Muškarci i žene...i nešto između

(a može i za ostale koji prakticiraju alternativnu metodu liječenja)



Pročitah sve. Zapis i komentare.

I naravno da imam pitanje, u formi primjera: dođem kod tebe s određenim problemima. Npr. kažem da se umaram, da mi srce lupa malo više nego inače. Nekaj se događa sa mnom jer ujutro se teško budim. Brzo se uspušem, a niš konkretno ne delam ;). I imam filing k'o da sam prehlađena, ali nemam temperaturu, barem je ne osjećam.
Dodajem da puno radim, i u nastavku da sam valjda pod stresom. Jer mi se blablabla u zadnje vrijeme svakaj dogodilo, i planirano i neplanirano.

Kako ćeš mi pomoći?
Ili: kako ćeš mi pomoći da pomognem sama sebi?

Molim odgovor!
Hvala :)

Dobro jutro!

I tak si nekak mislim – sasvim ste se solidno odmorili od mojih sažetih, konciznih zapisa, pa bih mogla nastaviti di sam stala prije godišnjeg :P

U pauzi bloga, u pauzi od ljenčarenja, ponovo sam natrčala na Ribafishove kolumne.
Nemam pojma tko je on, osim onog kaj sam pročitala. Ali da imam potrebu popunjavati profil i odgovoriti s kim bih rado na kavu, pa kavu i kavu, i tak nekoliko puta, bio bi to on.
Britak.
Ciničan.
Sarkastičan.
Realan.
Zabavan.
I po onome kaj piše, vidljivo je da nema problema s veličinom svog prijatelja ispod pupka, a to znači ni s anatomijom na vlastitoj adresi. U nastavku ženska mu nije imperativna kao ciljani i jedini pravac djelovanja, usmjerenog pogleda, s točno definiranim sadržajem.

A ostale muške spike?

Kajaznam, sve kaj vuče na seks, diže žensku kiklju u zrak, a i nekaj drugo, onak mi je malo bljakasta ako zagrebe tam di ne treba i ne zna se zaustaviti na vrijeme.
Neki muškarci mi, sa svojim ribičkim, lovačkim i inim pričama, zvuče ko slinavi, golobradi dječarci kad po prvi put, na pol metra udaljenosti od vlastitog nosa, vide golo žensko tijelo, pa smotani prebrojavaju fuge između pločica na podu, a sutradan pričaju kak su hoblali tri sata u komadu, zaboravljajući spomenuti inspirativni časopis, skriven ispod kreveta i muskulfiber na ruci. :)

Ribafish piše o svemu kaj se tiče vas i nas, ne nužno samo jedan na jedan i unutar 4 zida.
Nije jednosmjeran. I to mi se sviđa.
U ravnoteži oplete jezikom di treba. I zna piknuti prstom ko u pekmez.

Uz humor, i škakljive teme o kojima se priča u zatvorenim krugovima ili priča ispod glasa, povremeno mjerkajući udaljenost slušnih aparata za susjednim stolovima, bez štucanja, podrigavanja ili žgaravice lako su probavljive.
Pisati o seksu, kroz osobna i/ili tuđa iskustva, pisati o onome kaj se ne spominje uz „dobar dan sused, kak ste?“, imati mjeru, prostornu i vremensku, uz birane riječi koje će puno reći, ali ne previše, treba znati.


Link Kako muškarci (ne) shvaćaju ženski orgazam?




On to zna.
I ne prelazi crtu iza koje tekst o seksu postaje vulgaran. Jer bitna je razlika biti verbalno emancipiran i prostački sirov.
O seksu.
I inače :)

A inače, hvala na pitanju, dobro sam. Štoviše, jako dobro. A to dobro bu trajalo do ponedjeljka, do jutarnjih pola 7.
U međuvremenu shvatih, po kratkom postupku, da je sasvim jednostavno ufurati se u lijenu fazu duha i tijela.
Tjedan bez dana.
Dan bez brojčanih oznaka vremena.
Savršeno. Toliko da bih se mogla, bez puno truda, s minimaliziranom grižnjom savjesti, priviknuti. Čak bez puno ponavljanja.

Dobro vam jutro! :)

Vraćam se sutra
idući tjedan
za dva
u rujnu
s prvim kišama
maglama
s pričama
mojim i vašim
našim....

Kažu, bit će idući tjedan hladnije.

Možda se i vrate riječi koje sam po putu izgubila
na suncu se pregrijale
u hlad sakrile
i one koje sam pospremila
za kišu
uz čaj od naranče s cimetom
pitu od jabuka
za miris zime u zraku
pečene kestene
i šuškave tragove.

Nisam ni znala da mi toliko fali jesen, ali znam da će mi faliti i ovo sunce :)

I tak....čitamo se ;)

Link Brothers In Arms - Dire Straits


"Postoji toliko različitih svjetova, tako mnogo različitih sunaca.
I mi imamo samo jedan svijet....“




I jednu jedinu grudu zemlje...

(1995-2013.)

Kaj napisati dan prije početka godišnjeg?

Nemam pojma, osim da odbrojavam već danima do početka.
Tri tjedna u komadu.
Optimalno trajanje.
Prvi tjedan ću se privikavati da ne moram mrdnut dupe s mjesta, ako ne želim.
U drugom neće biti niš povezivo s prvim.
A u trećem ću početi s pripremama za svjesno ignioriranje činjenice koja će biti obilježena zvonjavom alarma na mobu u pola 7. Taman dovoljno da ponovo nafaldam nategnute žifčeke. Dopunim baterije. I resetiram se na početni mod kad bum mogla nastaviti di sam stala.

U stvari, htjela sam napisati nekakav pregled zapisa za koje sam ovaj tjedan zapela, ostavila komentar, preskočila namjerno ili prekasno nešto pročitala da bi moj komentar imao ikakvog smisla.

Nekad sam reagirala na prvu, s adrenalinom koji mi je šumio u ušima i škakljao obje nosnice.
Danas, kajaznam – ili sam se ulijenila, pa mi se ne da, ili sam otupila na sve, pa puno toga prihvatila kao neminovnost zbog bloške ukorijenjenosti. Ili oboje, kaj je ipak naizglednije kao kombinacija.

Htjela sam pisati o ljubavi. O njenoj ružičastoj boji. I o nama ženama, kad nam u nekim (čitaj: određenim godinama), ružičasta u garderobi ipak ne bi trebala biti osnovna. Možda kao detalj da, možda kažem, uz neku drugu boju koja prvu ublažava.
Nekak mi se čini da realne žene imaju više šansi stvoriti zdravu vezu koja neće trajati do prve svađe i završiti lupanjem ulaznim vratima.
Zgodno je utonuti u neki oblak. Zašušljati se njegovom mekoćom sa svih strana. I sanjati. Ružičasto, u svim nijansama.
A kaj ako negdje zagrmi? Nestane sunca ne tren? Vjetar razgrne pahuljaste oblake i navuče neke guste, tamne umjesto njih? Pa u sumrak dana, do maloprije sunčanog, kad vam se pripiški, sjednete golom guzom na hladan rub wc školjke jer daska je, naravno podignuta.
Prije toga ste se popiknule na kreativno rasparene cipele u hodniku.
Poslije zahaklale vreću sa smećem za kvaku u hodniku, u nadi da će biti primjećena jer u prethodna dva puta bila je vješto preskočena i ostavljena na istom mjestu.

Ljubav nije samo glatka. I hrapava je.
Ponekad ju je potrebno pokrpati, kao rupu na čarapi iz koje palac viri.
Preskočiti riječi na koje se možemo našpranjiti. Ili ih nekim drugim prebrustiti, da ne pikaju nepotrebno.
A onda si mislim, ak netko voli voli ružičastu, možda se ja ne kužim u modu. Možda je INN. Ili je u najavi za iduću sezonu ;)
A možda je i u šumi :P

Znam, svatko od nas drugačije je modeliran. Neki su ostali u izvornom obliku. Drugi dorađivani i po nekoliko puta, a treći su izgubili ponešto od sebe u stalnom repariranju.
Ali moram priznati da se pitam, iako riskiram da mi se gurne pod nos i ovaj zapis koji ima tendenciju da bude jako, jako sažet, kak neki šljakaju jedan na jedan u komunikaciji, kad ovdje, u komentarima kao razgovornom obliku, pišu na, skoro, frtalj kartice.
Ili imaju dobro istrenirane partnere koji im ne daju do znanja da im je pažnja fokusirana na nekaj drugo, a ritualnim klimanjem glave, mrmljanjem kao odobravanjem prisutni su koliko je nužno potrebno, kao svjesno izbjegavanje jezikove juhe?
Ili im nije ni bitna povratna informacija čujnosti izgovorenog, već samo monološki odrađen tekst kao verbalna reciklaža misaonih aktivnosti?

Htjela sam pisati i o usporednim vrijednostima kao konstanti ponašanja i način vrednovanja vlastite osobnosti, bilo kao određena marketinška aktivnost uvjeravanja u isplativost investicije ili kao uporno dokazivanje nedokazivog.
Pa si opet mislim, ak je nekom potrebno narasti koji centimetar, zakaj ne. Hodanje na prstima, ali ne kao prijatelj tišine, može biti naporno. Na kraju dana i bolno. A mozda netko, zbog dobre kondicije i ne vidi nikakvu razliku u brojanju koraka koje ima ispred sebe i hod na prstima jednak im je kao punim stopalom.

I o psovkama bi bilo zanimljivo pisati, kao obliku jezgrovite komunikacije, u kojoj nikako nemremo biti ravnopravne s muškarcima jer praktična izvedba pojedinih psovki, kao jasna namjera u aktivnoj radnji nikako nemre biti izvodiva, pa ni uz najbolju namjeru, dobru volju i izniman trud :P (pozdrav mmki, vučku i stiki :)

I tak, o puno toga sam imala namjeru pisati.
U međuvremenu sam skužila da mi se ne da :P

Zagreb sunčan. Bit će, kažu, 33.

Jutros sam hrabro, sama ubila pauka. Prekasno sam skužila da pauci donose sreću, pa da sam ga trebala poštedjeti. A i nisam, jer svake godine mi ostavljaju trag uboda na koži.

Priznat ću vam nekaj - bojim se skakavaca. Nemam pojma zakaj, meni totalno neobjašnjivo. Pretpostavljam da je to zbog njihovog hopsajućeg kretanja jer se po pravilu uvijek nađemo na istoj putanji. On i ja.
Jedan je u srijedu završio svoj skakajući život, zalijepljen na komodi u spavaćoj sobi. Mojom japankom. Mojom.
Muškarci su korisna bića ;)

Dobar vam dan! :)

Kužim, vruće nam je.
Fjaka je u modi..
Ne da nam se mrdnuti s mjesta, ako pokret nije nužno potreban.
Neki, kao ja, odbrojavaju dane do godišnjeg, pa nam je mozak zaokupljen planovima. Ili razmišljanjem kad bu lijenost, bez imalo grižnje savjesti ili onog obećavajućeg zavaravanje "još malo", "od sutra", "idući ponedjeljak", bila uobičajeno stanje tijela, a bome i duha.

Otvorim blog u namjeri da nekaj napišem. Otvorim ko vrata frižidera kad sam gladna i gledam kaj bih jela, a niš mi ne paše.
Preslano.
Preslatko.
Hladno.
I zatvorim vrata.

Kajaznam, možda sam sve ispisala, mada ne vjerujem jer do sad sam uvijek imala nekaj za dodati. Čak i kad nisam dopisala, imala sam dojam da fali rečenica dvije.

Se vama čini, postfestum neke rasprave, vama bitne (ne mislim na blog), da ste nekaj preskočili, da je moglo biti drugačije da ste to i to rekli?
Ili podvačite crtu, a sve ono iznad nje izbrišete?
Kad kliknete mail na send, pa još dok se vrti na vašoj adresi, poželite li vratiti ga jer ste u njemu nekaj previše napisali?

Nije dobro ni jedno ni drugo.
Ak velimo previše, riječi nemremo vratiti. Može nam biti neugodno. Ili krivo. Ili oboje.
Ak velimo premalo, nije baš uvijek učinkovito tražiti dodatna objašnjenje u razgrnutim rečenicama i proredima.
Obično je negdje između optimalno. Samo, treba znati di je to :)
Ja znam. I ne znam. Kako kad. I kako s kim.
Ak i zeznem, obično mi uspijeva poravnati zgužvane riječi. A ak ih i nemrem samo tak, rukom ili drugim riječima, ispeglati, ispričam se.
Spečem kolač.
Zagrlim.
Hodam na prstima, ak je potrebno.
I čekam novi dan koji prethodni gurne iza sebe.

Tu, na blogu je malo drugačije.

Nekak si mislim zakaj se ovdje napisano shvaća tak kak se shvaća, pa se, između ostalog, suprotna razmišljanja karakteriziraju kao napad, obično uz neke dodatne epitete da taj isti napad koji to u stvari i nije, dobije na sočnosti izričaja, a označava drskost, bezočnost i ine veleumne konstrukcije, a iskazano frtanje na repliku dobije argumentirani oblik?
I zakaj se iskoristi prva prilika da se vrati?

(Da ne trepćem nevino, i ja to radim, mislim vraćam. Možda ne na prvu, ali na treću sigurno.
:P. Se mogu pozvati na olakotnu okolnost jer postoji bitna razlika između akcije i reakcije, a kak nisam sklona prva žbocati ljude pod rebra, samo odgovaram kad me se prozove, na ovaj ili onaj način?)



S ljudima s kojima sam s druge strane monitora mogu se zakačiti. Možemo jedni drugima reći kaj trebamo , a bome i ne trebamo.
Možemo raspraviti kaj moramo. Možda i ono kaj ne moramo, ali jedno povuče drugo, pa sfufljamo repove oko sebe i prisjetimo se kae bilo jednog lijepog dana davne, tamo neke.
I to je to. Uglavnom. Možda treba ponekad nekakav time out, odmak, ali priča je završena.

Ono kaj odvaja raspravu na blogu i raspravu jedan na jedan, možda jedan na dva, smo upravo svi mi koji smo blizu. Tu. Virtualno.
Čitamo.
Klimamo glavom.
Šutimo.
Reagiramo.
I zbrajamo dojmove o nekome.
Jer ono kaj imamo opipljivo jedni o drugima, a ne poznamo se, plošno je. Nanizano u riječi.
I drugi nas upravo kroz te riječi svrstavaju u nedavno spomenute ladice. Ili na stolicu do. Na nekoj od kava.

Eto, moram priznati da meni nije baš svejedno kad pročitam nekaj kaj nemrem odmah prožvakati. I znam da će pametniji reći da ne moram uvijek reagirati.
A ja ću njih pitati kad bi bila o njima riječ, da li bi i dalje bili tako mudri i razboriti, pa samo odmahnuli rukom, označavajući tim pokretom beznačajnost pročitanog.
Ili ne bi javno reagirali, tko zna iz kojeg razloga, ali bi njurgali sami sebi u bradu, osjećajući kako im toplina mijenja boju obraza.

Svatko od nas ima svoj sustav vrijednosti.
Svatko od nas drugačije na isto reagira. Čak i u vremenskom pomaku od dana ili dva, i sami možemo biti svoja suprotnost.
Ali nekak mi se čini bedasto tuđe reakcije svoditi, upravo zbog ovog, pod svoje.
Uspoređivati.
Mjeriti. Vagati.

Nekome je reakcija potrebna kao odgovor. Samo to.
Drugome da onom prvom proba ugurati predugi jezik natrag na mjesto i začepi mila ustašca.
Trećima je zabavno prihvatiti provokacije i vraćati lopticu preko mreže.
Četvrtima je vruće i samo promatraju tko bu kome podmetnuo nogu. Lupil pod rebra. Zabio bod.
Petima? Njima niš. Oni su na godišnjem ;)


I ja ću uskoro ;)





Dobar vam dan! :)

Sve su žene iste!



HELA
Nakon dva mjeseca doznala sam da je oženjen. Samo jednim telefonskim pozivom. Nazvala me je njegova žena.
Ne znam kaj mi je tada bilo gore, to kaj sam u pola minute, u njenoj dernjavi, uspjela skužiti tko je, ili kaj mi je Marko lagao.
U stvari, kaj sam i mogla očekivati od muškarca koji je dvije godine na Iskri, a o njemu ne znam niš.
Sva sreća da sam bila na sastanku, pa nisam došla u napast da odgovorim na isti način.
A kaj bih joj i rekla.
Ma, kužim ja i nju, ali ne vjerujem da bi ona skužila i mene. Da sam joj bilo kaj rekla, tak i tak mi ne bi vjerovala. Kao ni ja njoj, da je obrnuto. Još kad je spomenula klince, sjetila sam se svoje Paule i njenih pogleda kad se Krešo spakirao i otišao.
Kaj se ja imam kome opravdavati? I bilo koga razumjeti? Ko je mene pitao kad sam ostala sama s malom?
Da njima sve štima, ne bi Marko ni bio na Iskri, kaj ne? Ili bi? Kaj me briga. Neću ga za muža, neću ga ni za po doma. S Paulom ga ne namjeravam upoznati, samo Anja za njega zna.
A to kaj je žena doznala za njegovo jebuckanje sa strane, njegov je i njen problem. Da nisam ja u kombinaciji, bila bi neka druga. Pa kaj, nisam ni prva ni zadnja koja je uletila u nečiji brak, iako ne znam baš da li bih da sam u startu znala da je oženjen?! Sad znam zašto je veza znala odjednom puknuti. I nije mu mob bio u pitanju.

Idem zašušljati Paulu. A prije toga se umiti. Neću joj više moći muljati da mi stalno nekaj pada u oko i da ne plačem.



MARKO
Kučka jedna! Ista je ko i njena mater!
Dobro mi je Lovro rekao da od sisulje koja ne zna ni jaja ispeći kak spada nema nikakve koristi.  A ja kreten, mislio sam da sam  Boga  uhvatio za bradu kad smo se oženili. 
Došlo mi je da je zveknem kad mi je lagala. I ponovo kad sam je pitao da li mi je kopala po mobu, a nije ni trepnula u svojoj laži. Nisam ni jednu ženu dunul, ali nju bih, s guštom u ono debelo dupe za koje misli da je sexy. Sva sreća da su klinci bili blizu. Baš da završim zbog glupače  kod suca za prekršaje ne da mi se. Tak me ne svrbi lova. 
Trebao sam sterati sve u kurac kad sam je prvi put uhvatio da mulja. A opet zbog klinaca sam pregrizo i zadnje govno od prošlog mjeseca kad je digla lovu s računa i dala Stipi. Jebao ju Stipe. Sramio bih se da imam takvog brata. I ona će meni nešto govoriti o poštenju.
Ma jebem joj sve po redu. Pa kaj ak sam na Iskri. Ko da ja nju pitam zadnjih tri godine di je, s kim je i kako je. I baš da joj uvijek vjerujem u priče, neće ići. Ne vjerujem joj uopće. A i nije me više ni briga. 

Ne znam samo kako objasniti sve to Heli. I ne znam da li ću imati priliku. Jedino dobro što mi se u zadnje vrijeme dogodilo upravo je ona.  


MARTA
Kaj on misli da će samo tak proći? Aha, neka samo sanja. Oderat ću ga do zadnje lipe.
Ni klince neće vidjet. A njima ću lijepo objasnit tko im je i kakav otac. Neka znaju. Nemam kaj skrivati. I neće više trošiti na tu kurvetinu. Zadnja lipa mu neće ostati! Neka objesi gaće na štap. Ionako su mu stalno spuštene.
A ta Hela! Ma kako je nije samo sram spetljati s oženjenim?! Di joj je moral? Valjda ostao na etiketi skupog svilenog veša kakvo je i meni kupovao na početku braka. Neće više! Pa da vidim do kad bu trajala ta velika ljubav. 
I još se pravila blesava da nema pojma o čemu pričam. Misli da sam ja tak blesava, pa da bum na to nasjela. 
Trebala sam vjerovati Stipi kad je rekao da ga je vidio u gradu s nekom ženom. A nisam jer znam da bi jedan drugome rado razbili zube. Da nije zaboravio mob, ne bi ni to doznala. Tko zna kaj mi još skriva i na koga troši lovu. Zato je i popizdio kad sam kupile one smeđe čizme. I nisu skupe. Čekala sam sniženje. 1800,00 kn. A nije reagirao kad sam mu rekla da sam ušparala 300. Toliko sigurno potroši na onu kurvetinu. 

Sutra ću promijeniti bravu na ulaznim vratima. Idem nazvati Stipu da mi nađe odvjetnika.






Toliko o tome da su svi muškarci isti. A nama ženama iz dupeta vire tratinčice.

Znam da ću navuć na sebe jezičave komentare blog suplemenica, ali riskiram :P

Znam se i pitati di su u međuvremenu nestali muškarci u koje smo zaljubljeno gledali kak tamane treću filanu papriku i zalijevaju drugom pivom, a od faze takvih pogleda neprimjetno (da li?), pretvorili su se u kretene niškoristi?

Ha?

Reagiram zato kaj me smeta neobjektivnost. I selektivno primjenjivanje argumenata u cilju opravdavanja iskazanog mišljenja.

Kužim žensku solidarnost, iako mi baš i ne ide čučanje na kokošjoj prečkici.
Ali ne kužim zakaj su, uz nju, jezik/prsti brži od logičnog zaključivanja i realnih stavova.

Da ne bi pomislili, a znam da budete, ne branim muškarce.
Imam frendicu koja ima bivšeg, a tog bivšeg rado bih obesila za jaja za prvo malo deblje drvo, da kojim slučajem grana pod njim ne pukne i prije vremena dotakne nogama tlo.
Imam i drugu frendicu čiji se bivši o njoj i malom brinuo svo vrijeme, do završetka faksa, iako je imao već drugu familiju. U međuvremenu, klinci iz jednog i drugog braka postali su vjenčani kumovi.

Pljujući po bivšim partnerima puno govorimo o sebi. Jer ako je njegovo veličanstvo nakon nekog vremena postala gnjida koja gmiže, očito baš nekaj ni s nama ne štima. Ili nismo primijetili da su mu noge gotovo uvijek skrivene i da iza sebe ostavlja ljigav trag, što baš ne govori dobro o našem vidnom polju i promjenama na dioptrijama.
Ili je netko takav postao uz nas, a ni to nije dobro. Ni malo dobro.

Koliko, kad se zalupe vrata i ostave ključevi stana na ormariću od cipela, ima i našeg udjela? Smo svjesni/e toga?
Za prošlu vezu točno znam di sam fulala i koliko je postotak moje krivnje da nismo zajedno?

Znate li vi za svoje?



Dobro vam jutro! :)

-I? Kae bilo?
-Niš.
-Kak niš? Si bila na kavi s Berom?
-Jesam. Jučer.
-Kaj 'oćeš da ti pričepim prste vratima ili zajašim štiklom na nogu, pa da počneš pričati?
-Još sam žedna. Bliže si, mahni Kikiju.
-Dobro. Vidim da me ignoriraš. 'ajmo ispočetka. Jučer si se našla s Berom i...
-Pa već sam ti minutu prije rekla da smo se vidjeli.
-Jebote! Ti i ja ko papige; tri riječi u dvije rečenice, na dva načina. Daj, kae bilo dalje? I kak izgleda? Nemoj mi reći da ono nije njegova fotka.
-Je, to je on.
-Čudna si.
-Zakaj čudna?
-Zato kaj više šutiš od mene. A to baš i nije tako često. U stvari, uvijek me jezikom prestigneš. 
-Pa nemam ti kaj za prijaviti. Bili smo na kavi, popričali sat i nešto i pozdravili se.
-Pozdravili se onak, mislim ti njemu ruku, on tebi...ili...? A dogovor za drugu kavu?
-Neće je biti.
-Ček, kaj to znači? Kaj je takav davež ili je nekaj zasral? Ili je to tebi uspjelo?
-Daj ti ne davi! Tak kak sam rekla. Prošlo svršeno vrijeme.
-A daaaaaj, ne drami sad. Pa kaj ak te nije nazval za pol sata. Ko da je to njima bitno. Nazovi ti njega. Furaj se na emancipiranog bapca kojemu se živo fućka za formu.
-Zvao je.
-E sad mi niš nije jasno. I kaj veli?
-Ne znam. Nisam se javila. Kasnije sam isključila mob.
-Dobro, pa kaj je napravil?
-Ti stvarno znaš biti naporna. Kaj nikad nisi skužila da pretjeruješ s tom svojom znatiželjom?
-OK. Šutim. Više niš ne pitam.
-Kaj ćeš se sad duriti?
-Neću. Ali to kaj si ti meni išla na živce danima u laprdanju o njemu, nema veze. 
-Molim te, drugi put kad spomenem, ma kaj klinac, kad pomislim na nekog muškog stvora, isperi mi mozak domestosom. Dva puta. Za svaki slučaj.
-Dogovoreno, ali..
-Nema ali. Se sjećaš kad sam ga prošli tjedan zvala, pa je bio nedostupan. Veli mi Žac da tak i on dela; izvadi karticu iz moba i lufta dupe bez da ga itko kontrolira. 
-Ne kužim. O čemu ti to?
-Baš ni o čemu. Osim o meni glupači. Čuj, bi mogla kakvu lovu izvući da se ponudim u naučne svrhe kao pokusni kunić za kloniranje. Jer ovakav primjerak dragocijen je. Ipak nas treba biti više da krelcima bude lakše s nama, tukama.
-Znaš da volim tvoj cinizam, ali daj olabavi.
-A se sjećaš kad sam trkeljala da mi tu nekaj ne štima? Ono kao kad kužiš da imaš nečije oči zalijepljene na leđima, a tvoje nisu tamo da to vidiš. Faking filing koji sam zanemarila. Jebeš ženu koja intuiciju zakopa u pijesak i to samo zbog nekog idiota koji nije niš drugačiji od ostalih.
-Ak se ne varam, još prije dva dana bio je netko zbog koga si otkantala i Hedu i mene i šoping u Grazu. 
-Ima tako jebene usne. 
-Još mi reci da si ih okusila.
-Nisam. Na žalost. Na sreću. Da, na sreću, nisam. Tako primamljive, a tako lažljive.
-Ma otkud znaš da ti je lagao? Kaj sad briješ? Ideš iz jedne krajnosti u drugu. Postala si paranoična otkad si na Iskri. 
-Gle, tako je uvjerljiv da bi mu i ti povjerovala, a glupa nisi. Barem ne više od mene.
-O baš ti hvala, ovi bi kao trebao biti kompliment?
-Ne znam kaj je gore: priznati sama sebi da sam se zaebala ili tebi koja si me ostalno danfala da ne otplahutam.
-Znaš da ti nikad nisam ni za koje tvoje sranje rekla „rekla sam ti“.
-Znam, zato ti sve ovo govorim. I znam da mi nikada nećeš, s ovim, natrljati nos.
-Si sigurna?
-Kaj? Da je lažljivo govno?
-Da.
-Gle, ak zanemarim ono kaj sam zanemarila kad sam vidjela njegovu fotku, onda nema nikakve frke.
-A zanemarila si?
-Njegovu ženu.
-Daj, otkud ti sad to? Kak znaš? Ti rekao?
-A-a. Taj ne bi to priznao ni da mu jaja staviš na špagicu umjesto klik-klak kuglica. Samo je zaboravio da je zaboravio skinuti prsten kad se fotkao. Jučer mu je ziher bio u džepu. I jučer sam, nakon kave, kad sam došla doma, ponovo otvorila njegov mail. Onaj s fotkom. Ne pitaj me zakaj jer ne znam. I vidjela sam, prsten.
-Sranje!


(svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna, osim onda kad nije. dečki, pazite kad se fotkate, da ne bi zvisili ko i Bero) :)

Gospon Fulir je u toplicama. Stisla ga reuma. Hofira i dalje, po starom dobrom običaju, ponavljajući se jer je zaboravil kae bilo jučer.
Perica više nije mali Perica. Upisal je faks. Ostao mu je još jedan ispit za jesen.
Kod Žnidaršića više se ne cuga na "tekicu", ali se često spominje Linić. I njegova familija.

A Goge i Stjepka su u Tkalči, na cugi.



-Joj Goga moja, fakat ne kužim zakaj žene stalno jamraju na muškarce; em su ovakvi, onakvi, uglavnom nikakvi. Pa još kad postanu bivši, a niškoristi su, najbolje da ih napune piljevinom, prepariraju kao podsjetnik na svoju glupost, i šutnu u podrum da skupljaju prašinu. Meni to onak' jako tužno. I ružno. Se sjećaš Liduške kaj je prošli tjedan pričala o svom Dinku? Ni danas ni mi jasno, ak' je bil kreten kakvim ga je opisivala, zakaj mu je dala da joj tolike godine grije dupe i hrče iza leđa? Ma, ja ti njoj više niš ne vjerujem. Vidla sam je neki dan na Trgu.

Goga i Stjepka znaju se godinama; ona rastavljena, s uspomenom na bivšeg muža u mjesečnim ratama za otplatu njegovih dugova, a Stjepka nikad sastavljena, ali u stalnoj potrazi za ljubavlju koja će je, kako kaže, učiniti sretnom ženom.

-Nisam ti pričala? Zezaš me, kak' nisam? U utorak ili srijedu išla je prema Maloj kavani tak' utegnuta da je, vidlo se i na daljinu, plitko disala. Na štiklama je jedva održavala ravnotežu, mrdala lijevo desno isprčenim dupetom, a šos samo kaj joj nije popucal po šavovima.
-Ma da? Stvarno? – Goga je jednom rukom pokušavala limunu istisnuti dušu i čaju dati kiselkastu aromu, a drugom izvući maramice iz torbe. Već je danima prehlađena, ali Stjepkin poziv na kavu nikako nije mogla, a ni željela odbiti.
-Moš mislit' kak' je išla na pauzu. – Stjepka je nastavila - Ja teglim k'o mazga u tih pola sata, da ne moram poslije posla. Inače ne stignem se ni popišati. Ak' se ne sredim k'o jučer....-A kae bilo jučer? – Goga nije dočekala odgovor jer Stjepka nije ni čula pitanje.-....znaš i sama kak' izgledam. Muka mi je kad se sjetim - ak' imam love za frizera, nemam vremena, ak' imam vremena, nemam love, kad imam jedno i drugo, ne da mi se. I tak' da, ma kaj da ti pričam. I prije mi nekaj ni štimalo. Bila mi je sumnjiva, uvijek zrihtana, a onaj njen zgledal je sav pocufan, ko bogec uz nju. I ne vjerujem kaj je pričala o sebi i njemu. Prije da je on nju znogiral jer ga je varala. Ziher je to! – Stjepka je mogla kucnut u drvenu ploču stola, potvrditi svoje riječi skvrčenim kažiprstom desne ruke, ali s istinom skrojenom po svojoj mjeri samo se Gogi zadovoljno osmijehnula i zavjerenički namignula.
-Ej Stjepka, sad si me podsjetila, pa to već duže traje! Ljetos se prčila da Dinko puno radi i da ne mogu zajedno na godišnji. Kak' da ne! Je i ona dela, samo kaj i s kim? I umjesto da je brinula doma o mužu i malom, landrala je po gradu. Nema kaj udana žena šmucat se po kavama. Zna se kakve su to žene. Ma, bolje da šutim...

Utonula je dublje u mekani jastuk iza leđa, zaustavila pogled Stjepki iza ramena i sjetila se svog Mihe i njegovih poslovnih sastanaka u 6 popodne, utorkom i petkom, i jedne subote koju je dočekala budna, bez njega, na svojoj strani kreveta.

- Dromfulja jedna, kak' je nije bilo sram! Imaš praf, Goga! Ali zato je moj Željkec baš simpa. Slatki je kad se smije, ima rupice na obrazima, sočne usne i najzelenije oči koje sam ikad vidla. Joj, kak' mi je...ma znaš, kaj da ti velim, kužiš me, ne? Sorry kaj ti se jučer nisam javila, bili smo na ručku.
-Na klopi? Super! – Tek sad Goga je postala svjesna da integralno pecivo u kombinaciji s light jogurtom samo je jedna od tehnika zavaravanja želuca limitiranog trajanja, a glad poslije zadnjeg probavljenog zalogaja ima još veće oči.
-Aha! Ajme kakvu sam tremu imala. 3 dana sam dežurala po wc-u. Molila sam Boga da me ne prišarafi na pol' puta. Ali u stvari, to je super. Ma mislim, ne trčkalica, nego se sjećaš da sam ti rekla da po nervozi znam da je to to, da je on on. A imam i fino speglan trbuh, ne moram ga uvlačiti. Znaš i sama koja je muka kad te sve špana i nemreš disati.
-I di ste bili? - Goga, sad već znatiželjna pažljivo je pratila svaku Stjepkinu riječ, tražeći na njenom licu i nešto više od tih riječi.
-Nemam pojma. Ostavila sam auto u Savskom gaju, tam negdje kod rotora. Sva sreća da nisam išla dalje jer mi je nekaj pod kuplungom grdo roštalo. Jebemu ak' je opet otišla lamela. Ante je rekel da ne bu dugo zdurala, ak ne pazim kak' vozim. Nemam pojma di bum spuknula lovu za servis. Već dva mjeseca, otkad su nam skinuli plaću, gaće su mi na štapu.
-Dobro, lamela, nema veze...dalje...
-Kaj dalje? Niš, nema dalje, bu popravil. Tak' i tak' me je prošli put zveknul previše, a rekel je da bi bilo i skuplje da mi je ugradil originale.
-Daj, fućkaš auto i Antu, mislim na tvog Željkeca.

Goga se naslonila laktovima na koljenja, dlanovima obgrlila bradu i čekala nastavak.

-A na njega? Joj, kak' je drag, nemaš pojma. E, tam di sam se sparkala dočekal me. Zamisli, pridržal mi je vrata od svog auta. Znaš da nisam baš tak staromodna, ali mi je drago da je pažljiv. Znam da sam i ja njemu draga, inače ne bi bil takav, kaj ne? Tak mi je bilo milo oko srca, ali sam skužila i da mu nekaj ne štima sa suvozačevim vratima jer prije nego ih je zatvoril, moral ih je malo podignuti, pa tek onda zalupiti da škljocne brava. Fura golfa dvojku, crvenog, ne običnog. Ima i dupli auspuh. Kak' je to meni foraaaaaa. I ima super šminkerske felge. Onak', spušten je k'o sportski, ali mi se čini da mu to i nije pametno zbog naših graba; drmuckali smo se po rupama, ili su mu morti malo amortizeri razlohani. Išli smo, nemam pojma kam', ali sjećam se da smo skoro jednog kokota pobrali na cesti, i neki babac je mahal za nama. Ak' sam dobro čula, spominjal nam je užu i širu familiju i mahal srednjim prstom. Ma bezveze, kak' su danas ljudi nervozni, a čude se kad im čir proradi i ostare prije vremena.

Goga se ne sjeća kad je Stjepka, kao danas, o nekom muškarcu toliko pričala, ovakvim glasom i s maglom u očima. Da nisu prijateljice, da joj nije draga, sigurno bi olabavila jezik i pustila da ljubomora odradi svoje.

-A ručak – mumljajući, Stjepka je nastavila – tak' fine čevape davno nisam jela. Bilo je baš romantično; karirani crveno-bijeli stolnjaci, vaza sa svilenim cvijećem koje samo na dodir skužiš da nije pravo, domaći ajvar, tak' su rekli, ali isti takav sam kupila u Konzumu, prošli tjedan na akciji. Ma, nema veze, bitno je društvo, kaj ne?
-I kaj priča? – Gogina podignuta lijeva obrva uvijek je označavala onu točku u kojoj se njena koncentracija preklapa sa znatiželjom, ali ovaj put uspjela je samo slušati i ne previše zapitkivati.
-Tak'. Onak'. O svemu malo pomalo. A zakaj svi dragi muškarci imaju bivše žene koje im ne daju disati i stalno im pušu za vratom? Veli da mu ova njegova, odmah poslije plaće, iscica svaku kunu. Baš mi ga je žao. Vidi mu se na faci da je dobar. Ma zamisli koja gadura, nagovara ga za jamca, za nekakav kredit, da treba za decu i kajaznam za kaj još. Rekla sam mu da nema frke za klopu, da ak' nema, da bum ja platila, ali nije dal. Kaj nije galantan?
-Je, je... – Goga se u zadnji tren zagrizla za jezik i ispustila pod stol svoj komentar o njegovoj galantnosti, čevapima i kariranim stolnjacima Bogu iza nogu.
- A kak' izgleda?
-Zgodničko. Simpa. Fura cvike. Baš je onak', k'o da se znamo iz osnovnjaka. Veli da je na dijeti i da planira do kraja godine skinuti najmanje 10 kila. Pola glave je viši od mene. Malo prosjedi, kratko ošišan. I imal je šminkersku, smeđu, pletenu vestu na kopčanje, s kožnim zakrpama na laktovima i plave samterice.

Zaustila je Goga kroz zezanciju, ali pomalo i ironično nadopuniti njegov izgled spominjući prugaste čarape i bokserice s medekom na strateškom mjestu, ali Stjepkin zanesen pogled zamrznuo je njene riječi na pola puta.

-I znaš kaj, cipele su mu bile zglancane k'o pesja jajca. A ti znaš kol'ko mi je to važno. E, nisam ti rekla da i ja imam nove. Ajme kak' su super. Kod Roberta, za 120 kunića na dvije rate, one, svijetlo sive sa šarenim kamenčićima koje smo zadnji put gledale. Sva sreća da od auta do restorana nismo puno hodali jer su me fest nažuljale. Opet me zajebava natisak na istom mjestu. Bum morala do Ančike da to riješim. Obukla sam haljinu na cveteke, tvoju, koju si mi poklonila za rođendan. Malo sam je skratila. Sad, kad sam se zdebljala koljena mi nisu više tak kvrgava, i taman mi je. Baš sam si bila zgodna.
-Pa ti si se zabumbala u njega!
-Ma nisam, kaj ti je? A dobro, jesam. Malo.

Goga Stjepku dobro pozna. Dovoljno je da na trenutak uhvati njen pogled usmjeren ni u što, pa da zna da opet žuri.

-Poslije ručka smo otišli na još jednu kavu, do, kak se zove ona pizzeria na Horvaćanskoj?
-Misliš tam di smo bile na lazanjama? U Baschieri? – Goga je, ne pitajući pojela, nakon svog i Stjepkin čajni kolačić, ostavljajući samo nekoliko mrvica na rubu njenog tanjurića.
-Tam, da tam. E, stara moja, svaki put kad bum išla liftom, bum se sjetila Željkeca.
-Zakaj? Kae bilo?
-Niš!-Kak niš? A smijuljiš se.. - pomalo smijuljila se i Goga.
-Znaš one špigle?
-Da, i?
-Stajal je iza mene. Pa sam otkopčala gumb na kiklji. Pa smo se gledali u tim špiglima. Ono, kužiš: gle-da-li. I onda mi je najednom stavil ruku na dupe. Prvo jednu, pa drugu. Onak fino sočno primil. I pošmucal se uz mene, nekoliko puta Nisam znala kaj da napravim. Malo sam se zacrvenila, malo mi je bilo vruće, malo neugodno. Ne znam kae on mislil kad sam otkopčala gumb, a samo sam htjela izvaditi mrvice kruha koje su mi zalutale u cice. Ali znaš kaj, baš me briga, i nemoj se smijati, a ni krivo gledati, pasalo mi je. Uf, i onda se lift zaustavio.
-Ti nisi normalna!
-Zakaj? Daj, nemoj! Osjećam da smo srodne duše. Znaš-on, ja, jedno. Ma, ovaj put bu bilo drugačije. Znam. Sigurna sam.

I Goga bi bila sigurna da prije nekoliko mjeseci nije čula istu priču.

-Kaj sad, prije ili kasnije. – Stjepka se nije dala smesti - Tak' i tak' je svejedno. Sutra ili idući tjedan, ruka sim ili tam. Čuj, a je l' i tebe tange žuljaju? Meni su bezveze s tom žnjoricom. Bolje su mi one obične gaće, pamučne i mekane. Jučer sam se cijelo vrijeme meškoljila. Došla sam u napast da ih skinem, ali bilo bi mi bez njih, onak k'o propuh doma. Joj daj, kaj si tak blenula? Pa ni niš bilo. Morti bu danas. Drž' mi fige. Obećal je da bu mi pogledal kae s osiguračima. Opet sam u subotu ostala u kmici.

Stjepka je pomalo nervozno cupkala na mjestu, nemirnim pokretima preskakala vrijeme i u mislima bila već u sutrašnjem danu.

- Buš ti platila? Moram do DM-a, imaju nekakve parfemčeke na sniženju. Ak' i niš ne kupim, bum se samo malo pošprickala. Čujemo se. Bežim. Zvrcnem te sutra. Pusa.

Na drugom kraju grada, Željko je kupio nekoliko različitih osigurača i dvije zidne utičnice. Pričala mu je Stjepka da se svaki put namuči kad pokušava ugurati bilo koji utikač u utičnicu pokraj frižidera. Sutra će kupiti i kolače kod Vinceka. Možda i cvijeće na Cvjetnom. Zna da voli kesten kocke i šarene latice.



(Stjepka i Željkec su obrisali profile prije 3 i pol mjeseca. Viđeni su jučer kod Arkada; on je nosio veliki cvjetni aranžman, Stjepka je lagano uz njega hodala, provučene ruke ispod njegove. Goga je odustala. Tu je. Možda baš netko s njom od vas tipka.)

Ima svoju cijenu!

Tko ju nije preplatio, ne zna za nju.
Ili misli da je bonus.
Kombinacija 2 in 1.
A možda "platiš dva, treći je gratis". Jeftiniji. Koji i nije, na kraju potreban. Ali to se skuži tek naknadno. Kao i cijena. Na prvu nevidljiva. Ili sitnim brojkama ispisana.

Imam direktno i indirektno iskustvo. S foruma. I s bloga.
Prvo, mi nije trebalo. Ili je, jer sam, nakon njega, na popis frendova stavila neke ljude koje sam tamo srela. I koji su ostali nakon gašenja svjetla, a prije luftanja poprišta zbivanja. Danas više nismo u virtuali.
Drugo, isto, ali s drugim akterima, a ja, skupa s vama u publici, uz miris roštilja. Danas, ostale su fotke na zapisima, kao podsjetnik "bilo jednom".

Iskustva nas uče, ako želimo učiti. I naučiti.
Tuđa su bezbolnija.
Naša jače ukorijenjena.
Tu.
I s druge strane monitora. Zida.

Zato...

Ma niš, samo usputno razmišljanje. Moje. Ne mora biti i vaše.

Dobar vam dan! :)

-Kak znaš?
-Tak, znam!



Hm, čitam komentare na prethodnom zapisu, pa naravno, imam još nekaj za dodati. Kao i obično :P

Da li ste ikad razmišljali na koji način vas ekipa s bloga doživljava, čitajući kaj napišete?
Moram priznati, do jučerašnjeg zapisa ja nisam. I danas se ne bu niš bitno dogodilo, ali da sam malo znatiželjna, jesam.

Da li fakat možemo nekog strpati u ladicu, a da smo sigurni da ga nismo gurnuli u krivu? Ili čak u krivi ormar, pogotovo one koje privatno ne poznajemo i jedino kaj nas povezuje su tekstovi, linkovi, fotke i međusobna, pisana komunikacija...
Koliko se takva mišljenja ipak talože na nekakvim pretpostavkama, a te iste su iskustveno zacrtane, ali ipak, na konkretnoj adresi, teško provjerljive?

Koliko sam skužila, a vjerujem da nije riječ o sporadičnim primjerima, pretpostavke o nekome tko je, kakav je i zakaj je takav kakav je, obično su u negativnom su kontekstu.
Da li nam je na taj način lakše nečije konture kredom iscrtati, nemam pojma. Možda i da jer svjesno držimo distancu, pa možemo biti bodljikavi.

Reći će neki da postoje pravila ponašanja koja su jasno vidljiva. I koja u nastavku imaju uobičajenu putanju kretanja.
OK, tak je.
Ali kaj ako, zbog svog iskustva koja nemaju baš nikakve veze s trenutnom situacijom, zalijepimo nekaj za nekog, a taj netko nema pojma o čemu je riječ, ide kontra smjerom, a mi smo nekaj prepoznali kao signal koji samo nama svijetli?
Ha?

Da li je o nekome imati mišljenje, a ne imati priliku to mišljenje i provjerit, pa još osobu i ne poznavati, smjelost, iskustvena zrelost, ili obična glupost?

(kad sam počela ovo pisati, tak mi je fino sve bilo posloženo u glavi, a sad vidim da imam puno pauza, rupa i da nemam pojma da li me kužite :P)

Je, je znam...mnogi će reći da su naša iskustva zbroj svega doživljenog, ne nužno uvijek u plusu, pa prema tom, dobivenom rezultatu i svoja mišljenja dalje formiramo. Sve bi bilo baš tak kak je, da nema zaeba.
A zeznemo se. Ne jednom.

A zakaj se onda tak čvrsto držimo pretpostavki i ne ostavljamo ni malo prostora da bude drugačije?
Možda jer nam je jednostavnije biti u jasno definiranim odnosima, s jasno definiranim ljudima, a
jedno i drugo smo mi, sami odredili, bez dodatne provjere u ispravnost istog..

Baš si mislim da li ima još neko pitanje koje nisam danas postavila? :P
I znam da bum se sjetila barem jednog, naknadno :)



E da, je l' netko videl Filipa?

Dobar vam dan :)

Kažu da je jutro pametnije od večeri.
Kažu i da ponešto od onog kaj nas grebucka treba prespavati.
Jesam. I niš se nije promijenilo.

Nije bitno da li je o Jozi, Barici ili Filipu riječ.
Ali je, meni, kad se osobni stavovi guraju u neka univerzalna pravila i kad onaj kome se guraju pod nos, npr. najbržim prstom bloga, reagira uzdignutim kažiprstom, klimanjem glave u jednu i drugu stranu, packama po prstima i baniranjem, a da prije toga nije popričal sam sa sobom i s onima koji su pametniji od njega.

Da preduhitrim pitanja i ponovim: nije bitno o kome je riječ. Jer znam da će ih biti. Pitanja. I jer znam da će se očekivati odgovor zakaj baš ja reagiram i zakaj opet reagiram na to na kaj reagiram.
Štogod odgovorila, znam i to da odgovor neće biti dovoljan :)

Koliko sam skužila, ako nije riječ o nekim grijesima prošlosti za koje ne znam, naš dragi kolega Filip baniran je zbog fotografija na njegovom zapisu.
Neki će reći, erotskih.
Drugi negirati to i dodati da su pornografske.

Jesu li?

Ak se ne varam, pornografija obuhvaća eksplicitne sadržaje seksualnog čina gdje je anatomija aktera vidljiva i bez ponovljenog pogleda.
I upravo ta eksplicitnost odvaja erotiku od pornografije. I obrnuto.
Ima li je na Filipovim fotografijama?

Kad je riječ o pornografiji, nikad me baš previše nije zanimalo kak drugi dihtaju u dvoje, troje ili nekoj višebrojnoj kombinaciji jer kad se jednom zadovolji znatiželja, sve ostalo je varijacija na temu s očitim ponavljanjem pojedinih kadrova i s različitom anatomijom u krupnom planu.
Ali moram priznati da mi je bedasto fotografije obnaženih ženskih grudi i naprčene stražnjice gurati u pornografiju.
Može mi se to svidjeti ili, ali ne volim krive definicije. Ili turanje nekaj u nešto kaj nije.
Po toj logici, i Goyina Gola Maja je fufa koja svojim stisnutim nogama i rukama iznad glave drsko izaziva jer sve što se treba vidjeti ipak se vidi, unatoč rukopisu slikara u namazima boja.

Koliko, u stvari, nismo realni u onome kaj nam je ispred nosa, pa mišljenje o nečemu, nekome formiramo isključivo iz svoga kuta gledanja, ne pomičući pogled u stranu? Jer nam je tako jednostavnije, jer ...
Jer morali bi možda revidirati svoje mišljenje i skužiti na kraju da ipak nismo u pravu?
Jer bi to trebali priznati, prvo sebi, pa onda i drugima, barem onima koji su nam važni u životu. Ili važni, tko zna iz kojeg razloga, u nekom vremenskom intervalu.



Ok, netko će dodati da je riječ i fotografijama na kojima je žena degradirana.
Pa se pitam da li seksualne uloge, svojevoljno odigrane umanjuju ičiju vrijednost?
I da li se žena vrednuje po vidljivim anatomskim obilježjima, Bogom, tatom i mamom danim?
Po položaju di su joj ruke i noge, da li leži, sjedi ili stoji?
Ili je riječ o pomaku u percepcije jer kad je riječ o nama, možemo visiti i s lustera, mahati skinutim gaćama i biti dame u punom svojstvu svog ženskog bića, ali kad je o nekom drugom riječ, mam se povuče suknja preko koljena, ista ta koljena čvrsto priljube jedno uz drugo, zarumenjenih obraza?

Možda će netko dodati da Iskrica nije porno sajt i da se zbog toga očekuje drugačiji oblik komunikacije. I naravno, drugačije fotke.
Hm...
Zar stvarno mislite da i onima kojima u profilu piše da traže ozbiljnu vezu, misle samo na držanje za rukice, branje cvijeća po putu, a seks dolazi u plan u slijedećem kvartalu?
I da ih ne zanima kakve vam je boje grudnjak i gaćice?
I kako vam koža reagira na dodire. I ne samo koža ;)




Ne volim kad ljudsko tijelo postaje roba. Kad mu se istakne cijena. Ili kad i bez nje, postigne veću vrijednost sve ono kaj je u zajedničkom okviru.
To je moj, osobni stav. Kojeg mogu, a i ne moram javno izreći. Koji se može, a i ne mora drugima svidjeti.
Ali očekivati da nešto što je u kategoriji sviđanja, bez objektivno mjerljivih argumenata bude prihvaćeno kao univerzalno, glupo je!
Kao i prijava fotografija jer se nekom iste te ne sviđaju.
Kao Filipove....


Foto: Thorsten Jankowski


Dobro vam jutro, otkopčano ili zakopčano! :)

Hm...Fićo je zbanan.
A zbanan je zbog jučerašnjih fotki. I pretpostavljam da je zbanan zbog prijave. Nečije. Nekoga tko se zacrvenio zbog istih. Morti zahliknu. Prekrižil. Pljucnul triput. Pa još jedno za svaki slučaj.

Ali ajmo redom...

Blog, ovaj naš mali zvjerinjak, sve je samo nije to kaj je. Blog.
I pišemo svi o svemu. Svatko na svoj način.
Fotkama.
Linkovima.
Vicevima.
Tekstovima u tri reda ili razvučenim na nekoliko kartica.

E da, ima i zapisa s kopiranim privatnim porukama.

-Ono, zamisli, frajer mi nudi u prvoj poruci sex.
-Ma daj, stvarno?
-Najozbiljnije. I poslal mi je link na svoju privat galeriju.
-I, jel ima malog ili velikog? Kakav mu je?
-Kaj me briga kakav je! Mogao je pristojno pozdraviti. Pitati kako sam. Koji sam kvart. I tak, nekaj slično...

Ili...

-Gle budalu, pita da li bi me mogao poševiti, a da njegova cura to gleda.
-Koji kreten!
-Je, budala kakve nema. Kak ga nije sram tak nekaj ponuditi.
-I, kaj si mu odgovorila?
-Niš, kaj bi. Frknula sam ga na ignor.

A možda i ovo...

-Znaš kaj, ovi muški tu nisu normalni. Pita me jedan da li sam za to da mi plati tretman lizanja nožnih prstiju.
-Fuj! U stvari, kaj ga nisi pitala da li bu ti riješil i one kurje oči koje te muče.
-Je, pa da ga se nemrem riješiti.

Ili....

Ima toga još :)



Zakaj sve ovo?
Zato kaj je jučer Fićo stavil fotke dviju curke u sexy varijanti interne zabave.
Ak se ne varam, curke izgledaju punoljetno. Ne djeluju mi da ih je netko na to prisili. I vjerujem da su za to okrenule zadovoljavajuću lovu.

Ali zapis je prijavljen. I Fićo je zbanan.

E sad, netko će reći da spomenute fotke vrijeđaju dostojanstvo žene, stavljajući je u podređen položaj, barem jednu od njih dvije. Da insinuiraju grubost kao oblik tjelesne komunikacije. Da....

Da li je to fakat tako ili je riječ o šprancama ponašanja koje smo, pa i o seksu, usvojili? I na sve drugačije reagiramo. Kopiranim porukama na blogu. Nakašljavanjem. Čuđenjem. I komentarima.

I zaokruženim prvim vikendom u mjesecu. Ugašenim svijetlom....


Zato admini, nemojte se bojati danjeg svjetla. Erotike na blogu. Pa i one malo pomaknute (svidjelo se to meni ili ne).

I vratite Fiću na blog!



Znam da budete. I hvala vam, unaprijed :)

Ali kaj sad, ak' može Medonjo napisati karticu teksta više, mogu ja barem dvije. I naravno, biti kratka. Sažeta. Jezgrovita. Baš kao i on.
Uostalom, imam bolju predispoziciju od njega. Onu anatomsku. Genski uvjetovanu. Hormonalnu.
Samo, za razliku od njega mogu se pozvati na olakotnu okolnost kao žensko jer sam žensko, pa se podrazumijeva da je žensko, uZ sve to kaj je žensko, i lajavo žensko.

Kad sam bila mala, bila sam šutljivo, povučeno dijete. Čak je i moja teta bila zabrinuta da li ću ikad progovoriti.
Bila sam poslušna na prvu. Kad sam čula. Ili htjela čuti. Osim onda kad sam rekla „samo malo“. A to malo bilo je malo više od malo i obično završavalo maminom drekom: „Koliko puta te trebam zvati?“.
Danas, hm....moje muško me zna pitati: „I, to je sve? Imaš još kaj za dodati?“ Ali obično to tak' veli da se jednostavno nemrem na njega ljutiti. Dobro, mogu se malo naduriti, onak' ritualno, da slučajno ne bi pomislio da ću prihvatiti njegova komunikacijska pravila.

E, volite li vi kad ljudi šljakaju po pravilima?
Ja da. I ne. Kako kad. Ponekad mi treba da znam unaprijed kaj bu se dogodilo. Kajaznam, nekakva sigurnost u informaciji za koju znam da neće ostati bez realizacije.
A opet, može biti i zamorno brojati korake, a točno znati koliko još treba do tam di idemo.
Vjerojatno da i ne ovisi da li mi se taj dan jede nekaj slatko, kao nutella od koje mi je uvijek muka ak' u sebe utrpam žlicu viška. A uvijek utrpam. I sretna sam ako je riječ samo o jednoj.
Ili jede slano, kao Medonjini čvarki. S lukom. I bijelim kruhom.

Najbolji kruh koji sam jela bilo je davno, kod Nikole u Zelendvoru, poslije jednog od jesenskih sajmova.
Sjećam se da je bio zadnji dan, mi curke umorne od cjelodnevnog štrapaciranja po štandu, od smješkanja, uvlačenja trbuha, slušanja gluposti i ignoriranja pogleda koji se čak i nisu skrivali, a bili su znakoviti.
Topli kruščići ispod peke. Želudac jadno zalijepljen za leđa. Maniri dame koja malim zalogajima pokušava riješiti veliku glad. I savršena teletina ispod peke.

Ne znam kak' vi, ali ja, kad sam gladna, nervozna sam. Sve me smeta. Svi me smetaju. I sama sebi idem na žifce.
Ali, u stvari, ne volim baš pretjerano mirne ljude. Kajaznam, ne znam s njima. Djeluju mi emotivno autistični. Čak ponekad i iritantni u toj svojoj ravnoj crti. Onak', dosadnjikavo inertni.

I moja Nuka kad je gladna, postaje zvijer. Prava. Iskonska. Razvuče čubice u drečavo mijaukanje. Spusti čupava vuha. Nakostriješi rep do forme onog šarenog čuda za čišćenje prašine, visoko ga digne u zrak, mislim rep, i krene s počasnim krugovima oko nogu, tuđih, najbližih friškom mesu, mijenjajući smjer.

Ne bih mogla biti vegetarijanka. Vele da je 0-ta grupa najstarija. I mesožderka. Volim ja i ribe. Prije sam njih naučila jesti nego piceke. Ali ne volim muzgavce. Ni lignje mi nisu baš nekaj. Onak' k'o i goli šampinjoni. Stiroporasti.
Volim školjke. Na gradele. Tek toliko da se malo otvore. Kap dvije limuna i dobar tek.
I ne volim prokulicu. Predozirala sam se jedne godine s njom, kad smo doma, iz štosa napravili vrt. Rodilo sve ko blesavo. Fućkaš ovo kaj kupimo na placu. Nemre se usporediti s ubranim paradajzom, malo protrljanim u majicu i zagriženim ko jabuka. A tek paprike. Mirišljave. Pucketave pod zubima.
Još nekaj ne volim – kad pečem palačinke, a moji kućni potrošači, prije pojedu prethodnu nego kaj ja slijedeću okrenem. Fakat nije fer. Prema meni, ma koliko god s guštom mljackali.

Volim ljude koji uživaju u klopi. Kojima hrana nije samo nužno zlo zadovoljavanja gladnog nagona i mehaničko punjenje želuca.
Ne volim one koji brljaju po tanjuru. Prebiru. Pa se nalakte o rub stola i jednom rukom podboče glavu. Piju vodu u pauzi, valjda da lakše pogurnu zalogaj koji stoji na pola puta. Nikak' dolje, a nepristojno ga je ispljunuti. Ili bilo bi pristojno da nitko ne vidi.

Pričala mi je frendica da je njen Matija, kad je bio mali, znao kihnuti punim ustima nekakve nedefinirane klope, mekano-tekuće, ali uporne u ostavljanu tragova svog postojanja na njenim majicama. Ne vjerujem da je to radio namjerno. Premali je bio za to. Ili nije?

Znate kaj je meni onak' malo čudno – gledam nekog, vidim mu godine na faci, u hodu, stavu, čak ne moram ni čuti kaj govori, i znam koliko je star, ali svoje ne doživljavam.
Možda fakat ima nekaj u pričama o starim i mladim dušama. A možda se s godinama počnemo ponašati onak' kak se i drugi ponašaju jer lakše je uklopiti se nego stršati, čak i u gužvi.
U stvari ne znam kaj je gore, kad ljudi puste da ih samelju brojke iz osobnih dokumenata, pa postanu slika i prilika svojih vršnjaka, za koje su u mlađim danima govorili – nema šanse, ili zaborave na njih, na godine, pa malo puno odlutaju u krivom smjeru.

Pitam vam ja u petak murjaka ispred Klovićevih – kaj samo ravno do Ilirskog, pa do Zvijezde? Lijeno se pomaknuo par cm, tek toliko da prebaci težinu s jedne noge na drugu, namjestio ozbiljnu facu jer ozbiljnost situacije u elementarnom poznavanju grada to od njega i traži i odgovorio je da nije iz Zagreba.
Nemam pojma da li sam blenula u njega, ali znam da sam pokušala uhvatiti srebrni golf za kojeg sam pretpostavljala da zna kam' ide. Možda tam' di i ja. I je, samo na križanju, on je produžio ravno, a ja desno, na semafor. Mislim, mogla sam i ja ravno, ali bi se onda vozila barem 5 km dulje i došla s druge strane.

Sad sam se sjetila jedne od svojih blamaža, iz vremena dok smo on i ja bili službeno na dvije adrese, njegovoj i mojoj, točno udaljenoj po Nokia navigaciji 8.8 km.
Zima. A zna se da se zimi na 4 kotača ne ide uz moju ulicu. Osim onih koji nemaju pojma kaj znači sklizava strmina, ali doznaju na teži način.
I tak', cupkala sam na mjestu jer sam k'o za vraga došla ranije nego obično, a to znači da sam došla na vrijeme. On je kasnio jer je, naravno znao da ću i ja kasniti, pa se nije žurio. Čekala sam ga sa zagnjurenim nosom u vunenom šalu, dalje cupkajući.
Ne sjećam se da li sam nekaj mrmljala, njurgala, ali poznavajući sebe i svoju ljubav prema promrzlim prstima i sigama iz nosa, ziher jesam.
I eto njega, konačno. Crveni golf, na starom mjestu. Uvalila sam, na brzaka, dupe na toplo. U međuvremenu skidajući rukavice i odmotavajući se, počela ..“Pa di si ti? Kasniš! Smrzla sam se k'o jedna stvar. Malo je falilo da se okrenem i odem doma.“
Sva sreća da mi je nos curio i da baš nije bilo zgodno da ga onak' šmrkava poljubim prije nego ga obrišem, nos mislim, jer...
Bilo je čudno kaj je šutil. I nije smotal auto prema gradu.
Ali i nije bilo čudno. Jer to nije bio njegov auto. Kad smo se pogledali, ne znam tko je bio više iznenađen onim kae videl – luda baba koja se uvalila u krivi auto ili ja, vidjevši pol' metra od sebe nepoznatu, mušku facu.

Meni s nepoznatima ni problem pričati, čak i više od uobičajenog i nametnutom prilikom izgovorenog pozdrava.
Ali ne volim se baš, na prvu, rasprostrt u svim smjerovima. Moram priznati da ne kužim takvu potrebu za intimiziranjem. Ono, mam ispričam sve o dječjim bolestima koje sam odvalila do polaska u školu, pa do nalaza zadnjeg PAP-a testa.
Ali ajd, ako netko ima dane otvorenih vrata 30 dana mjesečno, i ni propuh ga ne smeta, zakaj ne, kaj ne?

U stvari, nemam pojma kaj mi je. Samo sam vam htjela zaželjeti dobar početak tjedna, ali k'o za vraga Medonjo me je povukao za jezik.
I fakat, čudim se sama sebi jer ni inače puno ne pričam. Zapisi su mi u par riječi jer sve bitno ionako je sažeto. Reducirano.

Vele da je i rečeno. Napisano.
Ispada po tome da se samo vrtimo u krug, ponekad svjesni zbog vrtoglavice koju osjećamo i kružno-lelujavo-mrdanim predmetima ispred nosa, a ponekad i zbog istih, već nekoliko puta viđenih oznaka sa strane. Čak i ljudi.
A ponavljanje bi kao trebalo biti utvrđivanje gradiva? Mo'š mislit kak' je super ponavljati svoje i tuđe gluposti!
Ali kaj sad, ak' smo svjesni svoje, lako za nju. Glupost. Možemo ju pokušati zgurati nekam di bu bila manje vidljiva ili poništiti pokojom pametnom.
Ali ak' nismo, e onda nastaje frka. Obično nosić zapara koji oblačić, pa i spoticanje o kamenčić može biti pogubno ako se istim tim nosićem zaruje, ni malo damski, po podu.

A kaj se tiče gluposti, nekak' mi se čini da glupi ljudi imaju veću potrebu naglašavati kak' to nisu, nego kaj pametni žele pokazati kak' to je su.
Vidljiv problem, mada ne svima, pogotovo ne njime, nastane kad glupost, u pokušaju da bude manja, nadogradnjom postane samo veća. Nadosjedne k'o lego kocke jedna na drugu i sasvim solidno učvrsti temelje za slijedeću.

Jedna od gluposti koju sam napravila u zadnje vrijeme je...Razmišljam. Nemrem se sjetiti. Možda bi se netko drugi sjetio brže. I podsjetio me.
Ne znam da li nam je s odmakom nečega lakše se prisjetiti, bez emotivnog grebanja po površini da se dođe ispod te površine. Onak', činjenično opisati kak' je bilo, bez dodatnih, osobnih komentara.
Muškarcima je jednostavnije. Čini mi se da su više fokusirani na bit, sve ostalo je nevažno. Ili manje važno.
Nama nije. Pamtimo kaj trebamo i ne trebamo.

Ste ikad zaboravili nečiji rođendan? Ja jesam.
Do tog dana sam frkala nosom ak' je netko preskočil meni bitan datum, rođendan, godišnjicu, bilo kaj drugo. Ono, mislim, kak' možeš zaboraviti? Nema objašnjenja. Opravdanja. Naknadnog iskupljivanja, čak ni s kamatama.
A onda jednog lijepog dana nazovem frendicu, klepećemo par minuta, vraga par minuta, pol' sata i skužim po njenoj spiki da joj je taj dan rođendan, a ja zaboravila.
Zemljo, otvori se!
Tu ženu volim kao sestru, e da, tu sam je upoznala prije 5 godina, i baš mi je zbog toga bilo k'o cucku žal. Ne zato kaj sam je na Iskri upoznala, nego zato kaj sam ispala senilna tuka.
Nakon tog dana počela sam drugačije gledati i na tuđu zaboravljivost.
Dogodi se pomak, pa zbog svojih grešaka i tuđe su nam manje, kao i kad nas moja mama, krmeljave u jutro, podsjeti na našu godišnjicu, a na prvima sam od jutra imala zvuzlan želudac u čvrsti čvor zbog pitanja da li bu se sjetio.

Dobro vam jutro, europljani!

Da sam doma, uz Mozarta bih nastavila čitati Fromma, a u pauzi dopunila bilješke o Hegelovoj dijalektici i Schopenhauerovoj tezi o prirodnoj ulozi žena kao podanica. Ovak', tu sam.
Ali popodne bum se ziher opustila uz neku od simfonija. 9-tu najbolje. A može i 12-ta. 13-tu preskačem zbog spornog broja.
Još da mi je domaćih čvaraka, ugođaj bi bio potpun, a moja duša fluidno, pozitivnom energijom ispunjena. Uz pun želuček. I čašu žuje.

I tak', još jedan ponedjeljak u nizu. 4 do drugog dijela godišnjeg.

Kažu...
A ne, neću više. Moram nekaj ostaviti i za drugi put. Uostalom vele da su muškarcima samozatajne žene zanimljivije od lajavica.
Ali ja ne volim šutljive ljude. S njima nikad ne znam na čemu sam. Pa još ak' imaju onaj pogled koji baš niš' ne govori, uzvrpoljim se. I zašutim. Baš kak' bum i sad.
Budem li?
Valjda.
Kajaznam.
Možda mi uspije.
Idem brojati do 10.

1, 2....5.....

Još samo ovo - ako murjake pristojno pitate, možete napraviti, uz njihovu suglasnost, i prometne prekršaje. Jutros, samo dva, kao jedini način centrom doći do posla ;)

Di sam stala?
6, 7....9

Čini mi se da je došlo vrijeme da se izborimo za poligamiju, pozivajući se na osnovna ljudska prava koja su kod nas ne poštuju jer....

Ako homoseksulci žele da se njihova zajednica izjednači s brakom, zakaj ne bi i poliamorija bila osnova za promjenu obiteljskog zakona, ustava i inih pravom određenih regula.
Samo ne znam kak' bi to tehnički bilo izvodivo.
Da li bi za pravovaljanost zahtjeva za raspisivanje referenduma trebali svi partneri istovremeno dati svoj potpis? Možda i klinci? Ne treba zanemariti i punice i punce, svekrve i svekre. A ni susedi nisu tu samo usputna vrtna dekoracija.

Jer...

Svatko od nas ima pravo na ljubav, kaj ne? Ak' volim dvojicu muškaraca istovremeno, a njegova žena zna za mene, ali ima opake planove da me se riješi, smatram da su moja ljudska prava njenom mišlju i potencijalnim djelima ugrožena.

Jedan od primjera kao (karikirani) ekvivalent u odnosu na argumente kojim homo parovi žele biti izjednačeni po bračnom statusu s muškarcem i ženom u braku, gurajući drugima pod nos da ne prihvaćaju njihova ljubav.

A za one koji nisu upućeni i smatraju da se u Hrvatskoj ne poštuju osnovna ljudska prava homoseksualaca, pozivajući se na problem i imovine i nasljeđivanja, neka pročitaju Povelju UN o ljudskim pravima i obiteljski zakon, ak' se ne varam iz 2003. godine u kojem su jasno naznačena i prava i obveze partnera u zajednici i ista ta prava i obveze kad zajednica više ne postoji.
Sve ostalo u svakodnevnom životu što spada u kršenje prava jednako vrijedi za sve nas, bez obzira na spolnu orijentaciju.
Jer nemreš, npr. dobiti posao ako imaš određene godine. Ako imaš male klince. Ako žena nije spremna na kooperativnost na radnom stolu u ležećem položaju. Ako si rastavljen/a, a poslodavac na zidu, uz grb Hrvatske ima i fotku Majke Božje, uramljenu u zlatni, „barokni“ okvir i krunicu zahaklanu sa strane.

O usvajanju klinaca neću jer mi ide fakat na žifce razmišljane o homo parovima kao glumcima iz američkih filmova.
Je, svi su homo parovi divni i krasni ljudi.
Fakultetski obrazovani.
Situirani.
Slušaju Mozarta prije spavanja i čitaju Fromma.
Ne preskaču ni jedan kulturni događaj u gradu.
U fit formi su.
Obično vegetarijanci jer vole životinje. Imaju psa. Ako ne njega, mačku. Ako ne mačku, onda papigu. ili barem cvrkutavo zvono na vratima.
Društveno su angažirani.
Neporočni.
Monogamni.
Tolerantni.
Pogotovo prema onima koji su drugačije seksualne orijentacije :P

Zato, nek' se svatko od nas *ebe na svoj i za svoj račun. I koristi anatomiju samo za ono za kaj je namijenjena, ne skupljajući bodove političke i društvene korektnosti ;)

Dobro vam jutro! :)