čarape. Budala ne zna koliko koštaju. I da su mi zadnje.
E, buljil je u tikvice ko da ih prvi put vidi . Jedna mu je bila prevelika. Druga premala. Još je samo falil da je provjeraval da li je friška, tam di je otrgnuta. A kak su glupi kad vele da mi žene mjerkamo povrće falusnog oblika. Po tome nekaj s njim ne štima. A morti je mjeril tikvice uspoređujući ga sa svojim miškom.

Odmah se vrati, samo da provjerim da mi nekaj ne zgori...
Evo me....

Znaš mene. Sve vidim u prvoj minuti, ima lijepe ruke. Čiste cipele. I dobro dupe. Kak misliš, kak znam? Pa vidla sam kad se naprčil. Okrenula sam se da još uzmem glavicu salate, uz pečenog piceka i restani, taman. I vidim njega kak se smješka. Meni, mislim si, koji sad kiki ti oćeš? Recept za tikvice? Krelac me gleda i stavlja te faking tikvice u moja kolica. Ono znaš, čekala sam da mi uvali foru - vi platite moje, a ja bum vas častil s kavom.
Pitam ga - neki problem?
Veli - je i nije. Ja bih svoja kolica. I nastavi - osim ako ne želite platiti i moje. Vaša su ostala tamo kod gajbi sa salatom.
E, omutavila sam u trenu. Ispričala se. A on se i dalje cerekal. Sva sreća da nisam pružila jezik kak inače znam jer bi mi fakat bilo neugodno,
Ali to ti nije sve. Naravno da ima i nastavak.
U subotu sam ga vidla na pumpi. Potrubil mi je. A ja u scufanoj trenirci, sva sreća bez krmelja. Rasparene sokne. Posrana prednja šajba. Ma di mene nađu sve te ptičurine? Skužila sam, da je mogao otići, ali me je pratil pogledom. A imal je, moš misliti, i kaj vidit.
Danas smo se mimoišli na blagajni. Ostavil mi je vizitku po brisačima, da mi ne radi lijevo štop svjetlo.
Meni sve to izgleda ko nekakva ljigava sapunica, Rajanica i one pizdarije na koje bapci cmolje. Znaš da ne vjerujem u gluposti o slučajnostima koje ne postoje. A kaj ako ipak postoje?
Daj, kaj se ceriš? Znam kaj buš sad rekla - da ga nazovem. I kaj dalje? Da? Viš, to ti nije loša ideja za pitati ga, da više ne davim Mihu kad mi nekaj krepa na autu.

Đizis, koliko ja mogu laprdati. Pol sata već žlabramo. Dobro, ja. Ti tu i tamo uletiš. Niš, eto sad znaš sve. A kaj bu dalje, ti javim. Idem konačno ručati. Zadnje kaj sam nekaj u sebe ubacila bilo je jutros.
Čujemo se. Pozdravi svoje doma. Pusa.



**********


"Ma, ne vjerujem ja stvarno u te stvari, ali poslušaj što mi se dogodilo."



naslov ili prva rečenica za RR, sve drugo otvoreno, postavi u blog, pozovi se na VirtualGeishu, nek potraže na tom blogu upute

aj, pa ću i ja jednu :)




Autor: CrystalClear | 17.09.2013. u 21:52 | opcije








Hoćemo li?

Ja budem
A vi?



Sunce u Zagrebu.
Grijanje u autu.
Prkosim majušnim celzijevcima golim nogama.
Šmrcam slučajno? Ne bih rekla :P


Dobro vam jutro :)



Poslijepodnevni dodatak: fakat i dalje spavate :P

I o pravilima koja ne postoje




Ne znam koliko mi je sve ovo pametno, ali kaj sad, bum skužila naknadno.

Njega sam upoznala jedne subote. Niš o njemu bitno nisam znala, osim onog kaj sam vidjela. I čula.
I poželjela kušati.
Razmjenili smo brojeve moba. Čuli se svaki dan, na kratko.
Kako sam bila zauzeta i poslom i majstorima doma, bio je uporan do petka. A onda me je lijepo otkantao - ponovio poziv za kavu, uz napomenu da ga ne zanima trčeća poslije posla, i prekinuo razgovor.
Uzvratila sam poziv nakon pola sata. Taj petak smo se vidjeli. U subotu poljubili....

Šest mjeseci smo se upoznavali tjelesno. Znatiželjni ko klinci. Gladni.

Doznala sam, tada, da je rastavljen već 5 godina. Da ima dvoje djece, sina i kćer, još u osnovnoj školi. Privatnu firmu.
Ne sjećam se da smo u to vrijeme pričali o nečem bitnom, pametnom. Da smo išta planirali dalje od dogovora kad se budemo slijedeći put vidjeli. A niti definirali naš odnos nekakvim konkretnijim razgovorima. Bili smo previše zauzeti sami sa sobom i onim kaj smo osjetili ispod dodira.
A onda lijepog dana skužili smo da postoji svijet i izvan našeg malog svijeta.

Nakon nekog vremena, a podosta je mjeseci prošlo od prve kave, rekao mi je da me je namjeravao samo okrenuti. A ja sam od prvog dana željela samo provjeriti kako se ljubi.

Odrađujemo 13-tu godinu. Bilo je amplituda, kad smo oboje bili gore ili dolje. Ili na suprotnim stranama. Zajedno prošli puno toga što bi nekima bio razlog za okrenuti leđa jedan drugome. Nama ne. Još ne.
A mogli smo. Imali smo izbor jer svatko od nas može otići od drugoga za par minuta. Ne veže nas pravna forma braka, zajednički klinci, imovina, krediti...

Nikad ni sa kim do sada, do njega, nisam preskakala stepenice. S njim sam žurila. I on sa mnom. Dogodili smo se jedan drugome.

Moglo je biti i drugačije, znam. Mogla sam se zaljubiti i skužiti da sam samo prolazna varijanta. Možda da i nisam jedina u kombinaciji. Mogla sam ga i zavoljeti. I ostati bez njega. Biti prevarena. Izigrana. Tužna. I ljuta.
Vjerojatno bih ga tada svrstala u kategoriju onih seronja koje pričaju priče s figom u džepu. Svakog slijedećeg gledala bih kroz njega. Mjerila tuđe riječi njegovim, u njima tražila isto značenje. Čak i prepoznala, iako ga možda i ne bi bilo.

Ma, bezveze mi sve ovo, na ovaj način pisati o sebi. Tu.

Htjela sam, u stvari, napisati da ne postoje pravila u ljubavi. Čak ni kad smo zaljubljeni. Tuđa ne moraju biti naša. I obrnuto.
I da je totalno nevažno kada, gdje i na koji način nekoga sretnemo, ako imamo podudarne želje i potrebe.
Sve ostalo doći će samo po sebi. Posložit će se nekako.
A za to treba vremena. Količinski istovrsnog na obje strane.





Kiša u Zagrebu. Izgubio je boju. Taman je. Pospan.
I ja.
Ali volim ga i takvog.
I njega.



Dobro vam jutro, uz... :) Link Sade - No ordinary love

I o jednom od prošlotjednih zapisa



Do sad sam mislila da postoje samo pametne žena koje na glupim ženama zarađuju, prodajući im fore u koje, naravno one same, kao autorice, ne vjeruju. I nikad nisu ni vjerovale.
Kao „feminističke“ furke o ženama angažiranog čednog pogleda i prefriganih namjera, naglašene praktično-mantrajućim vježbama: „ja sam najbolja, ja sam najpametnija, najseksipilnija...“ i još nekaj naj, samo se sad nemrem sjetiti kaj fali u atributnom nizu.
Super je da ima i muškaraca koji potcjenjujući mušku inteligenciji znalački tekstualno uobliče svu mudrost ž/m odnosa :P

U stvari, znate kaj – čitajući u zapisu citirani tekst, moram vam priznati da sam bila ganuta do suza. Osjetila sam, istovremeno, i grč u želucu. Zatomila jecaj na pola puta do artikuliranog oblika. I eto, snuždila sam se nad teškom sudbinom muškaraca koje žene nemilosrdno iskorištavaju, tako piše, žonglirajući svojom anatomijom, doslovno i preneseno, njima ispred nosa.

Nakon popijenog čaja od metvice koji me je do kraja razbudio, poželjeh, čistih namjera, svako takvo jadno muško, emotivno okrhnuto biće, čvrsto privinuti na svoje grudi, obrisati mu nos, da ne briše u svoj, a ni poskrivečki u tuđi rukav. Potapšati ga po leđima i tihim, ali dovoljno odlučnim glasom, vrijednim povjerenja, reći – proći će!

Jer zamislite, ej, nemrem vjerovati, kažu oni - žene muškarce ucjenjuju seksom.
Vrte ih oko malog i srednjeg prsta, samo ne znam da li na jednoj ili na obje ruke.
Bestidno ih navode na bludne radnje. U zadnji tren se predomisle i drže ih na ledu do trenutka kad bespomoćno klonu, isplaze jezik od muke, zakolutaju očima, nesvjesno ostave slinav trag iza sebe i postanu lako uhvatljiv plijen.




Sad, nakon svega toga, i pročitanog (iako, priznajem, ne u cjelosti), i napisanog, meni bi trebalo, kao ženi, biti jako, jako neugodno.
Sramno bih se morala odlogirati.
Skutriti negdje u kutu i postati nevidljiva.
Ili ponizno se ispričati zbog svih onih drugih koje bezrezervno koriste svoje komparativne prednosti da dođu do cilja, a cilj je....



E, neću!

Ako su neki muškarci tak' bedasti da zbog svog gospon Miška, s trajnim prebivalištem ispod pupka, u blizini žene, po njihovom mišljenju kooperabilnih, ali neprovjerljivih namjera, ostave pamet na rezervnoj klupi, moraju prihvatiti sve kaj ide (ne)logičnom slijedu događaja.
(Pišem namjerno „neki“ da preveniram generaliziranje i refleksne, automatske odgovore suprotnog, opravdavajućeg sadržaja. Ili istovjetne, usmjerene na našu žensku adresu.)
Takvi, odrasli muškarci ne bi trebali biti cendravci.
I nisu žene grozne ak' bi oni nekaj konkretno delali, a sami u ponudi nisu dovoljni (ili jesu, ali to ne znaju ili su nesigurno-sramežljivi), pa u paketu sami sa sobom i svojim Miškom nude još nešto umotano u šareni papir, omotano svilenom mašnom.
I da im je tak kak je jer .....

Dopišite sami. Neću vam ništa sugerirati, mada sam ziher u podudarnost mišljenja, vašeg i mog ;)



Svima ostalima, na obje strane, dobro vam jutro! :)


I još nekaj – onom tko je prijavil mačji zapis, želim da mu se, na dnevnoj bazi, susedov micek istovaruje na otiraču ispred praga, da se svaku noć dernja ispod prozora njegove spavaće sobe, a u pauzi između jutra i noći umjetnički redizajnira cvjetnjak i zapišava mu gume auta.

U potpisu:

I tak', još jedan ponedjeljak :)

Mislila sam da sam se ispuhala, ali nisam.

Svaka ideja je dobra ako ne ostane ne ideji. Ali kak obično biva, jaki smo na teoriji. Znamo kako bi nekaj trebalo napraviti, čak i tko.
I kaj dalje?

Uopće mi ne pada nikoga prozivati i nikome ovdje glumiti mamu na blogu.
Vjerujem u dovoljnu količinu razboritosti svih nas ponaosob da znamo što možemo sami napraviti, bez da nas netko vuče za rukav, gurka pod rebra i apelira na našu svijest i savjest.

Nitko od nas ne živi pod staklenim zvonom, osim onih koji gledaju život kroz prozor svog stana i ne pipaju ga svojim prstima.
Nismo ni čoravi ni gluhi, a bome ni bedasti da ne primjetimo kaj se događa oko nas.
Zato, zaebite kolektivitet, ma koliko dobar bio.
Šljakat će, kao ideja, tjedan dva. U najboljoj varijanti koji mjesec. Nakon toga će se polako osipati. I od ideje ostat će samo dobra namjera. Nekoliko ljudi koju su željeli nekaj napraviti i oni koji nisu znali kaj će sami sa sobom, a lupila ih je grižnja savjesti pa su mrdnuli dupe s mjesta. Privremeno.

Zato, opet...

Ako očekujete da će vam netko prstom pokazati nekoga kome treba pomoć, zamolite ga da vas, za početak lupi nogom u dupe. Jer drugo niste ni zaslužili.
Ako očekujete da će netko umjesto vas nekaj organizirati, možete ponoviti prethodnu radnju.

A možete otići u najbliži starački dom, ako ste spretni s rukama i imate znanja kako svoju kreativnost prenijeti na druge, možete pokrenuti kreativne radionice za treću životnu dob.
Povezati se s nekom od škola i naučiti klince da prsti nisu samo korisni za kopanje nosa, nego se štošta drigo, uz dobru volje, može napraviti. Pa prodati. I tu lovu dati nekom od kolega, ako nema za maturalac....
Možete se povezati s "Krijesnicama" i čitati klincima priče prije spavanja, pokušati im barem jedan san učiniti šarenijim.
O našim susjedima koji su tik uz nas, neću. Jer osim "dobar dan", možemo napraviti puno više.
Oprati prozore.
Skuhati za sutra.
Speglati.
Obaviti kupovinu.

Ma...


Ideja je jako puno. Lako izvedivih. Bez puno mudraca koji će sve to organizirati.
Još uvijek mislite da vam treba netko tko će vas vući za rukav?
Ili vam gurnuti u ruku adresu na kojoj su ljudi koji trebaju vašu/našu pomoć?

Ma, *ebite se!

Ostalima, dobar dan :)

'ajde da još malo razvodnimo fuck/dejt sajt – jučer/danas s politikom, pa možemo s kućnim ljubimcima ;)

Znam da ovdje ima puno zvjeroljubaca, pogotovo onih koji preferiraju mačke (i) na 4 noge.
E, za njih, za vas – kliknite na fejsu na:

Link

i...

ma, ne moram vam sugerirati kaj da napravite. Znat ćete i sami kad pročitate o čemu je riječ, vidite fotke i...

Kad nam se jednom nekaj loše dogodi, a sami smo inicijatori toga, ok, dogodilo se. Sranje koje može, a i ne mora ostaviti svoj trag.
Imamo opravdanje: nismo znali, nije nam se nikad ništa slično dogodilo, pa nismo mogli ni prepoznati znakove koji upućuju na ono kaj bu bilo. I zbog jednokratnosti lakše ga prožvačemo, a nebitno da li ga poskrivečki ispljunemo.
Kad nam se opet isto dogodi, lupimo dvaput glavom u istih 20 cm zida i jauknemo, više nije baš puka slučajnost, lako zaboravljiva ili pogurana negdje.
Treći put?

Hm....

Koliko odgovornosti ima u nama?

Ista stvar s odabirom partnera koji će nam biti, u određenoj ulozi, više od usputnog prolaznika.

Pokušaji i pogreške.
Zakon brojeva.
Ali ako se ponavlja uvijek isti, a krivi rezultat, negdje je fulano u matematičkim operacijama.
Zbog brzopletosti.
Manjka vremena.
Ili pretpostavki da je sve vidljivo, a zanemari se očit predznak koji mijenja vrijednost.

Reći da su drugi krivi, lakše je.
Teže je suočiti se sa svojim pogrešnim odabirom.
Vlastitom glupošću.
Nerealnim očekivanjima.
Ili dobrim odlukama, ali u krivo vrijeme. Ili s krivim ljudima. Često i oboje.

Ako stalno, iznova radim krive korake, ne hvatam ritam, a lako je pamtljiv, žurim kad bih trebala usporiti ili usporavam kad bih trebala požuriti, mogu posumnjati u svoju razboritost.
I biti sigurna da ako ne prestanem upirati prstom u druge, kao krivce za ono kaj se meni dogodilo, sumnja u spomenutu razboritost puno je više od nje same. Sumnje.

U stvari, htjela sam samo napisati da mi idu na žifčeke svi koji uporno prebacuju lopticu na drugu stranu mreže. Pogotovo žene kad mrze sve kaj hoda na dvije noge, parcijalno je dlakavo, voli pivu i nogomet, a odaziva se na muška imena.
Ako su tako pametne, intuitivne, iskustveno oblikovane kako se deklariraju, kak' im se događaju stalno jedne te iste greške? Isti ljudi?
Nekaj tu ne štime, barem s jednom od tri navedene osobine.

I moram priznati, iako to mnogi već znaju, nemam baš previše strpljenje za nizdlaku komunikaciju, odobravanje i podršku jer osim solidarnog puhanja pod rep i našušurenog perja, od njih nikakve koristi.

Zato, *ebemu miša, pokrila bih se ( i jesam, dovoljno puta da pamtim), po ušima, zavukla glavu ispod jastuka, sakrila iza vrata, zažmirila ko klinka, nadajući se da nitko ne bu primjetil da sam, uz sve to kaj jesam, ispala i bedasta.
Opet.
Još jednom.
Zbog zaeba.
Zbog sebe.
Ne zbog njega.
Ni zbog koga.




Volim kišu, ali ne ponedjeljkom. U stvari, ne volim ponedjeljak, nebitno kakvo je vrijeme.


Dobro vam jutro! :)

Ovo će biti jedan dug, naporan, bahat i prepotentan zapis.
Tak' da tkogod ga namjerava pročitati, zna kaj ga čeka. I nisam kriva, opomenula sam na vrijeme.




Obična sam. Posve obična. Ponekad s +/- odstupanjima.
Imam dovoljno godina da mogu napraviti sasvim solidnu životnu bilancu, ali neću. Imam vremena za nju.
I imam iza sebe taman toliko odrađenog koliko je potrebno da znam kak' i kaj dalje.
Meni dovoljno.

Ako sam ja mogla, takva kakva sam, posložiti svoj život da previše ne zjapi na spojevima i propuh ne lupa po sinusima, a nisam ni malo drugačija od vas, možete i vi!

Je, reći će neki da sve mora dobro dihtati, nigdje biti ni previše ni premalo. A ja ću na to dodati da smo prestari za bajke, a vjerovati i dalje u vrtne patuljke koji govore baš i nije poželjno u određenim godinama.

Znam da vam se ovo ne bu svidjelo, ali riskiram: imate previše slobodnog vremena i razmišljate o onome o čemu inače ne bi. Jer da nije tako, hvatali bi početak i kraj dana, a ono između bilo bi nedovoljno za sve planirano. Ili nužno potrebno.

Znam i da je dobro, s vremena na vrijeme, popričati sam sa sobom, ali stalno, iznova, o istom, koliko to ima svrhe?
Da sam sklona upornom čeprkanju, propitkivanju, vaganju, analiziranju, pa opet o svemu tome ispočetka, ne nužno istim redom, prozvizdila bih.
A ako ne bih (mada čisto sumnjam), ziher bih uspješno pronašla nekaj na kaj bih se spopiknula, razbila nos i koljena i zbog čega bih se vratila dovoljno koraka unatrag da zaboravim di sam stala.

Ako i nisam ovdje na blogu pisala o sebi privatno, ne znači da nemam niš na tu temu reći. I da mi je uvijek sve bilo (ili je) pošlihtano k'o po špagi.
Jednostavno nisam od onih koji se, nevezano s blogom i sa svima vama, rašire u svim smjerovima kad ih stisnu problemi.
Uvijek sam bila začahurena s jedne strane, a s druge previše svojeglava da bih ičiju pomoć tražila.
Možda, da me moja narav nije naučila da sve što mogu, a puno mogu, rješavam sama, bila bih drugačija. Ne znam da li bi mi bilo bolje, ali više od 3 desetljeća, otkad sam počela razmišljati dalje od svog dupeta, tako šljakam. I sve u svemu, baš nisam puno puta požalila.
Kad se nađem pred zidom, tuđim ili svojim, odavno sam skužila da mi je lakše o tome ne pričati jer kao da bih, da to radim, gubila energiju koja mi treba da ga zaobiđem ili preskočim.
Tek kad odradim kaj trebam (ili se i ne mrdnem s mjesta), obično se suočavam sa strahom kaj je moglo biti, a nije, pa se ukakam ko grlica, svjesna spoznaje da sve to fobično pohranjujem u sebi i škrto čuvam. Tješim se istovremeno činjenicom da se ne rasipam uokolo u trenucima kad moram biti na kupu. I riješiti ono kaj trebam. Moram. Sama. Osobnim odabirom.
Nakon toga me obično smanta olakšanje. I slijedi opravdanje, uvijek prema onima koji nisu imali pojma da se sa mnom nekaj događa, a ljutnjom reagiraju jer osjećaju da ih guram od sebe ne dijeljeći s njima ono što svatko normalan, a ja tada nisam, dijeli s ljudima koje voli.

(Mislila sam da bu ovo jednostavnije. Tako je lako imati u glavi tekst koji samo treba uobličiti u pisane riječi, a onda, kao ja sad, nemam pojma kako dalje, a da suvislo zvučim i da skužite kaj sam namjeravala napisati.)

Zakaj sve ovo?
Zato da dam do znanja da svi mi imamo svoja sranja koja nam smrde ispred nosa. Mogu se sagnuti i lopaticom ih pobrati i baciti u smeće. Mogu i prebaciti susedu preko plota, ako imam razloga. Začepiti nos i zaobići. Ili jednostavno prihvatiti da je tu di je i da će za neko vrijeme manje smrdjeti.
Ne smatram nužnim uvijek iz lošega izvlačiti dobro. Previše treba energije za to, a ono kaj dobijemo i nije nešto kaj vrijedi uloženog truda. Zato sranja se događaju, bez obzira koliko smatrali da ih ne zavrijeđujemo. Bili dobri u svojim i/ili tuđim očima.

I pišem ovo zato kaj znam kaj znači biti solo. Nisam zaboravila.
Ufurati se u priču da je baš super biti soler/ica, pronalaziti svakojake argumente kao potvrdu toga, a biti svjestan u određenoj situaciji da to baš i nije tako. Kao kad recimo nema nekog određenog da se sjeti našeg rođendana, a žifciraju nas svi ostali koji na njega nisu zaboravili. I iritantni su uz dobre želje, s osmjesima, čak i spretno zamotanim poklonima.
Samoću je dobro prihvatiti jedino kao priliku da naučimo biti sami, a da istovremeno ne žudimo za bilo kim tko će prazninu popuniti.

Svi mi imamo nekakve rupe koje se trebaju pokrpati, koje se čak i ne mogu, ma koliko to željeli, bili spretni ili uporni. Obično ih prekrijemo, da se ne vide (ili da ih ne vide oni koji ih ne trebaju vidjeti).
Imamo i repove koje vučemo kao vidljive i nevidljive debele, čvrste niti, ali tragovi iza nas govore da postoje. I nije bitno čiji je duži, jer svatko od nas zna koliki je. Obično nemjerljiv tuđim.

Naučila sam biti sama. Zato vjerojatno mogu biti i u dvoje. Nikad nisam tražila u drugome sebe. Možda zato kaj sam naučila biti sama sebi dovoljna ili skoro dovoljna, on, uz mene, uvijek mi je bio ili je bonus. Emotivni. Tjelesni. I ostalo kaj je sasvim nekaj treće. Ili četvto. N-to.

Ovo zvuči jako egoistično, znam. Ali znam i to da je svima nama potrebna određena količina egoizma da zadržimo nos iznad vode, dulje od jednog udaha.
Možda zato i ne kužim priče o nekim ljudima koji su u drugima ostavili trajno vidljive otiske, a po istima ti drugi uporno, rutinirano ucrtavaju, s vremenom, izblijedjele šare.
Zato se znam pitati kaj u svima nama ne postoji dovoljna količina samoljublja (da ne opetujem s egoizmom) da volimo sami sebe onda kad nas drugi ne vole dovoljno, ne vole uopće ili čak i mrze?

Ja vjerujem u prkos.
I inatljivost.
U onu iskonsku energiju koja čuči u svima nama i ako je ne povučemo na površinu, ostaje neiskoristiva. I ne može se reciklirati ni u kaj drugo osim u svoju negativnu vrijednost. A tada smo samo mi na gubitku.

U stvari, znate kaj – mogla sam jednostavnije (i puno, puno kraće i konkretnije), napisati da od*ebete sve ljude oko sebe koji nisu zavrijedili ni jedan cm vas, bez obzira koliko ste vi vjerovali u suprotno, vjerujući sebi zbog njih ili njima zbog sebe.

Jer ako ja to mogu, možete i vi!



Volim srijedu.
Pola tjedna.
Mogu se okrenuti na bilo koju stranu. Biram onu prema četvrtku i vikendu.

Dobro vam jutro! :)

Fakat volim blog, osim onda kad ga ne volim :)



U duhu jučerašnjih zapisa, još ponešto s moje strane.
(niste ni sumnjali da ne bum, kaj ne? :P)

O jednom dosadnom, lijenom ljetnom popodnevu, sredinom ljeta, na jednoj od terasa u centru grada (o tome sam već pisala, ali savršeno mi paše za nastavak). I o jednom paru nedaleko od nas.

Iako oboje volimo Zagreb ljeti, ja više nego on (ili on manje nego ja), ili zato kaj nam je bilo vruće i kaj smo zbog njegovih obveza ostali dulje u gradu od planiranog, a znajući da istovremeno 200-tinjak km južnije nema mirisa asfalta, šutjeli smo uvaljeni u plave, sponzorske jastuke.
On u prijateljskom zagrljaju s pivom, šarajući kažiprstom po orošenoj čaši, a ja uz ledeni čaj.
(je, je, znam, bilo bi više fancy čaša bijelog vina i nekaj šareno koktelasto, ali kaj sad..)

Drugi On i Ona sjedili su nedaleko od nas. Par godina mlađi. Par, vidljivo na prvu – jedno nasuprot drugoga, udaljeni tek toliko da se nisu, a mogli su, dodirivati koljenima.

Ona je sjedila uspravno, graciozno, ravnih leđa i pomalo gordog stava, nogu preko noge. Mirna, bez uobičajenog ljuljanja natikače na vrhovima prstiju, tako uobičajenog za žene u dokolici.
Iako je bilo vruće, prevruće, djelovala je hladno. Daleko. Kao da i nije tu. Pogled joj je znao zalutati negdje iza njegovog ramena, nisam uhvatila gdje. Između dva gutljaja nečeg hladnog, svjetle boje, svaki put je iznova, na isti način, čvrsto prekrižila ruke na grudima.
A On? U nekom čudnom, polusagnutom, zgrčenom položaju, ne previše ugodnom, barem nama se tako činilo, gledajući i njega i nju sa strane. Laktove je naslonio na koljena, a s vremena na vrijeme, kao u nekom ritmu, tek toliko primjetnom, podizao je jednu, pa drugu nogu, zaustavljajući se na tren na vrhovima prstiju.
Ruke su mu bile nemirne. Prije nego ju je pokušao dodirnuti, palčevima je protrljao prste, kružno klizeći po njima. U zadnji tren je odustajao, pomaknuo se, utonuo dublje u pletenu fotelju, i nakon nekog vremena sve to ponovio.

Njih dvoje su nastavili priču na svoj način, a mi smo započeli svoju, u dvije različite varijante. Iako svaka toliko uvjerljiva na samom početku, na kraju sam morala priznati da je njegova realnija.
Možda sam fulala jer sam, naravno, više gledala njega nego nju, a možda i zato jer na njenom mjestu ne bih tako reagirala. Ne zato kaj se ne znam duriti, nego sam previše nestrpljiva da bih problem, ako postoji, zgurala ispod stola.
On mi je djelovao kao netko tko pokušava ženu dodirnuti, ne samo svojim koljenima tik do njenih, dok je Ona uspješno, svojim pogledom, zaustavljala njegove riječi, pa i dodire u pokretu, ne pomičući se ni cm bliže.

Druga varijanta bila je: „Vidi ga kak se izvlači, ziher je nekaj gadno zasrao!“

Čim je ovo izgovorio, znala sam da je u pravu. I znala sam i zakaj – evidentna faza ženskog emo moda koju muškarci opisno zovu – ja pitam kaj joj je, ona kaže ništa; pitam ponovo, a ona opet, uz znakovit uzdah – ništa; ja se onda okrenem i više niš ne pitam, a ona i dalje uzdiše.



Bez obzira kako je stvarno bilo i da li je netko nekaj zeznuo, pa pokušao riječima odvezati čvor, a durenje je opravdana, ali i suzdržana ljutnja, ili je bilo nekaj sasvim drugo u pitanju, svatko od nas, sa strane, neposredno može govor tuđeg tijela prevesti na svoj jezik.
Točno i razumljivo, stilski korektno ili i fulati, obično zbog svojih iskustava koje refleksno čita i prepostavki koje neće biti provjerene kao točne.

Neverbalna komunikacija, unatoč bogatstvu jezika kao izričajno oblikovna forma, daje puno više prostora za reći kaj se treba reći.
Može biti i zabavna. Inspirativna. Poticajna. I jednostavno čitljiva ako naučimo čitati geste.

S izgovorenim riječima drugačije je. Konkretnije, pogotovo ako nema čitanja između redova i skrivenog značenja u dvosmislenim izrazima.

Ali ima nekaj kaj je ipak zanimljivo, između ovog dvoje: svatko od nas na nešto ili na nekoga reagira zrcalno svojim osjetilnim iskustvima. Kao on i ja 10-tak redova više.
Pozitivno i negativno.
Jednostrano.
I jednostavno, ne možemo od te činjenice pobjeći. A bome ni sami od sebe.

Tu na blogu, to je evidentno.

Naše nas cipele žuljaju, ne tuđe.
Iz svog kuta promatramo druge. I reagiramo na nekaj na kaj primarno ni ne bi, da nas nešto od pročitanog ne pogura unatrag i prisjeti. Podsjeti.

Ali oblikovati ljude po svojim kalupima, uguravati ih u neku od priča, a o njima ne znati gotovo ništa bitno, može biti čin brzopletosti, nepromišljenosti, gluposti, a i (samo)uvjerenosti da su vlastite spoznaje lako priljepljive na druge.
A nisu.

E sad, koliko je to dobro ili loše, u komunikaciji ili za nas same mimo nje, svatko pojedinačno na to zna odgovor.
I dobro je, čak štoviše pametno ponekad ostaviti, unatoč uvjerenosti da drugačije nije, dovoljno prostora da upravo to i bude.
Jer i može biti.
Često puta i je.
Drugačije.


Dobar vam utorak! :)
(poseban pozdrav dvojcu od jučer imenovanog nepoželjnoponašajućegblog trolista ;)

-Nisi ti kriva, ja sam.Zavrijedila si boljeg muškarca nego kaj sam ja.
-Nisam tip za vezu. Ne mogu ti dati ono kaj ti treba.
-Ne volim žene koje uletavaju prve – ipak je red na muškarcima.

Ha?

Je, je....



I istina je:
-Vraga nisi kriva. Ne zanimaš me više.
-Ne zanimaš me više od nužno potrebnog da te povalim, zato šparam na tebi.
-Nebitno tko prvi uleti, ako si zanimljiva.



Muškoj ekipi - demantirajte me, ak' nemate kaj pametnije za delati! ;)
Znam, imate, a da i nemate, nemrete :P

Ženskoj – drugačije zvuči ovo napisano, u dvije varijante, kad nije o nama riječ?
Uvijek smo pametnije kad je o tuđoj guzi riječ.
Ili kad vrijeme odradi svoje.



U Zagrebu, promjenjivo oblačno s kišom, kažu za danas.


Dobro vam jutro, uz ... Link NOLA - IZNAD OBLAKA

..nakon 4-te, davno (za)pisane, red je za novu :P




Čitam na netu, dok mi se čaj hladi, a u nadi da ću postati pametnija, odgovore na pitanje kakve muškarci vole žene, traže i kajaznam, valjda na kraju i trajno prstenuju :)

Nemam pojma na kojem je uzorku provedena anketa, ali čini mi se da su anketirani bili gladni, umorni i zbrejkani problemima jer, kak' piše, idealna žena ona je koja ima izražene majčinske instinkte i uz to je, naravno, pametna.
Na trećem mjestu su žene koje znaju, nasmijati, a samo 3% ispitanika (nemerem vjerovati u brojčicu :P), navelo je kulinarske i seksualne kvalitete kao primarne u odabiru idealne žene.

E sad, ak' je broj anketiranih bio na novou igrača malonogometnog turnira, uz pridruženu ekipu nakon tekme, u bircu na pivi, i nije nešto baš respektabilan broj.
Tak' da čist sumnjam, ak' nisu navedeni konkretni podaci – tko i koliko – da zaključci mogu biti relevantni.

Ali 'ajd, ak' je tak,' žene bi po tome trebale tretirati muškarce kao popišance, pripremiti im obleku za sutra, lovu za galbec i provjeriti da li imaju čistu maramicu u džepu.
Cmoknuti ih u čelo i ispratiti na posel.
Ili su muškarci mislili, odgovarajući na pitanja, da idealna žena kuha, sprema, zarađuje i pritom je pametna jer sve stigne na vrijeme, ne pita previše, ne njurga ni malo i sretno se osmjehuje?

Hm...
Ne znam.
U dilemi sam.

Ma znam, ali ne želim se jutros zamjeriti opoziciji, ali ostavljam dovoljno prostora da me se uvjeri u suprotno ili problematika, bitna za slijedećih 100 godina, 4 mjeseca i 18 dana muško ženskih odnosa, prikaže u sasvim drugim relacijama :)

A do tada drage blogerice, ak' neka od vas, pri zdravoj pameti i ni od koga nagovarana, želi biti idealna, ima prave informacije kaj treba napraviti, korigirati, potpuno promijeniti, pa na kraju, ali na vrijeme, shvatiti da se sve to nikako ne isplati :P

I tak...
Dobro jutro, nama i vama! :)

Otkad sam na blogu, svaštanešto sam doznala. Kao npr. prije par mjeseci da sam bila u ljubavnoj vezi s jednim od blogera.
Ma, to vam je super - doznamo o sebi ono kaj ne znamo. I doznaju, usput, i drugi o nama ono kaj im ni na kraj pameti nije.
Problem je jedino, kaj u određenom trenutku on i ja nismo imali pravovremenu informaciju o spomenutoj povezanosti, pa smo tak ostali uskraćeni možda za neko zanimljivo iskustvo, iako se nismo nikad upoznal, a ni ne bumo :P
Doznala sam i da je jednostanije žmiriti na nekaj kaj nam smeta, jer nisu klinci bedasti kad začepe ručicama uši i ne žele čuti, da ak ne pojedu do kraja kaj im je na tanjuru, nema kompa i igrica za taj dan.
Skužila sam i da se jednostavno mogu zarotirati riiječi, pravdavajući na taj način svoj stav.
Fora, kaj ne? :P
Pa onda još da je praktičnije prvi podmetnuti nogu, nego čekati i trenirati strpljenje, kad bu netko nekog namjerno žbocnul pod rebra i ljupko se ispričao.
Ili biti uvjeren da je nametljivost ekvivalentna upornosti.


Ali ono kaj sam jučer doznala još uvijek mi ne da mira.
Neispavana sam.
(sad bi tu trebala nekaj napisati o gustoj noći, o tišini koja se čuje, možda o hrkanju, da budem realističnija, ali ne bum)
I znate kaj, razočarana sam, pogotovo zbog Bell i Vrbi koje mi nisu jučer niš rekle, a ni muška ekipa nije se pokazala ni malo friendly.

Toliko godina sam tu s vama, a da se netko od vas nije sjetio da me informira da je ovo tu blog fuck/dejt sajt i da nije uputno pisati ni o čemu drugom nego o seksu i seksu ili seksu, naravno iz osobnih iskustva, a ako ono izostane tko zna iz kojeg razloga, dobro je zaviriti u tuđe spavaće sobe, u potrazi za inspiracijom. Za pisanje i za aktivno djelovanje :P

Nje mi bilo, moram priznati, ugodno, kad sam jučer dobila packe po prstima.
Ima žena praf, tko je videl tu pisati o bilo čemu drugom, a ne primarno o anatomskim (ne)kompatibilnostima, s naglaskom na detaljne opise pojedinih faza spomenute radnje.

I zato, dragi moji blogeri i blogerice, uvažavajući kritiku, iako priznajem, ne lako, shvatih da moram nekaj promijeniti.

Eto, probala sam jučer, navečer, prikupiti potrebne informacije za današnji zapis.

Skuhala sam na vrijeme za danas.
Skinula sam viklere, da me ne žuljaju.
Bila sam preumorna za prekopavanje po ladicama, u potrazi se čipkanim vešom, tak da sam planirala zgasiti svjetlo, da moje drago muško ne vidi da imam gaće s placa.
I sve je bilo kak treba biti, tempirala sam vrijeme za nas dvoje između pronoze vremena i filma. 15 minutsa.Taman dovoljno.
Čak smo i Micinjicu izbacili iz sobe, da nam ne smeta jer se zna zaigrati, pa hopsati po nama, kad skuži da i se nekaj mrda ispod pokrivača :P
Ali...
Ležeći na leđima (jer žene u godinama u kojima sam i sama preferiraju komociju :P), iza njegovog lijevog ramena vidjela sam da se otpustila kvačica na zavjesama.
Gledam i ne vjerujem.
Pomakla sam se mrvu u stranu, da provjerim da li je riječ o sjeni ulične svjetiljke ili nije. I nije. K vragu!
Odmah mi je pala koncentracija i nisam si mogla pomoći.
E sad, mogla sam 3x uzdahnuti i zabiti mu nokte u leđa, bočno stisnuti ga nogama, ekstatično skvrčiti nožne, da mu dam do znanja da se požuri, ali nisam. Sjetila sam se da glavobolja prolazi.
Niš, kaj da vam dalje pričam, skinula sam zavjese, prišila kopču, on je u međuvremenu zaspao, a ja sam se primila peglanja.

I tak, eto, uz najbolju volju, u najboljoj namjeri htjela sam jutros s vama podijeliti dio svoje intime. Žao mi je. Iskreno mi je žao.
Do neke slijedeće, uspješnije večeri, imam veliku molbu za vas - pišite samo o svojim seksualnim iskustvima, možete ih i fotkati jer kažu da slika govori više od riječi.
I podijelite to s nama na blogu.

Zahvaljujem!



Ima li netko čokolade, da uz nju kompenziram svoje nezadovoljstvo? ;)

Dobro vam jutro! :)

..358. put, ali ne i zadnjih :)



Jučer sam skužila da mi je zadnji zapis, još jedan u nizu, prijavljen. Nemam pojma zakaj i rado bih doznala. U stvari, bilo bi jako fer i onak' politički rečeno – transparentno, kad bi svima nama bio vidljiv najbrži prst na blogu. Ili prsti.
I baš me zanima da li bi i dalje brzoprstaši čučali u niskom startu čekajući kad bu koji zapis prijavili :P

Razmišljajući tko je, prvo kaj mi je prozujalo, ziher je riječ o nekom tko ritualno pije popodnevni čaj od jasmina zaslađen steviom, sjedi sfrkanih nogu u lotus položaju, dok nosnice mu golica vijugav miris iz aroma-svjetiljke, a ušne zavoje miluje zov kitova u daljini ili neka slična ambijentalna mjuza.

I je, narogušila sam. Zanjurgala si u bradu.

Jer....
Za očekivati je od alternativaca da imaju malo veći prag tolerancija na različitost jer za razliku od običnih smrtnika koji u autu slušaju Đibu i imaju mirisni borić zahaklan za retrovizor, njihove duše su prostranije, neomeđene svakodnevnim glupostima.
Tako se priča o njima i nema razloga, ako nema konkretnog povoda, da se ne vjeruje u to.

A opet, kak' nisam sklona zaključivati ni o kome, ni o čemu, bez da nemam dovoljno informacija, koje mogu lako provjeriti ako smatram da su za provjeru, kliknula sam na Amyin blog i vidjela isto – i njeni zadnji zapisi su prijavljeni :P
Egal :)
Zakaj prijavljeni?
Kajaznam.
Ne znam.
Mogu samo pretpostaviti, ali od nagađanja nikakve koristi. Možda sam znatiželju razmišljanjem malo nahranila, ali niš više od toga.

E sad, kad sam došla do pretpostavki, mogu dalje o komunikaciji...

Ne znam kako vi, ali mene su upravo muškarci naučili da u razgovoru postoje pitanja.
Nakon njih ide odgovori, pa rasprava o pitanjima i o odgovorima.
Obično, zatim, slijede potpitanja, pa opet odgovori i tako sve dok se ne iscrpi tema. Dozna kaj se treba doznati.
Čak i kad namjerno izostanu informacije, i to je odgovor, pogotovo ako znamo kaj ćemo s njim.

Zato se baš i ne snalazim u situacijama kad se nekaj samo po sebi podrazumjeva, a ja bih trebala biti tak pametna, intuitivna ili oboje (a nisam ni jedno od toga), da, u istoj jedinici vremena, odmah skužim, ne sutradan ili idući tjedan, o čemu je riječ.

Da ne bi bilo da i meni iz guze vire tratinčice, znam, i to vrlo uspješno, izbjeći odgovor kao nužnost nastavka komunikacije jer sve što bih rekla, bilo bi ili previše ili premalo, pa birajući opciju odgode kupujem vrijeme do neke druge, povoljnije prilike za drugi dio razgovora.
Ali ako mi netko opetovano postavi isto pitanje ili ga preformulira u nepromijenjenom sadržaju, a uvažavam ga kao sugovornika (i iako me ne pričepi uza zid i i mogu mrdnuti s mjesta, ako poželim :), odgovorit ću.

Očekujem da mi se kaže ako sam negdje fulala, nekaj krivo napravila ili nisam napravila, a trebala sam.
Očekujem da i ja imam priliku to na isti način reći, bez hitrog i spretnog guranja noge u prostor između vrata i praga.

Pretpostavljati da svatko od nas zna čitati između redova, u gestama, boji glasa ili šutnji može opet biti pat pozicija koja dvoje ljudi, razgovorom povezanih, stavlja u neravnopravan položaj – jedna strana nekaj zna, druga ne, a prva o tome pojma nema.
Pa nastanu nesporazumi.
Krivi zaključci.
Zafrknu se i namreškaju nosevi.


I prebrojavaju mravi po podu.

A jednostavnije bi bilo reći što se treba reći, pa i s knedlom u grlu koja se, nakon pokušaja gutanja, vraća na isto mjesto.
I s od*ebi.
Ili u blažoj varijanti – zasrao/la si.


I tak', doznah, na suptilan način, indirektno, uokolo, da sam nekaj zeznula.
Za 10 dana možda bum doznala i kaj, pa vam javim ;)

A do tada, dobro vam jutro uz ....
Link Gnarls Barkley - Crazy

:)

..i još ponešto :)

Imala sam namjeru pisati o emotivnim lešinarima, ili lešinarima emocija. Svejedno.
O onim ljudima koji nam, kad smo skvrčeni kao gliste slučajno trknute nogom, boravak u kutu, s naslonjenom bradom na koljenima čine duljim.
O zluradim osmjesima, koji se čak i ne skrivaju, kad uspiju otkinutu komad duše, u nitima je razvući i obrisati mokre prste o hrapavi zid uz kojeg prolaze.
O tri prstohvata soli, iako bi i nekoliko zrnaca bilo sasvim dovoljno da rana skrivena pogledom u stranu i prekrivena gustom tkaninom ponovo zapeče.


Kontra njima, ne sviđaju mi se statisti u tuđim sjenama.
Namjerno šaptanje, da se ne čuju riječi na pola izgovorene.
Gledanje preko tuđeg ramena.
Pomicanje u stranu, s jednom nogom iza druge, za korak unatrag ako bude bio potreban.

Ma, mogla bih nabrojati još ponešto, ali baš mi se i ne da. Ionako nikakve koristi, kaj ne?

Jutros je sunčano.
Dok ovo pišem, više nije :)

Čitam...

Različiti smo. I dobro je da je tako.

Ako smo pametni, nadogradit ćemo sami sebe s onim djelovima drugih ljudi koji su iskustveno prošli ono kaj mi još nismo. Ili jesmo, ali i izvukli kraći rep. Ostali očerupani.

Bez obzira na gluposti koje radimo u životu, vjerujem u dovoljnu količinu raspoložive moždane aktivnosti koja nam je potrebna kad nas stisnu problemi, a jedina opciju koju imamo je "drž' gaće". Odmah. Sutra. Ili najranije kaj je moguće.

Vjerujem da svatko od nas točno zna u kojem grmu leži zec i da ga moramo čopiti. Kako, e to je sad druga priča.
Teško mi je za povjerovati da to tako nije. To kaj ignoiramo evidentno, iz tko zna kojeg razloga, jedan je od načina kako se branimo od suočavanja s činjenicama koje nam u tom trenutku ne odgovaraju jer ne znamo kaj ćemo s njima, jer ne znamo kak jednu fazu pretvoriti u drugu, kako joj promijeniti vrijednost ili kako jednostavno prihvatiti čak i kao nepromjenjivu.
Nije potrebno previše biti pametan, pa biti i suglasan da određene stresne situacije djeluju somatski na nas, da nam pomaknu energiju iz jedne točke u drugu, obično krivu.
Ali bedasto je rješavati posljedicu, a uzroci problema još uvijek negdje čuče u nama, malo prekriveni ili zgurani negdje, u stranu.

Vjerujem da je dobro aktivirati, pa i manipulacijom na podsvjesnom nivou, energiju koja će nam pomoći da imamo volje potražiti spomenuti problem, očistiti oprašinu s njega, protresti ga i početi rješavati.
Ali ako sve ostane na nivou cuganja sunčane vode, bez potrebe reguliranja probave :P. gledanja u karte u potrazi za markantnim, visokim muškarcem koji čeka samo nas da nam promijeni život, mantranju prije spavanja umjesto brojanja ofčica, žali Bože vremena i truda. Na obje strane.



Curka iz srednje škole već 10-tak godina bavi se NLP-ma. I uspješna je u tome.
Završila je sociologiju i psihologiju. Ima znanje. Educirala se dodatno na koji način to znanje praktično primjeniti i kako ljudima, s konkretnim problemima, pomoći da pomognu sami sebi.
Njoj vjerujem. I svima ostalima koji u svom terapeutskom djelovanju artikuliraju problem, ako je potrebno, jer nismo svi sposobni svojim problemima dati potreban oblik. I znaju kako ga rješiti.
Bez kristalne kugle, crne mačke u krilu i čaja od gušterovog repa, uz 3 kapi zmijskog znoja, umjesto limuna.
Zato reagiram na svakojaka čuda koja nam se nude kao univerzalna instant rješenja za sve probleme.

Problemi ne nestaju ak' bum vizualizirala svjetlost ispred svog nosa. Naučila di se koja čakra nalazi i kako je otvoriti za protok te vizualizirane energije. Zglancana aura može biti samo zgodni, modni detalj, ako na tome ostane ;)

I znate kaj, još uvijek vjerujem da svatko od nas može sam sebi biti prijatelj i znati na vrijeme što i kako.
Odgovori su svi u nama (ovo zvuči onak baš alternativno, kaj ne? ;), ali trebamo znati jasno postaviti pitanje :)
I znati kaj dalje s tim odgovorom.
Znamo li?

Dobro vam jutro! :)
Molim nalaznika sunca da ga vrati u Zagreb. Hvala ;)

Hm...'ajmo dalje. Obećajem, ne bum više replicirala, ne na ovaj način.
(kaj mogu kad imam skoro uvijek nekaj za dodati :), a i nismo istovremeno online)



Pišeš da intuitivni um, kao podsvjesni, posjeduje objektivno znanje.
Ne bi bilo baš tak', ne tak' linearno jednostavno.
Jer kad je nekaj objektivno, znači da je nepristrano, da je po nekim mjerljivim parametrima lako, na nekoliko načina dokazivo (mada je najčešće, neskepticima, samo jedan dovoljan).
Ak' idem slijedom tvojih misli, intuicija je osobne naravi jer pišeš da su u intuitivnom umu upisane sve informacije kao iskustvene, iz svih naših života, pretpostavljam, iako nisi navela, prošlih.
To znači da su informacije individualne, a povezano s napisanim, intuitivni um ne može biti objektivan, pogotovo ako se zna da je intuicija predviđanje nečega kaj bu se dogodilo bez ikakvih potrebnih spoznaja povezanih u misaonu aktivnost, a osobna iskustva su samo osjetilno refleksna. I kao takva subjektivna.
Di je tu objektivnost?
Sorry, ali ja na to tak' gledam.

A o istini (mimo filozofske terminologije o istoj)...
Istina nemre biti subjektivna.
Možemo imati subjektivni stav o nečemu ili nekomu, ali istina je jedna jedina, oblikovana relevantnim činjenicama. Jer da nije tako, svatko od nas bi mogao, iz vlastitih cipela, projicirati svoje viđenje nečega, vjerujući da je u pravu, a nije, isključujući mogućnost da tako ne bude.

Pišeš da nam intuicija pokazuje kamo ići, a logika kako do toga doći.
Na prvu povezivo.
Ali...
Kajaznam, na drugu ne slažem se ni s tim jer mi smo misaona bića (ma koliko ponekad bedasti bili :)), i funkcioniramo na osnovnim principima opstanka (unatoč materijalnom prizvuku napisanog, tak' je kak' je), a to znači da je naše ponašanje u uzročno posljedičnoj vezi s definiranim, potrebitim ciljevima koji su jasno naznačeni na svjesnoj razini.
Karkiram – meni nikakav intuitivni nagon ne bu dao do znanja da sam gladna i da trebam nekaj po tom pitanju, u logičkom nizu napraviti, nego će mi konkretno kruljenje u želucu reći da je vrijeme za zavuć' se u kuhinju ;)

Mogla bih ostaviti dovoljno prostora za prihvaćanje suživota, kroz suodnos koji spominješ, logike i intuicije, ali ne, iz sasvim praktično-objektivnih razloga, u vremenima u kojima živimo; da bi mogli pustiti da podsvjest odrađuje svoje, trebali bi biti lišeni svega što nas okružuje i na neki način uokviruje.
Na ovom civilizacijskom stupnju nemoguće je! Nemoguće je i zato kaj nemamo slobodan izbor. Ne-ma-mo!
Imamo mogućnost odabira jedne od više opcija, ali to u suštini i nije izbor u pravom smislu te riječi jer je riječ o limitiranoj ponudi.
Selektivno prihvaćati nešto što bi trebalo biti prihvaćeno u cjelosti, jer jedino kao takvo je kvalitativno moguće, u stvari je oportuno (u negativnim značenju). Kao i figa u džepu, a zaklinjanje u istinu.
Biti vegetarijanac, a furati kožne cipele.
Vjerovati u Boga, a numerologijom provjeravati kaj bu se dogodilo sutradan.
Prehrambeno pomodarstvo i parcijalno angažirana vjera nije način kako ćemo mi sami sa sobom, a i sa drugima u nastavku, biti u čistom, fer odnosu.
Tako je i sa spajanjem intuicije i logike u sinergijskom djelovanju, bez pomaka faze, u odnosu na realan, opipljiv život.

Pišeš da smo izgubili sebe?
Kak' to misliš, a vjerujem da ne misliš samo kroz poetski izričaj?
Ako smo svjesni sebe i svog postojanja, u okvirima znatno širim od fiziološkog, tu smo. Neizgubljeni. Jer svjesnost nije samo fizičko zauzimanje prostora u određenom vremenu.
To kaj nam životi nisu idealno posloženi, ne onako smo isplanirali u nekim periodima života, kaj smo više/manje u raskoraku želja, potreba i onog kaj nam se realno događa i kaj će nam se tek dogoditi, druga je priča.

Smatram da moja intuicija nije pospana, ali dajem prednost racionalnim metodama jer nakon čekiranja svih mogućih opcija kao rješenje određenog problema, intuitivnost može, barem kad je o meni riječ, biti samo i ništa više, početni signal kojeg ću ili zanemariti ili prihvatiti.
Zato Amy, da li bi imala energije i volje, tu, na blogu, meni kao full racionalnoj osobi, pa još zodijačkoj djevici, analitici sklonoj, kroz praktične, konkretne primjere pokazati kako povezati logiku s intuicijom, naravno, uz detaljne upute za plavuše? ;)
Napomena: brzo učim! :)

Za kraj, nemoj se ljutiti (možda si to i nesvjesno napravila :), ali u svom, prethodnom zapisu nisam te pitala o intuiciju i logici, nego o objektivnosti pozitivnog mišljenja. I o tvom mišljenju o pozitivi kao primarno naučenoj i realnosti koja je u određenoj situaciji u suprotnosti s njom;)
(posjetila si me na jednu od metoda manipulacije – odvratiti pažnju s konkretnog i usmjeriti je na nekaj drugo, trenutno marginalno ;)

I još nekaj, nevezano direktno s napisanim, o manipulaciji uopćeno, o onima koji tuđe energetske disbalanse koriste za svoju dobrobit.
Čitajući o strategiji koja koristi različite metode korekcije javnog mišljenja o određenom problemu, uvlačeći pojedince u priču kao jedinicu kolektivnog mišljenja, od Chomskyevih 10 načina kako to napraviti, neke od njih mogu se primjeniti i izvan političkog aktivizma.

Svatko od nas tko ima određenu količinu nezadovoljstva u sebi, a sugestibilan je i nemoćno ukopan na mjestu, pogodna je meta za manipulaciju kroz ponudu instant rješenja, obično valutno iskazanu.
Zarađivati na tuđim emotivnim deficitima, znati na koji način, zbog zavisnog odnosa, prosvrdlati rupu još više, fakat mi je gadljivo.
Znam da u nekim situacijama i dušu bi vragu prodali, ma poklonili, samo da nam bude bolje, ali ljuti me kad zdravi razum ustupi mjesto iracionalnom, a puno toga govori da bi trebalo biti suprotno.
Znam i to da je lako sve to sa strane promatrati i pospremati u pripadajuće ladice, pogotovo ako nismo dio igre.
Ali možda, baš i zbog toga, objektivnost promatrača trebala bi biti primjećena, ali ne samo kao registrirani opozit, nego kao realnost.

Manipulatori točno znaju na koji način mogu nekog staviti u poziciju da osjeća primarnost osobne volje, iako ona to nije. I nikad neće ni biti jer netko drugi vuče konce, a zna se i tko.
Emocije su pogodne kao početna točka - jednostavna, a učinkovita metoda koja vrlo brzo pokazuje rezultate. Jer, kako navodi Chosmky, emocije blokiraju racionalne analize i omogućuje podsvjesno djelovanje.
Kad smo na taj način načeti, ogoljeni, lako je prebaciti objektivno u sferu subjektivnog i pojedincu nametnuti osjećaj krivnje, jer bez nje, osobne, ne bi ni bilo prostora za djelovanje – stvaranje iluzije da je sve, pa i rješenje, na njegovoj adresi.
Uz dodatne, namjerno, ciljano stvorene probleme, postojeći dobijaju na težini, a uz njih opravdava se i potreba postojanja onih koji taj čvor mogu raspetljati.
Manipulatori!
U zatvorenom krugu.



(Nevezano s upravo napisanim/pročitanim, za one koji imaju potrebu u nekoj od rasprava, zbog dehidriranog ega, mimo teme o kojoj je riječ (indirektno, iza leđa), rješavati osobne nesuglasice kao benignu posljedicu suprotnog mišljenja, podsjećam da je takav stil razgovora na nivou zalijepljenih žvakalica u kosi i šmrkavih klinaca koji se čvrsto drže za rubove maminih kiklji, ili baba na placu koje usput prebiru po paradajzima, vješto skrivajući trule, a osmjehom dočekuju nove kupce :P)


I tak', dobro vam jutro! :)


Znam da mi ne vjerujete, ali inače sam jako, jako šutljiva žena, ovak' ili onak'.
:P
Ili mi, ipak, vjerujete?
Ne?
Hm.....


(Za sve koji su pročitali do kraja, a nisu imali određene psiho-somatske probleme, pripremila sam poklon bon: 3 litre sunčane vode, s okusom zg kiše, teglicu domaćeg ajvara s dokazano afrodizijačkim svojstvima i ljubavni horoskop za 2038. godinu, te molim da mi na pvt. proslijede svoju kućnu adresu, da vam sve to mogu poslati.
Napomena: bon je iskoristiv do slijedećeg zapisa sličnog sadržaja ;)

Pročitah zapis o mislima/riječima i koliko su moćne.

Jesu!
Čak toliko da su i facijalno oblikovne.
I ne smatram da je to loše. Baš suprotno. Oblik komunikacije kad izrazom lica riječima, pa i neizgovorenim mislima dajemo dodatno značenje.

Znam da nisi (samo) na to mislila u svom zapisu, ali da ne bi bilo da stalno kontriram, dodajem.
Uostalom, u marketingu se itekako koristi prostor podsvjesnog djelovanja na potencijalne kupce, i iako je riječ o ciljanoj manipulaciji, itekako je učinkovita.

(Da ne bi pomislila da te provociram, zanimljivo mi je komunicirati s ljudima s kojima sam u opozitu na nekoj temi. Ako i nisam, kontriranjem ponekad provjeravam dosljednost napisanog/izgovorenog ;)... )

Evo kaj me zanima...

Davno pročitah Paela i Moć pozitivnog mišljenja.
Pitanje: koliko ljudima koji su sugestibilni, a u problemima, takav način razmišljanja i usvajanja ponašanja treningom, u pojedinim situacijama više odmaže nego pomaže?

Gdje je u cijeloj priči, o pozitivnom razmišljanju, realan odmak, koji je itekako potreban, kao kad napravimo nekoliko koraka unatrag, da nekaj bolje, sveobuhvatno vidimo?

Da li je moguć taj odmak, ako je primarno razmišljanje samo pozitivno?

Jer dualizam je potreban. Čak i samo kao korelativ.


Dobro jutro, Amy!
Dobro jutro i svima vama :)